srijeda, 20. lipnja 2012.

Desetica- Ivan Cankar

        Desetica

Ponekad čovjeku nešto mračno i teško legne na dušu,oduzmu mu svu snagu,javi se savjest i onda svi grijesi udare po srcu,i oni grijesi već zaboravjeni i najmanji iskrsnu pred očima.
Janezu je bilo dvanaest godina i učio je treći razred realike.Jednog jesenjeg jutra Janez se probudio,rano,toliko da je jedva svanulo.Četiri postelje su stajale uza zidove,između njih police za knjige,veliki drveni kovčezi a na sredini ogromansto pokriven kjigama i bilježnicama.Sve je to davalo pojam neopisiva siromaštva i žalosti.
Na ostalim posteljama ležali su Janezovi prijatelji čvrstim snom.Bili su stariji,ali mu istinski nisu bili pravi prijatelji.To su bili seljački sinovi,dobro građeni,grlati,veseli,dok je u Janezu negdje sasvim u dnu ležalo nešto gorko i pusto što se možda nehotice odražavalo u riječimai očima.
U prozore je kuckala kiša već sedam dana,kiša što čovjeka rastužuje.Gazdarica im je ušla usobu.-Na noge momci; Bila je visoka i krupna žena,Janez je se bojao.Dok se oblačio bilo mu je zima.Nije znao kuda bi,znao je da za samo pola sata hoda bio bi pokisao do kože.Svi ljudi koje je sretao izgledali su mu tmurni, mrki i nezadovoljni.
Školska zgrada je bila visoka i vrlo gospodska,a Janez se pred njom osjećao kao prosjak pred zamkom.
Kraj Janeza je sjedio drug,sin  ljubljanskog krčmara, koji je neprestano jeo. Janezu je uprsima bilo suhoi prazno.U deset, za vrijeme odmora svi su krenuli da bikupili kobasicu ili šta već,a Janeza je potiskivalo što je bio sasvim sam i poželio je na momenat da umre.
Jedan drug mu je došao i rekao da ima pismo za njega.Janez se sakrio kod prozora,ruke su mu drhtale,a kada je pogledao pismo,vidio je slovakoja su bila glomazna,draga,nespretnašto je odavalo majčinu ruku.Kada je pročitao pismo,nešto jezveknulo na pod.Sagnuo se ipodigao,bila je to desetica.Tanka,izlizana,srebrena desetica.
Sve je uzdrhtalo,proplamsalo u Janezu,podigla ga visoko kao u žaru ljubavi.Vidio je onu dragu,svelu drhtavu ruku,koja je među prstima držala posljednju deseticu,koju je spustila u pismo.Janez se sakrio u kut i iz srca, iz grudi,cijelog tijela briznuo u plač.Ali kada se stepenicama vraćao u školsku sobu u njemu je bilo svijetlo.Majka je iz daljine vidjela Janezov bol i smješkajući osmjehnula se.I gle-čudo božije,oblaci su se uistinu razišli i radosno sunce zasjalo je kroz prozor.
Majke više nema,ni onih starinskih desetica nema,i dani su sad mračni i pusti sve do noći.
Tema:U ovoj pričise govori o Janezovom siromaštvu i otuđenosti od porodice.
Ideja:Male stvari čine život
Mjesto i vrijeme radnje:LJubljana, kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća
Glavni lik:

1 komentar: