GRIJEH- IVAN CANKAR

KOMPOZICIJA
Bio je snijeg koji se topio po krovovima a kapi su blistale na suncu.Ljudi su prolazili ulicama u svojim lijepim odijelima.Majka je sjela pred skolu prije skolskog zvona.
Majcine cizme bile su muske i do koljena,blatnjave a suknja isarana zelenim cvijetovima i poprskana blatom.Ona je cekala svog Jožu ,donijela mu je kosulju i par novih čizama.Umorna i gladna ne želeći rasitniti deseticu da bi dala svom sinu.U školi je je zazvonilo.Iza velikih vrata izadje mnogo djaka.U toj gomili pojavio se i Joza.VIdjevsi kako izgleda njegova majka sakrio se i prosao pored nje.NJene noge bile su umorne ali je cekala do podne.
Odlucila je poci u njegov stan misleci da je bolestan.Popela se u stan iako su joj noge drhtale od umora.Joza je bio kod kuce,a kada se pojavila prisao joj je u susret.Poslije podne su krenuli u varos da bi je otpratio kuci. Susretao je svoje drugove,od stida je zelio da se sakrije i da naglas zaplace.Tistio ga je njegov grijeh jer se stidio  svoje majke.Htio je i da joj to prizna  ali nije.Kada je ona vec zamakla Joza uzviknu- Majko!Ona se osvrnula i tako se i oprostise
Otisao je kuci, sjeo na veliki svezanj sto mu je majka donijela , sakrio lice rukama i jako zaplakao.
Grijeh je lezao na njegovoj dusi i sve suze isplakane nisu ga mogle oprati
TEMA:Jozetova griznja savjesti zbog stida prema majci
IDEJA: Spoznaja grijeha pocinjenog prema majci i kajanje
MJESTO I VRIJEME RADNJE: LJUBLJANA potkraj devetnestog i pocetkom dvadesetog stoljeca
FABULA:
_majcin dolazak u ljubljanu
_kraj nastave
-sinovljevo izbjegavanje susreta s majkom
-majka dolazi u stan
-ispracaj
-kajanje
GLAVNI LIKOVI: JOZA(nesiguran stidljiv , osjecajan)
OBLIK IZRAZAVANJA: opis ,dijalog, monolog
RED IZLAGANJA: retrospektivni, hronoloski

KRITICKI OSVRT: Ako u zivotu spoznas svoje greske i pokusas da se iskupis pola se oprasta, a majka kao svaka majka to bi oprostila.

Desetica- Ivan Cankar

        Desetica

Ponekad čovjeku nešto mračno i teško legne na dušu,oduzmu mu svu snagu,javi se savjest i onda svi grijesi udare po srcu,i oni grijesi već zaboravjeni i najmanji iskrsnu pred očima.
Janezu je bilo dvanaest godina i učio je treći razred realike.Jednog jesenjeg jutra Janez se probudio,rano,toliko da je jedva svanulo.Četiri postelje su stajale uza zidove,između njih police za knjige,veliki drveni kovčezi a na sredini ogromansto pokriven kjigama i bilježnicama.Sve je to davalo pojam neopisiva siromaštva i žalosti.
Na ostalim posteljama ležali su Janezovi prijatelji čvrstim snom.Bili su stariji,ali mu istinski nisu bili pravi prijatelji.To su bili seljački sinovi,dobro građeni,grlati,veseli,dok je u Janezu negdje sasvim u dnu ležalo nešto gorko i pusto što se možda nehotice odražavalo u riječimai očima.
U prozore je kuckala kiša već sedam dana,kiša što čovjeka rastužuje.Gazdarica im je ušla usobu.-Na noge momci; Bila je visoka i krupna žena,Janez je se bojao.Dok se oblačio bilo mu je zima.Nije znao kuda bi,znao je da za samo pola sata hoda bio bi pokisao do kože.Svi ljudi koje je sretao izgledali su mu tmurni, mrki i nezadovoljni.
Školska zgrada je bila visoka i vrlo gospodska,a Janez se pred njom osjećao kao prosjak pred zamkom.
Kraj Janeza je sjedio drug,sin  ljubljanskog krčmara, koji je neprestano jeo. Janezu je uprsima bilo suhoi prazno.U deset, za vrijeme odmora svi su krenuli da bikupili kobasicu ili šta već,a Janeza je potiskivalo što je bio sasvim sam i poželio je na momenat da umre.
Jedan drug mu je došao i rekao da ima pismo za njega.Janez se sakrio kod prozora,ruke su mu drhtale,a kada je pogledao pismo,vidio je slovakoja su bila glomazna,draga,nespretnašto je odavalo majčinu ruku.Kada je pročitao pismo,nešto jezveknulo na pod.Sagnuo se ipodigao,bila je to desetica.Tanka,izlizana,srebrena desetica.
Sve je uzdrhtalo,proplamsalo u Janezu,podigla ga visoko kao u žaru ljubavi.Vidio je onu dragu,svelu drhtavu ruku,koja je među prstima držala posljednju deseticu,koju je spustila u pismo.Janez se sakrio u kut i iz srca, iz grudi,cijelog tijela briznuo u plač.Ali kada se stepenicama vraćao u školsku sobu u njemu je bilo svijetlo.Majka je iz daljine vidjela Janezov bol i smješkajući osmjehnula se.I gle-čudo božije,oblaci su se uistinu razišli i radosno sunce zasjalo je kroz prozor.
Majke više nema,ni onih starinskih desetica nema,i dani su sad mračni i pusti sve do noći.
Tema:U ovoj pričise govori o Janezovom siromaštvu i otuđenosti od porodice.
Ideja:Male stvari čine život
Mjesto i vrijeme radnje:LJubljana, kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća
Glavni lik:

Moj zivot- Ivan Cankar

                                                                                Moj život            
Svako je djetinstvo puno sreće,radosti i razigrana smijeha. Janezovo sjećanje dopiralo je daleko,čak do treće godine.Izgorjela im je kuća i onda su sasvim osiromašili.Sva djeca su se igrala na brežuljku kod Svete Trojice (brdašce neposredno iznad Vrhnike).Sestra jeuzviknula, uhvatila Janeza za ruku i pojurila.Tu u tom divnom plamenu nalazi se zaključano moje sjećanje; više ga nema...Ali odjednom se pojavljuje majka, sasvim mala, sasvim sićušna,nimalo uplašena,samo začuđena,stoji nasred ceste, stežući pod pazuhom stari časovnik koji već odavno nije ni radio niti otkucavao sate...
Janez je bio nespretno i plačljivo dijete.Majka mu je pričala da je imala muka sa njim sve od rođenja.Sjedio bi cijeli dan i žvakao palac desne ruke. Majka mu je palac naizad obavila,velikom debelom krpom.Više nije mogao sisati prst pa je plakao.Sjećanja mu naviru da su se igrali na kladama krošnje mesara,mnogi su ih tjerali a Janez ni sam nije znao zašto.Poslije toga Janezov vidik se proširio tako što su išli do jednog izvora LJubljanice.Najveće od svih čuda su mu bile ribe balavci,koje su se krile ispod vlažnog kamenja.Hvatali su ih viljuškama,čavlima,,čak i golim rukama,pržili i bile su im sočne poput jabuka.Janeza su dali u školu.Odmah drugog dana osjeti je neprijateljstvo.Imao je mladu učiteljicu.Prozvala ga je po imenu i upitala koliko je jedan i jedan.Janezu se pitanje činilo smiješnim,zato je samo šutio.Kako je učiteljica htjela da pojednostavi pitanje,Janezu je bilo sve gluplje i gluplje da odgovori.Zatoga je učiteljica poslala u ćošak.Čak je stigao i do gospodina upravitelja.Čovjek ga je pitao zašto je nožem posjekao mlada stabla pored puta.Janez je govorio da on nije to uradio a upravitelj ga je pitao zna li tko je?Janez je znao,ali ga nije vidio da je to uradio,a inije htjeo reći i da ga je vidio.Zatvorili su ga samog preko popodneva, takođe i idućeg dana.Janez je već vrlo rano osjetio i iskusio žensku zavodljivost i izdajničku dvoličnost.Majka je imala zdjelu suvih krušaka, napunjenu do vrha, a ta zdjela bila je zaključana u jednom ogromnom ormaru.Jednog dana su Janez i njegova sestra Lina bili su sami u sobi.Lina mu je spomenula suve kruške i kako bi ih on mogao dohvatiti bez kljhuča.Sestra je skovala plan,a Janez je to učinio bez razmišljanja.Nakon dohvaćenih krušaka zajedno bi otišli iza kuće u travi i sladilise.Tako su se gostili iz dana u dan,a kada je majka svatila da neko krade kruške,Lana je progovorila i rekla da je to bio Janez.Kada je rekao kako je to uradio,majka je samo sjela na klupu,sakrila lice među dlanove i zaplakala.Našao je sestru,dohvato je za duge pletenice i povlačio je za sobom po vrtu.Ona nije ni vrisnula,čak ni uzdahnula.
Kada je završio drugu školsku godinu načinili su ga ministrantom.Prenosio bi pozamašno i teško evenđelje.Poslije mise mladi svećenik se sagnuo i dao i njemu groš.Groš je Janezu predstavljao bogatstvo.Prva pomisao mu je bila trčati majci a ona će se rasplakati.Dok je išao,sreo je djevojčicu koja je prodavala datule.Janez ih je kupio.Probao je prvu,datula se ljepila za usne i za zube.Ispljunuo je sve i jurnuo niz padinu,bacio sve i oprao ruke.Zatim je legao u travui molio se da umre.Kamen mu je ležao na srcu,prisjećajući se majke da je iz dana u dan pravila mandaru, a to je jelo od brašna,masti i vode.Kada je stigao kući vrijeme ručka je davno prošlo.Hladan znoj ga je zalio cijelom dužinom tijela.-Što ti je?- uskliknula je majka,sva uplašena.-Majko,jao,majko!Udario je čelom o sto i ništa više nije znao.Kada je došao sebi ispovjedio se majci,sve od samog početka šta se desilo.Majka ga nježno dohvatila za obadvije ruke-Dječače moj!-reče.Zatim je glasno zaplakala.
Najljepša slika Janezu je bila u njegovim mladim snovima LJubljana.Čežnja je zagorčala moje srce,ispunila ga lažnim bogatstvom,dukatima.Omrznuo sam život,kakav je bio;ni do koga mi više nije bilo stalo,ni do majke,ni do oca,ni do braće i sestara;postao sam oduran,zloban,gadio sam se sam sebi.A najviše mi je omrznula škola,hlad sam osjećao u onoj prostranoj,bijeloj sobi.
Svi su govorili da je Janez bolestan,i zaista je ležao u postelji sedam dana.Kada se jedne večeri probudio kraj njega je bila baka i majka.Majka ga je pitala šta želi a Janez joj je odgovorio da bi želio ići u LJubljanu.Sutradan je Janez bio sasvim zdrav.I jeseni ,te godine na Dušni dan,pošli su na put prema LJubljani.Iako su bili golišljavi i bosi, u srcu im je bila misao-u LJubljanu,pravo u ovu svijetlost,zauvjek.Kada su se vraćali samo što nisu zaspali.Janez je bio pastr, vrtlar.Ali i tome je došao kraj.
Sve do posljednjeg dana pred odlazak u LJubljanu,Janez je počeo primjećivatisve oko sebe,kao daih gleda prvi put.Osjećao je gorčinu"Ništa nisi vidio,nikoga nisi volio;živio nisi,sebičnjački si se zaključavao u svoje puste misli.Sve mi je bilo jasno, u užasnoj golotinji pojavilo se pred mojim očima"Nikoga nisi volio;čak ni majku,ni nju sveticu.Ova ga spoznaja grubo satrla.Odjednom se ugledao u toplom,vedrom,ljubaznomsvjetlu i sve bi ih redom zagrlio i poljubio moleći ih da mu oproste.Dugo Janez nije mogao zaspati.
"Znam to da može čovjek mnogo podnijeti, par konja ne bi izvukao teret,što ga već dijete nosi na leđima.Ali da je moguće patiti toliko i tako dugo kao što je patila moja majka, znači čudo,koje čak ni sad ne mogu sebi objasniti.Žena je devet puta jača od muža,ali majka je jača devet puta po dvadeset puta".
Majka je prišla Janezui upitala zašto ne spava,rekao je da ne može, majka ga je prekrstila i on je zaspao.Došlo je jutro i kola su se bučno zaustavila pred kućom.Krenuli su.Dok su se vozili  sa majkom Janez nije progovorio ni riječ.Kamen koji je ležao na Janezovom srcu,pomjerio se.Grad ih je progutao,svijet je zadihan,žurio u svim pravcima.Janez uplašen,vjerovatno je pomislio-Natrag,majko natrag!
Nikad više!
Tema: U ovoj priči se govori  o djetinstvu, preživljavanju,školovanju,mnogim razočarenjima i gorčine a istovremeno,nada i vjera za bolji život.
Ideja:Stalna borba protiv surovosti života,a za bolje i srećnije sutra.
Mjesto i vrijeme radnje:Vrhnika,LJubljana,kraj devetnaestoga vijeka i početak dvadesetoga vijeka
Glavni likovi:Janez(iskren, pomalo sebičan,naivan,tvrdoglav) majka:(požrtvovana, osjećajna)
Kritički osvrt: U ovoj priči mi se svidjelo iako dječačkim nestašlucima Janez je uvijek u tome bio iskren prema majci.Nije mi se svidjelo zašto nije podjelio svoje osjećaje pred odlazak maci šta je osjećao.