petak, 27. srpnja 2012.

DESETICA

                                                                            Desetica

Ponekad čovjeku nešto mračno i teško legne na dušu,oduzmu mu svu snagu,javi se savjest i onda svi grijesi udare po srcu,i oni grijesi već zaboravjeni i najmanji iskrsnu pred očima.
Janezu je bilo dvanaest godina i učio je treći razred realike.Jednog jesenjeg jutra Janez se probudio,rano,toliko da je jedva svanulo.Četiri postelje su stajale uza zidove,između njih police za knjige,veliki drveni kovčezi a na sredini ogromansto pokriven kjigama i bilježnicama.Sve je to davalo pojam neopisiva siromaštva i žalosti.
Na ostalim posteljama ležali su Janezovi prijatelji čvrstim snom.Bili su stariji,ali mu istinski nisu bili pravi prijatelji.To su bili seljački sinovi,dobro građeni,grlati,veseli,dok je u Janezu negdje sasvim u dnu ležalo nešto gorko i pusto što se možda nehotice odražavalo u riječimai očima.
U prozore je kuckala kiša već sedam dana,kiša što čovjeka rastužuje.Gazdarica im je ušla usobu.-Na noge momci; Bila je visoka i krupna žena,Janez je se bojao.Dok se oblačio bilo mu je zima.Nije znao kuda bi,znao je da za samo pola sata hoda bio bi pokisao do kože.Svi ljudi koje je sretao izgledali su mu tmurni, mrki i nezadovoljni.
Školska zgrada je bila visoka i vrlo gospodska,a Janez se pred njom osjećao kao prosjak pred zamkom.
Kraj Janeza je sjedio drug,sin  ljubljanskog krčmara, koji je neprestano jeo. Janezu je uprsima bilo suhoi prazno.U deset, za vrijeme odmora svi su krenuli da bikupili kobasicu ili šta već,a Janeza je potiskivalo što je bio sasvim sam i poželio je na momenat da umre.
Jedan drug mu je došao i rekao da ima pismo za njega.Janez se sakrio kod prozora,ruke su mu drhtale,a kada je pogledao pismo,vidio je slovakoja su bila glomazna,draga,nespretnašto je odavalo majčinu ruku.Kada je pročitao pismo,nešto jezveknulo na pod.Sagnuo se ipodigao,bila je to desetica.Tanka,izlizana,srebrena desetica.
Sve je uzdrhtalo,proplamsalo u Janezu,podigla ga visoko kao u žaru ljubavi.Vidio je onu dragu,svelu drhtavu ruku,koja je među prstima držala posljednju deseticu,koju je spustila u pismo.Janez se sakrio u kut i iz srca, iz grudi,cijelog tijela briznuo u plač.Ali kada se stepenicama vraćao u školsku sobu u njemu je bilo svijetlo.Majka je iz daljine vidjela Janezov bol i smješkajući osmjehnula se.I gle-čudo božije,oblaci su se uistinu razišli i radosno sunce zasjalo je kroz prozor.
Majke više nema,ni onih starinskih desetica nema,i dani su sad mračni i pusti sve do noći.
Tema:U ovoj pričise govori o Janezovom siromaštvu i otuđenosti od porodice.
Ideja:Male stvari čine život
Mjesto i vrijeme radnje:LJubljana, kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća
Glavni lik:Janez(uplašen,nesiguran,osjećajan)

utorak, 17. srpnja 2012.

PISMA IZ MOG MLINA-ALPHONSE DAUDET

   BILJEŠKE O PISCU:
rodjen u Nimsu u Francuskoj.Njegova obitelj s obje strane pripadali su buržoazijiAlphonse zbog mnogih markiranja je imao depresivno djetinjstvo.Radio je kao učitelju u Alesu ,na jugu Francuske.U Studenom 1857 napustio je nastavu i počeo pisati predstave.Morny Napoleon treći imenovao ga je za svog tajnika.Napisao je mnogo knjiga uključujući i priča o brodovima i njihovim posadama.Zbog svoje bolesti prošao je kroz bolne tretmane i opoeracije .Objavio je i dnevnik pod nazivom -U zemlji boli-.
Daudet je umro u Parizu 16. prosinca 1897.godine.Brojne škole i sveučilišta  u današnjoj Francuskoj nose njegovo ime,a njegove knjige i danas naširoko čitaju.

                                                        TAJNA ČIČA KORNIJA

Jedan stari frulaš dolazio bi piscu u posjetu da provedu veče uz čašu kuhanog vina.Jedno veče počeo je pričati priču o maloj seoskoj drami koja se dogodila u pščevom mlinu prije dvadesetak godina.
Frulaš je rekao da ovaj kraj nije uvijek bio tako mrtav i pust.Nekad je ovdje cvjetala mlinarska trgovina;Svi brežuljci oko sela bili su pokriveni vjetrenjačama.Čitav niz malih magaraca silazili su i penjali se natovareni vrećama.
Francuzima iz Pariza došli su na ideju da podignu parni mlin na putu za Taraskon.Sve što je novo izgleda lijepo!Ljudi su počeli da nose žito u parni mlin, a jadne vjetrenjače ostadoše bez posla.Jedno vrijeme pokušavaše da se bore, ali ih parni mlinovi nadječaše,i jedna po jedna vjetrenjače se ugasiše.
S vremenom opština naredi da se poruše zidine, a umjesto njih se posadiše masline i vinove loze.Usred tog rasula jedna vjetrenjača je nastavljala hrabro da se okreće na brežuljku prkoseći parnim mlinovima.To je bila vjetrenjača čiča Kornija,ista u kojoj su njih dvojica sjedili.
Čiča Korni bješe stari vodeničar koji je proveo šezdeset godina u brašnu i koji je jako volio svoj posao.Parni mlinovi su ga doveli skoro do ludila.Osam dana je išao kroz selo,okupljao narod i vikao na sav glas kako će oni da potruju cijelu Provansu brašnom iz parnih mlinova.
˝˝Ne idite tamoˇˇ,govori jeˇˇti razbojnici se za mljevenje brašna služe vodenom parom,što je đavolji pronalazak,dok ja radim s mistralom i tramontanom, koji su duh blagog Boga˝˝.
Poslije toga se starac zatvorio u svoju vjetrenjaču i živio usamljeno kao divlja životinja.Čak nije hio ostaviti uzase ni svoju unuku Vivet.Vivet koja je imala petnaest godina, nije imala nikoga poslije smrti roditelja osim djeda.Primorana je bila da se sama uzdržava na žetvi i berbi maslina.Djed bi često prevaljivao po četiri milje, ponajvećoj žezi da bi bio uz Vivetu i ostajući pored nje čitave sate, promatrajući je i plačući.
U selu su svašta mislili o starcu,da je tvrdoglav,da je surov a takođe su mu prebacivali,kako je čovijek takvog ugleda,koji je do tada polagao na sebe,a sada je bosonog,sa poderanom kapom i sav u krpama.
U načinu života čiča Kornija bilo je nejasno da već dugo vremena, niko iz sela nije mu donosio žito ,a krila njegove vjetrenjače su radila punom parom kao i ranije.Uveče bi ga sretali kako pred sobom goni svoje magare natovareno velikim većama brašna.
Jednog dana frulašev sin i Vivet se zavolješe.Poslije nekog vremena otac mladića krenu ka čiči Korniju da razgovara s njim o budućim zarukama.Čiča Korni se izgalami i ne otvorivši vrata vjetrenjače.Frulaš se vrati kući, saopštivši djeci što se desilo.NJih dvoje zamoliše da odu k djedu da s njim razgovaraju.Kada dođoše on bijahu već vani.Kroz prozor su vidjeli da je vjetrenjača prazna, ni jedne vreće ,ni jednog zrna ni mrvice brašna.Bijeda i zapuštenost.To je dakle bila tajna čiča Kornija.Oni se vratiše s tugom u srcima.Frulaš ne gubeći ni časa,otrča da objasni sve komšijama.Skupiše svo žito što su imali i odnesoše u starčevu vjetrenjaču.
bila je otvorena-Jadan sam ti ja!-reče-Sad mi samo preostaje da umrem.Tada svi u glas povikaše:-Hej vodeničaru! Hej čiča Kornije!Starac iskolači očima.Uzevši žito na dlan smješeći se progovori plačući u isto vrijeme.-Pa to je žito!Dragi Bože!...
Narod ga htjede pronijeti u selo al on se ne dade.-NE,ne djeco moja moram prvo da nahranim vjetrenjaču.Pomislite samo koliko vremena nije stavila ništa pod zub...
Od tog dana seljani ne ostaviše ni jedan dan starog vodeničara bez posla.Poslije njegove smrti prestadoše da se okreću ovog puta zauvijek krila posljednje vjetrenjače.

TEMA.
Borba čiča Kornija protiv savremenog načina života

MOTIV:
Uovoj priči pisca motiviše starčev ponos i ljubav prema svom poslu.

IDEJA.
Ljubav,prijateljstvo i dobročinstvo bi uvijek trebali biti ispred ponosa.
MJESTO I VRIJEME.
Selo mlin,vjetrenjača ljeto

GLAVNI LI:
 Čiča Korni(osjećajan,tvrdoglav,ponosan)

OBLIK IZRAŽAVANJA:
Opis,dijalog,monolog




                                                 
                                                  

petak, 13. srpnja 2012.

VIŠA MATEMATIKA-PREŽIHOV VORANC

KOMPOZICIJA:
Korej je svaki slobodan trenutak provodio na skladištu rudnika na Lešama.Na tom skladištu je uvijek bilo nešto novo i po cijeli dan živo.
Korej je poznavao svakog rudara,hod ponašanje.Tu se odigravao život cijelog rudarskog naselja.Na kraju skladišta po cijeli dan su tražili ugalj starcima što nisu sebi mogli priuštiti novac da bi ga kupili.
Korej je pomagao nositi sepet s ugljenom starici kojoj je to ljeto bilo posljednje skupljanj ćumura.Dječakov otac je imao posao druskog manipulanta.Svaka kola građe bi prolazila kroz njegove ruke. pomagao mu je momak koji je s makazama mjerio debljinu drveta a otac zapisivao.
Jednog danaKorej je posmatrao oca,a onda preplašeno viknuo na sav glas :-Oče,ne zapisujete dobro...!Mjere su uvijek za dva centimetra bile veće nego što bih momak izgovorio.
Umjesto da uvaži Korejevo upozorenje, otac se razljutio i povikao:-Prokleti balavče,dat ću ja tebi,ako se smjesta ne izgubiš!
Korej je bio utučen i preplašen.Kada je otac došaokući,bio je strašno ljut,razgovarao je nasamo s majkom,a na kraju razgovora se nasmiješio i rekao:-T ise momče, ne uplići u stvari koje te se ne tiču.Inače ćemo se obračunati.Ono što si vidio na skladištu,to je viša matematika,koju ti ne shvataš.Shvatićeš kad budeš veći...
Korej je poslije toga izbijegavao skladište.Otac je imao naviku da ponekad nedjeljom dolazi kasno u veče,prilično dobre volje.Jedne večeri kada se otac vratio kući, čuo je razgovor izmedju roditelja.
-Zar da mu djabe pišem one cifre?...To svakog mjeseca iznosi nekoliko hiljada...I kao da je htio umiriti nečistu savijest,stalno je mrmljao sve pospaniji:-Šta me briga, pa i drugi tako rade...KOreju se polako razbistravalo.U tome mu je pomogao majčin uzdah_Vraže...!Koreju se zavrtilo u glavi a tijelo oblio težak znoj.Te noći je otkrio -višu matematiku-.

FABULA:

-Korej na skladištu rudnika
-razgledavanje života siromašnog rudnika i suživot ljudi oko njega
-pomaganje ocu u premjeravanju drva
-otkriće da otac pogrešno mjeri drva
-bjes oca kada biva otkriven
-Korej saznaje istinu i značenje riječi-viša matematika-

TEMA:
U ovoj priči se govori o siromaštvu i snalaženju pojedinaca

IDEJA:
Ponekad djeca bivaju iznenadjena i izgube iluzije uočivši surovu stvarnost snalaženja odraslih

LIKOVI:
-Korej(pošten,vrijedan,susretljiv ,znatiželjan),otac(snalažljiv,lukav)
OBLIK IZRAŽAVANJA:
Opis,dijalog,monolog
RED IZLAGANJA:
Retrospoktivno ,hronološki

KRITIČKI OSVRT:
Surova stvarnost života,koja odnosi sve lijepe dječije snove,jedino utočište je topli zagrljaj majke,dok saznaje višu matematiku života

ponedjeljak, 9. srpnja 2012.

TRI USKRŠNJA DARA-PREŽIHOV VORANC

                                              

KOMPOZICIJA
Roditelji su bili kumovi jednoj sirotici koja je živjela u kući u podnožju planine.Majka i otac su se dogovorili kako bi kuglof bio lijep poklon za tu prigodu.
Majka je dolazila iz bogate kuće i htijela je dati ne prevelik nego omanji a otac biješe iz siromašne kuće pa poželi dati što veći kolač kako bi se majka i djevojčica barem jednom pošteno najele.Za božićni dar običaj je bio i da se uz kolač daruje i nešto novca.Majka htjede dati krunu a otac dva groša.
Na uskršnji ponedjeljak dječak je krenuo da odnese dar u društvu svog školskog prijatelja.Putem su sreli djevojčicu koja se uputila njihovoj kući da odnese njima dar.
Drug je predložio da pogledaju darove.Kada je vidio da je njegov dar najmanji i najsiromašniji zamoli djevojčicu da mu da forintu koja je ionako bila namjenjena njemu.Nakon kratkog nagovaranja djevojčica pristade.Uzeo je novac i spakovao ga zajedno s kuglofom i odnijeo siromašnoj porodici znajući da možda neće dobiti cipele i šešir i da se na tu forintu čekalo cijelu godinu.
Vorencu je laknulo jer je ispravio sramotu svoje kuće i nije toliko razmišljao da je ta forinta i njemu potrebna nego o sreći kojoj će donijeti toj siromašnoj porodici ta novčanica
FABULA:
-božićni praznici spremanje darova
-rasprava o daru i novcu
-odlazak na uručenj dara
-susret s vršnjacima ,međusobno ocjenjivanje darova
-dječakova nelagoda zbog premalog kolača
-davanje svog dara da bi usrečio siromašnu porodicu
TEMA:
prikrivanje siromaštva vlastitom žrtvom
IDEJA:
siromašni svojim darovima žele pomoći drugima a bogati samo pokazati svoje bogatstvo
VRIJEME I MJESTO:
selo u Koruškoj početkom dvadesetog stoljeća
ODABRANI CITATI:
-Daj mi Forintu.
-Ne smijem dati.Mora biti ukuglofu koji ću vam donijeti,-odgovorilo mi je djevojče
-Daj mi Forintu,pa uskršnji dar je moj,kod kuće neće ništa reći-i dalje sam molio-A zašto?
-Zato jer bih volio da je imam.Tako je lijepa i sjajna-gotovo sam preklinjao.
-Evo ti je-rekla je djevojčica,izvadila je novac iz kolača i dala mi ga.-Samo kod kuć ću reći da si ga već putem uzeo-pravdalo se djevojče.
OBLIK IZRAŽAVANJA:
dijalog ,opis,monolog

ĐURĐEVAK - PREŽIHOV VORANC

ĐURĐEVAK

KOMPOZICIJA

Na kraju polja bila je mračna uvala koju su nazivali Paklom.Pakao je bio tako pust neprijatan da se čovijeku koji bi slučajno ušao stezalo srce od straha.Trava u uvali nije bila bog zna kako bujna, ali je bilanaročito sočna a stoka bi u njoj rado pasla.
Dječak otkako je znao za sebe, bojao se tog mjesta.Sama pomisao na to ime ga užasavalo.Jednog dana otac je dječaku zapovjedio da odvede stoku na ispašu u Pakao To mu biješe strašan zadatak s obzirom da je imao ni punih šest godina te poče da plače.
VIdjevši to otac se,obrecnu na njega i otjera ga rekavši:
-Pa u tom paklu nema vragova. Hajde na pašu-
Majka se sažali na njega te ga poče tješiti:
-Vidi ,pa on se boji pakla-rekla je ocu.
Sa velikom zebnjom čučao je na dnu Pakla i nije se smio pomjerati.
Kada nije mogao izdržati plačući poče bježati iz uvale.Došao je na mjesto gdje su otac i majka orali.
-Šta ti se dogodilo?-začudio se otac.
-Izgubio sam stoku,svu stoku...
Otac je potrcao prema Paklu,sa dna uvale ugleda stoku
Svativši uzrok njgove laži, razljutio se uhvatio ga za kosu gurnuo preko ruba a ovaj se skotrlja niz strmninu.Dugo se tresao i nije mogao da se smiri.Jadan i očajan čekao je kraj paše.
Više ga nisu primoravali da vodi stoku u uvalu koja ga je ispunjavala užasom i strahom.
Jedne subotnje večeri majka je poželjela odnijeti đurđevak u crkvu ali ga više nije bilo,možda je poneki ostao u Paklu.Dječak dugo te večeri nije mogao da zaspi.Narednog jutra se probudio i veoma tiho na prstima izašao iz kuće.
Krenuo je u uvalu da traži đurđevke.Nađe u uvali čitave rukoveti i poče ih brzo brati.Vračajući se putem kući nije se smio ni osvrnuti.Ugledavši majku na kućnom pragu nosivši đurđevke topio se od sreće i neizmjernog oduševljenja.NJeno lice ozario je blažen osmijeh pružila je ruku,pogleda dječaka.Oči su mu bile pune teških suza zbog straha koji je savladao.Ona je svatila njegovu žrtvu te ga blago i nježno pomilova po kosi.

FABULA:
-otac zapovjeda djećaku da vodi stoku na ispašu u pakao
-dječakov strah
-saopštenje o odbjegloj stoci
-otac otkriva istinu
-majčina potraga za cvijećem
-dječak pobjeđuje strah iz uvale donosi đurđevak
-majčin osmijeh dječakova pobijeda

TEMA:
prevlađivanje straha za brižnu osobu

IDEJA:
Ljubav pobjeđuje i najveći strah

MJESTO I VRIJEME:
uvala zvana" pakao"piščevo djetinjstvo, početkom dvadesetog stoljeća

LIKOVI:
Vorenc(plašljiv,uporan) majka(brižna,blaga) otac(strog,grub)
CITAT:
Vidjevši to otac se,na njemu svojstven način,obrecnu na mene i otjera me rekavši:Ta u tom paklu nema vragova.Hajde na pašu.

OBLIK IZRAŽAVANJA:
opis,dijalog,monolog
RED IZLAGANJA:
retrospektivni,hronološki
KRITIČKI OSVRT:
Uprkos strahu,dječak želeći ispuniti majčinu želju za cvijećem,odlazi u mračnu uvalu i donosi ponosno majci đurđevak

















srijeda, 27. lipnja 2012.

GRIJEH- IVAN CANKAR

KOMPOZICIJA
Bio je snijeg koji se topio po krovovima a kapi su blistale na suncu.Ljudi su prolazili ulicama u svojim lijepim odijelima.Majka je sjela pred skolu prije skolskog zvona.
Majcine cizme bile su muske i do koljena,blatnjave a suknja isarana zelenim cvijetovima i poprskana blatom.Ona je cekala svog Jožu ,donijela mu je kosulju i par novih čizama.Umorna i gladna ne želeći rasitniti deseticu da bi dala svom sinu.U školi je je zazvonilo.Iza velikih vrata izadje mnogo djaka.U toj gomili pojavio se i Joza.VIdjevsi kako izgleda njegova majka sakrio se i prosao pored nje.NJene noge bile su umorne ali je cekala do podne.
Odlucila je poci u njegov stan misleci da je bolestan.Popela se u stan iako su joj noge drhtale od umora.Joza je bio kod kuce,a kada se pojavila prisao joj je u susret.Poslije podne su krenuli u varos da bi je otpratio kuci. Susretao je svoje drugove,od stida je zelio da se sakrije i da naglas zaplace.Tistio ga je njegov grijeh jer se stidio  svoje majke.Htio je i da joj to prizna  ali nije.Kada je ona vec zamakla Joza uzviknu- Majko!Ona se osvrnula i tako se i oprostise
Otisao je kuci, sjeo na veliki svezanj sto mu je majka donijela , sakrio lice rukama i jako zaplakao.
Grijeh je lezao na njegovoj dusi i sve suze isplakane nisu ga mogle oprati
TEMA:Jozetova griznja savjesti zbog stida prema majci
IDEJA: Spoznaja grijeha pocinjenog prema majci i kajanje
MJESTO I VRIJEME RADNJE: LJUBLJANA potkraj devetnestog i pocetkom dvadesetog stoljeca
FABULA:
_majcin dolazak u ljubljanu
_kraj nastave
-sinovljevo izbjegavanje susreta s majkom
-majka dolazi u stan
-ispracaj
-kajanje
GLAVNI LIKOVI: JOZA(nesiguran stidljiv , osjecajan)
OBLIK IZRAZAVANJA: opis ,dijalog, monolog
RED IZLAGANJA: retrospektivni, hronoloski

KRITICKI OSVRT: Ako u zivotu spoznas svoje greske i pokusas da se iskupis pola se oprasta, a majka kao svaka majka to bi oprostila.

srijeda, 20. lipnja 2012.

Desetica- Ivan Cankar

        Desetica

Ponekad čovjeku nešto mračno i teško legne na dušu,oduzmu mu svu snagu,javi se savjest i onda svi grijesi udare po srcu,i oni grijesi već zaboravjeni i najmanji iskrsnu pred očima.
Janezu je bilo dvanaest godina i učio je treći razred realike.Jednog jesenjeg jutra Janez se probudio,rano,toliko da je jedva svanulo.Četiri postelje su stajale uza zidove,između njih police za knjige,veliki drveni kovčezi a na sredini ogromansto pokriven kjigama i bilježnicama.Sve je to davalo pojam neopisiva siromaštva i žalosti.
Na ostalim posteljama ležali su Janezovi prijatelji čvrstim snom.Bili su stariji,ali mu istinski nisu bili pravi prijatelji.To su bili seljački sinovi,dobro građeni,grlati,veseli,dok je u Janezu negdje sasvim u dnu ležalo nešto gorko i pusto što se možda nehotice odražavalo u riječimai očima.
U prozore je kuckala kiša već sedam dana,kiša što čovjeka rastužuje.Gazdarica im je ušla usobu.-Na noge momci; Bila je visoka i krupna žena,Janez je se bojao.Dok se oblačio bilo mu je zima.Nije znao kuda bi,znao je da za samo pola sata hoda bio bi pokisao do kože.Svi ljudi koje je sretao izgledali su mu tmurni, mrki i nezadovoljni.
Školska zgrada je bila visoka i vrlo gospodska,a Janez se pred njom osjećao kao prosjak pred zamkom.
Kraj Janeza je sjedio drug,sin  ljubljanskog krčmara, koji je neprestano jeo. Janezu je uprsima bilo suhoi prazno.U deset, za vrijeme odmora svi su krenuli da bikupili kobasicu ili šta već,a Janeza je potiskivalo što je bio sasvim sam i poželio je na momenat da umre.
Jedan drug mu je došao i rekao da ima pismo za njega.Janez se sakrio kod prozora,ruke su mu drhtale,a kada je pogledao pismo,vidio je slovakoja su bila glomazna,draga,nespretnašto je odavalo majčinu ruku.Kada je pročitao pismo,nešto jezveknulo na pod.Sagnuo se ipodigao,bila je to desetica.Tanka,izlizana,srebrena desetica.
Sve je uzdrhtalo,proplamsalo u Janezu,podigla ga visoko kao u žaru ljubavi.Vidio je onu dragu,svelu drhtavu ruku,koja je među prstima držala posljednju deseticu,koju je spustila u pismo.Janez se sakrio u kut i iz srca, iz grudi,cijelog tijela briznuo u plač.Ali kada se stepenicama vraćao u školsku sobu u njemu je bilo svijetlo.Majka je iz daljine vidjela Janezov bol i smješkajući osmjehnula se.I gle-čudo božije,oblaci su se uistinu razišli i radosno sunce zasjalo je kroz prozor.
Majke više nema,ni onih starinskih desetica nema,i dani su sad mračni i pusti sve do noći.
Tema:U ovoj pričise govori o Janezovom siromaštvu i otuđenosti od porodice.
Ideja:Male stvari čine život
Mjesto i vrijeme radnje:LJubljana, kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća
Glavni lik:

Moj zivot- Ivan Cankar

                                                                                Moj život            
Svako je djetinstvo puno sreće,radosti i razigrana smijeha. Janezovo sjećanje dopiralo je daleko,čak do treće godine.Izgorjela im je kuća i onda su sasvim osiromašili.Sva djeca su se igrala na brežuljku kod Svete Trojice (brdašce neposredno iznad Vrhnike).Sestra jeuzviknula, uhvatila Janeza za ruku i pojurila.Tu u tom divnom plamenu nalazi se zaključano moje sjećanje; više ga nema...Ali odjednom se pojavljuje majka, sasvim mala, sasvim sićušna,nimalo uplašena,samo začuđena,stoji nasred ceste, stežući pod pazuhom stari časovnik koji već odavno nije ni radio niti otkucavao sate...
Janez je bio nespretno i plačljivo dijete.Majka mu je pričala da je imala muka sa njim sve od rođenja.Sjedio bi cijeli dan i žvakao palac desne ruke. Majka mu je palac naizad obavila,velikom debelom krpom.Više nije mogao sisati prst pa je plakao.Sjećanja mu naviru da su se igrali na kladama krošnje mesara,mnogi su ih tjerali a Janez ni sam nije znao zašto.Poslije toga Janezov vidik se proširio tako što su išli do jednog izvora LJubljanice.Najveće od svih čuda su mu bile ribe balavci,koje su se krile ispod vlažnog kamenja.Hvatali su ih viljuškama,čavlima,,čak i golim rukama,pržili i bile su im sočne poput jabuka.Janeza su dali u školu.Odmah drugog dana osjeti je neprijateljstvo.Imao je mladu učiteljicu.Prozvala ga je po imenu i upitala koliko je jedan i jedan.Janezu se pitanje činilo smiješnim,zato je samo šutio.Kako je učiteljica htjela da pojednostavi pitanje,Janezu je bilo sve gluplje i gluplje da odgovori.Zatoga je učiteljica poslala u ćošak.Čak je stigao i do gospodina upravitelja.Čovjek ga je pitao zašto je nožem posjekao mlada stabla pored puta.Janez je govorio da on nije to uradio a upravitelj ga je pitao zna li tko je?Janez je znao,ali ga nije vidio da je to uradio,a inije htjeo reći i da ga je vidio.Zatvorili su ga samog preko popodneva, takođe i idućeg dana.Janez je već vrlo rano osjetio i iskusio žensku zavodljivost i izdajničku dvoličnost.Majka je imala zdjelu suvih krušaka, napunjenu do vrha, a ta zdjela bila je zaključana u jednom ogromnom ormaru.Jednog dana su Janez i njegova sestra Lina bili su sami u sobi.Lina mu je spomenula suve kruške i kako bi ih on mogao dohvatiti bez kljhuča.Sestra je skovala plan,a Janez je to učinio bez razmišljanja.Nakon dohvaćenih krušaka zajedno bi otišli iza kuće u travi i sladilise.Tako su se gostili iz dana u dan,a kada je majka svatila da neko krade kruške,Lana je progovorila i rekla da je to bio Janez.Kada je rekao kako je to uradio,majka je samo sjela na klupu,sakrila lice među dlanove i zaplakala.Našao je sestru,dohvato je za duge pletenice i povlačio je za sobom po vrtu.Ona nije ni vrisnula,čak ni uzdahnula.
Kada je završio drugu školsku godinu načinili su ga ministrantom.Prenosio bi pozamašno i teško evenđelje.Poslije mise mladi svećenik se sagnuo i dao i njemu groš.Groš je Janezu predstavljao bogatstvo.Prva pomisao mu je bila trčati majci a ona će se rasplakati.Dok je išao,sreo je djevojčicu koja je prodavala datule.Janez ih je kupio.Probao je prvu,datula se ljepila za usne i za zube.Ispljunuo je sve i jurnuo niz padinu,bacio sve i oprao ruke.Zatim je legao u travui molio se da umre.Kamen mu je ležao na srcu,prisjećajući se majke da je iz dana u dan pravila mandaru, a to je jelo od brašna,masti i vode.Kada je stigao kući vrijeme ručka je davno prošlo.Hladan znoj ga je zalio cijelom dužinom tijela.-Što ti je?- uskliknula je majka,sva uplašena.-Majko,jao,majko!Udario je čelom o sto i ništa više nije znao.Kada je došao sebi ispovjedio se majci,sve od samog početka šta se desilo.Majka ga nježno dohvatila za obadvije ruke-Dječače moj!-reče.Zatim je glasno zaplakala.
Najljepša slika Janezu je bila u njegovim mladim snovima LJubljana.Čežnja je zagorčala moje srce,ispunila ga lažnim bogatstvom,dukatima.Omrznuo sam život,kakav je bio;ni do koga mi više nije bilo stalo,ni do majke,ni do oca,ni do braće i sestara;postao sam oduran,zloban,gadio sam se sam sebi.A najviše mi je omrznula škola,hlad sam osjećao u onoj prostranoj,bijeloj sobi.
Svi su govorili da je Janez bolestan,i zaista je ležao u postelji sedam dana.Kada se jedne večeri probudio kraj njega je bila baka i majka.Majka ga je pitala šta želi a Janez joj je odgovorio da bi želio ići u LJubljanu.Sutradan je Janez bio sasvim zdrav.I jeseni ,te godine na Dušni dan,pošli su na put prema LJubljani.Iako su bili golišljavi i bosi, u srcu im je bila misao-u LJubljanu,pravo u ovu svijetlost,zauvjek.Kada su se vraćali samo što nisu zaspali.Janez je bio pastr, vrtlar.Ali i tome je došao kraj.
Sve do posljednjeg dana pred odlazak u LJubljanu,Janez je počeo primjećivatisve oko sebe,kao daih gleda prvi put.Osjećao je gorčinu"Ništa nisi vidio,nikoga nisi volio;živio nisi,sebičnjački si se zaključavao u svoje puste misli.Sve mi je bilo jasno, u užasnoj golotinji pojavilo se pred mojim očima"Nikoga nisi volio;čak ni majku,ni nju sveticu.Ova ga spoznaja grubo satrla.Odjednom se ugledao u toplom,vedrom,ljubaznomsvjetlu i sve bi ih redom zagrlio i poljubio moleći ih da mu oproste.Dugo Janez nije mogao zaspati.
"Znam to da može čovjek mnogo podnijeti, par konja ne bi izvukao teret,što ga već dijete nosi na leđima.Ali da je moguće patiti toliko i tako dugo kao što je patila moja majka, znači čudo,koje čak ni sad ne mogu sebi objasniti.Žena je devet puta jača od muža,ali majka je jača devet puta po dvadeset puta".
Majka je prišla Janezui upitala zašto ne spava,rekao je da ne može, majka ga je prekrstila i on je zaspao.Došlo je jutro i kola su se bučno zaustavila pred kućom.Krenuli su.Dok su se vozili  sa majkom Janez nije progovorio ni riječ.Kamen koji je ležao na Janezovom srcu,pomjerio se.Grad ih je progutao,svijet je zadihan,žurio u svim pravcima.Janez uplašen,vjerovatno je pomislio-Natrag,majko natrag!
Nikad više!
Tema: U ovoj priči se govori  o djetinstvu, preživljavanju,školovanju,mnogim razočarenjima i gorčine a istovremeno,nada i vjera za bolji život.
Ideja:Stalna borba protiv surovosti života,a za bolje i srećnije sutra.
Mjesto i vrijeme radnje:Vrhnika,LJubljana,kraj devetnaestoga vijeka i početak dvadesetoga vijeka
Glavni likovi:Janez(iskren, pomalo sebičan,naivan,tvrdoglav) majka:(požrtvovana, osjećajna)
Kritički osvrt: U ovoj priči mi se svidjelo iako dječačkim nestašlucima Janez je uvijek u tome bio iskren prema majci.Nije mi se svidjelo zašto nije podjelio svoje osjećaje pred odlazak maci šta je osjećao.

četvrtak, 31. svibnja 2012.

Majka Zija Dizdarevic

                                                          Majka
                                                     (kompozicija:)

Sjećajući se mršavog lica, izblijeđenih dimija i blagog pogleda, od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, tekao je nelijep ženski život.
Djeca bi jurila po ulicama, za konjima, preko trave i kamenja zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i poslije bi očeve batine bile kraj radosti. Mati bi bila poslušna i kao i djeca plakala:"Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj sinko",a na svaki udarac ijauk lice bi joj se trzalo i glvu bi okretala.Učiteljova šipka bila je duža od očeve.
Majka je uvijena u  široko platno krila se od ljudi, kada bi u rijetkim trenutcima trebala proći ulicom.Ko bi god dolazio ženskog roda sve bi bile umotane.Ispijale bi kafu razgovarale o košuljama i pokorno zaklanjale lica kada bi otac prošao pored.
Svake druge godine po jedno je djete pristizalo među braće i sestre. Majka bi tada obično ležala."Samo ne znam zašto sam sve ćešće bivao mlaćen,zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hjeb jeli..."
Došlo je ljeto.Majka je sjedila na prozoru.Djecu je zabavljao zvuk koji im se sve više približavao.Fikret je imao zelene,kratke otrcane hlačice a majka je uporno udarala na prozor.
Pred djecom se je stvorilo ogromno crno tijelo aždahe.To je bio automobil.Iza prozora se začuo silan i bezdanan urlik.Sve je bilo brzo kao tren.Vidjelo se kako malaksala ručica mahnu ispod točka.Auto je pregazilo Fikreta i zaustavilo se.Ljudi i djeca.Žagor.Užas.Iskrivljenih poluotvorenih usta bez marame izjurila je majka stala pognutih ruku nad zgnječenim tijelom.Zatim je došao otac.Stajao je zaprepašćen a kada je vidio majku nepokrivenu namrgodio se:-Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda?Šta si izlazila bez vale?Unilazi!
Sjećam se polazio sam "na škole". Mati je grcala ispracajuci me.
-Pripazi sinko,grad je dusmanin.Ne idji sredinom dzade,satrace te stogod,ama nemoj ni plaho uz kraj-da te ,boj se ,ne udari nista s krova ,vego hajde nako,nako...
Mati dalje nije znala.Ili nije mogla?...

TEMA:
U ovoj prici se govori o majci, njezinom zivotu i njezinim strahovima.

IDEJA:
Spoznaja teskog i surovog zivota pogotovo u tadasnjoj Bosni u patijarhalnom drustvu.

MJESTO I VRIJEME RADNJE:
Kasabe blizu Fojnice,pocetkom dvadesetog vijeka.

GLAVNI LIk:
Majka(osjecajna pokorna)

KRITICKI OSVRT:
LJudi u ovim pricama,nose se snekom krupnom rijecju u sebi a nikako da je izgovori, da se pokrenu , da nesto ucine , izmjene svoju zivotnu situaciju da im je pokreta, zdravlja, dinaike, paznje, sunca smijeha, radosti, tihe noci pune miline, rada koji donosi mir, opustenosti koja ne boli, zivota koji bi zapjevao u covjeku i covjeka koji bi stvarno , zapjevao u tom zivotu ali toga nema. Ti likovi kao da su i zraka gladni.Ljudi su izgubili svoje juce i sutra

Prosanjane jeseni Zija Dizdarevic

                                                       Prosanjane jeseni               
                                                       (kompozicija)

Jeseni dječačkog djetinstva ima zlatnu boju, u jesen u kasabi odvodili bi djevojke, jednu po jednu.Eminine oči bi plamtile kada bi joj netko rekao da će momci kucati uveče na prozor kod nje.Zijo joj je rekao tu vijest, ona je njegova tetka koju on najviše voli.Emina bi raspletala kose ,a Zijo bi se saplitao od njih, a ona bi ga ispitivala kako je Ismet obučen, da li joj je nešto poručio itd. U toj igri Ziji  ispade lizalo.Zijo je počeo plakati bez suza."Šta se kmeziš?-Iđi, kad ti kažem.Ne volim te.Što me ćeraš"?Zijo je sad istinski bio u suzama i uvrijeđeno jecao.Tetka Emina ispituje svog Ziju.Zijo polako, neprimjetno se uvlači u krilo.-Tetka, volim te puno,puno, ov*liko ,hoću uza te da budem, kaži materi da ti trebam, da ne idem nikud, jel*de.-Ama hijanete... -Šejtane, ostani, igraćemo se. Zlatne jeseni  Zijinog djetinstva bile su pune drhtaja i snova.

Tema:
U ovoj  priči se govori o ljepoti i razdraganosti djetinstva
Ideja:
Djetinstvo se nikada ne može vratiti i zabraniti. U djetinstvu jesen ima zlatne i crvene boje, a kasnije, nažalost,jeseni postaju sive i mučne
Mjesto i vrijeme radnje:
kuća, kasaba tetke u Fojnici, početak dvadesetoga vijeka
Glavni likovi: Zijo (pozitivan, razdragan, vragolan)
Kritički osvrt:
Simpatična priča koja je puna opisa i epiteta

četvrtak, 26. travnja 2012.

PROSANJANE JESENI