petak, 27. srpnja 2012.

DESETICA

                                                                            Desetica

Ponekad čovjeku nešto mračno i teško legne na dušu,oduzmu mu svu snagu,javi se savjest i onda svi grijesi udare po srcu,i oni grijesi već zaboravjeni i najmanji iskrsnu pred očima.
Janezu je bilo dvanaest godina i učio je treći razred realike.Jednog jesenjeg jutra Janez se probudio,rano,toliko da je jedva svanulo.Četiri postelje su stajale uza zidove,između njih police za knjige,veliki drveni kovčezi a na sredini ogromansto pokriven kjigama i bilježnicama.Sve je to davalo pojam neopisiva siromaštva i žalosti.
Na ostalim posteljama ležali su Janezovi prijatelji čvrstim snom.Bili su stariji,ali mu istinski nisu bili pravi prijatelji.To su bili seljački sinovi,dobro građeni,grlati,veseli,dok je u Janezu negdje sasvim u dnu ležalo nešto gorko i pusto što se možda nehotice odražavalo u riječimai očima.
U prozore je kuckala kiša već sedam dana,kiša što čovjeka rastužuje.Gazdarica im je ušla usobu.-Na noge momci; Bila je visoka i krupna žena,Janez je se bojao.Dok se oblačio bilo mu je zima.Nije znao kuda bi,znao je da za samo pola sata hoda bio bi pokisao do kože.Svi ljudi koje je sretao izgledali su mu tmurni, mrki i nezadovoljni.
Školska zgrada je bila visoka i vrlo gospodska,a Janez se pred njom osjećao kao prosjak pred zamkom.
Kraj Janeza je sjedio drug,sin  ljubljanskog krčmara, koji je neprestano jeo. Janezu je uprsima bilo suhoi prazno.U deset, za vrijeme odmora svi su krenuli da bikupili kobasicu ili šta već,a Janeza je potiskivalo što je bio sasvim sam i poželio je na momenat da umre.
Jedan drug mu je došao i rekao da ima pismo za njega.Janez se sakrio kod prozora,ruke su mu drhtale,a kada je pogledao pismo,vidio je slovakoja su bila glomazna,draga,nespretnašto je odavalo majčinu ruku.Kada je pročitao pismo,nešto jezveknulo na pod.Sagnuo se ipodigao,bila je to desetica.Tanka,izlizana,srebrena desetica.
Sve je uzdrhtalo,proplamsalo u Janezu,podigla ga visoko kao u žaru ljubavi.Vidio je onu dragu,svelu drhtavu ruku,koja je među prstima držala posljednju deseticu,koju je spustila u pismo.Janez se sakrio u kut i iz srca, iz grudi,cijelog tijela briznuo u plač.Ali kada se stepenicama vraćao u školsku sobu u njemu je bilo svijetlo.Majka je iz daljine vidjela Janezov bol i smješkajući osmjehnula se.I gle-čudo božije,oblaci su se uistinu razišli i radosno sunce zasjalo je kroz prozor.
Majke više nema,ni onih starinskih desetica nema,i dani su sad mračni i pusti sve do noći.
Tema:U ovoj pričise govori o Janezovom siromaštvu i otuđenosti od porodice.
Ideja:Male stvari čine život
Mjesto i vrijeme radnje:LJubljana, kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća
Glavni lik:Janez(uplašen,nesiguran,osjećajan)

utorak, 17. srpnja 2012.

PISMA IZ MOG MLINA-ALPHONSE DAUDET

   BILJEŠKE O PISCU:
rodjen u Nimsu u Francuskoj.Njegova obitelj s obje strane pripadali su buržoazijiAlphonse zbog mnogih markiranja je imao depresivno djetinjstvo.Radio je kao učitelju u Alesu ,na jugu Francuske.U Studenom 1857 napustio je nastavu i počeo pisati predstave.Morny Napoleon treći imenovao ga je za svog tajnika.Napisao je mnogo knjiga uključujući i priča o brodovima i njihovim posadama.Zbog svoje bolesti prošao je kroz bolne tretmane i opoeracije .Objavio je i dnevnik pod nazivom -U zemlji boli-.
Daudet je umro u Parizu 16. prosinca 1897.godine.Brojne škole i sveučilišta  u današnjoj Francuskoj nose njegovo ime,a njegove knjige i danas naširoko čitaju.

                                                        TAJNA ČIČA KORNIJA

Jedan stari frulaš dolazio bi piscu u posjetu da provedu veče uz čašu kuhanog vina.Jedno veče počeo je pričati priču o maloj seoskoj drami koja se dogodila u pščevom mlinu prije dvadesetak godina.
Frulaš je rekao da ovaj kraj nije uvijek bio tako mrtav i pust.Nekad je ovdje cvjetala mlinarska trgovina;Svi brežuljci oko sela bili su pokriveni vjetrenjačama.Čitav niz malih magaraca silazili su i penjali se natovareni vrećama.
Francuzima iz Pariza došli su na ideju da podignu parni mlin na putu za Taraskon.Sve što je novo izgleda lijepo!Ljudi su počeli da nose žito u parni mlin, a jadne vjetrenjače ostadoše bez posla.Jedno vrijeme pokušavaše da se bore, ali ih parni mlinovi nadječaše,i jedna po jedna vjetrenjače se ugasiše.
S vremenom opština naredi da se poruše zidine, a umjesto njih se posadiše masline i vinove loze.Usred tog rasula jedna vjetrenjača je nastavljala hrabro da se okreće na brežuljku prkoseći parnim mlinovima.To je bila vjetrenjača čiča Kornija,ista u kojoj su njih dvojica sjedili.
Čiča Korni bješe stari vodeničar koji je proveo šezdeset godina u brašnu i koji je jako volio svoj posao.Parni mlinovi su ga doveli skoro do ludila.Osam dana je išao kroz selo,okupljao narod i vikao na sav glas kako će oni da potruju cijelu Provansu brašnom iz parnih mlinova.
˝˝Ne idite tamoˇˇ,govori jeˇˇti razbojnici se za mljevenje brašna služe vodenom parom,što je đavolji pronalazak,dok ja radim s mistralom i tramontanom, koji su duh blagog Boga˝˝.
Poslije toga se starac zatvorio u svoju vjetrenjaču i živio usamljeno kao divlja životinja.Čak nije hio ostaviti uzase ni svoju unuku Vivet.Vivet koja je imala petnaest godina, nije imala nikoga poslije smrti roditelja osim djeda.Primorana je bila da se sama uzdržava na žetvi i berbi maslina.Djed bi često prevaljivao po četiri milje, ponajvećoj žezi da bi bio uz Vivetu i ostajući pored nje čitave sate, promatrajući je i plačući.
U selu su svašta mislili o starcu,da je tvrdoglav,da je surov a takođe su mu prebacivali,kako je čovijek takvog ugleda,koji je do tada polagao na sebe,a sada je bosonog,sa poderanom kapom i sav u krpama.
U načinu života čiča Kornija bilo je nejasno da već dugo vremena, niko iz sela nije mu donosio žito ,a krila njegove vjetrenjače su radila punom parom kao i ranije.Uveče bi ga sretali kako pred sobom goni svoje magare natovareno velikim većama brašna.
Jednog dana frulašev sin i Vivet se zavolješe.Poslije nekog vremena otac mladića krenu ka čiči Korniju da razgovara s njim o budućim zarukama.Čiča Korni se izgalami i ne otvorivši vrata vjetrenjače.Frulaš se vrati kući, saopštivši djeci što se desilo.NJih dvoje zamoliše da odu k djedu da s njim razgovaraju.Kada dođoše on bijahu već vani.Kroz prozor su vidjeli da je vjetrenjača prazna, ni jedne vreće ,ni jednog zrna ni mrvice brašna.Bijeda i zapuštenost.To je dakle bila tajna čiča Kornija.Oni se vratiše s tugom u srcima.Frulaš ne gubeći ni časa,otrča da objasni sve komšijama.Skupiše svo žito što su imali i odnesoše u starčevu vjetrenjaču.
bila je otvorena-Jadan sam ti ja!-reče-Sad mi samo preostaje da umrem.Tada svi u glas povikaše:-Hej vodeničaru! Hej čiča Kornije!Starac iskolači očima.Uzevši žito na dlan smješeći se progovori plačući u isto vrijeme.-Pa to je žito!Dragi Bože!...
Narod ga htjede pronijeti u selo al on se ne dade.-NE,ne djeco moja moram prvo da nahranim vjetrenjaču.Pomislite samo koliko vremena nije stavila ništa pod zub...
Od tog dana seljani ne ostaviše ni jedan dan starog vodeničara bez posla.Poslije njegove smrti prestadoše da se okreću ovog puta zauvijek krila posljednje vjetrenjače.

TEMA.
Borba čiča Kornija protiv savremenog načina života

MOTIV:
Uovoj priči pisca motiviše starčev ponos i ljubav prema svom poslu.

IDEJA.
Ljubav,prijateljstvo i dobročinstvo bi uvijek trebali biti ispred ponosa.
MJESTO I VRIJEME.
Selo mlin,vjetrenjača ljeto

GLAVNI LI:
 Čiča Korni(osjećajan,tvrdoglav,ponosan)

OBLIK IZRAŽAVANJA:
Opis,dijalog,monolog




                                                 
                                                  

petak, 13. srpnja 2012.

VIŠA MATEMATIKA-PREŽIHOV VORANC

KOMPOZICIJA:
Korej je svaki slobodan trenutak provodio na skladištu rudnika na Lešama.Na tom skladištu je uvijek bilo nešto novo i po cijeli dan živo.
Korej je poznavao svakog rudara,hod ponašanje.Tu se odigravao život cijelog rudarskog naselja.Na kraju skladišta po cijeli dan su tražili ugalj starcima što nisu sebi mogli priuštiti novac da bi ga kupili.
Korej je pomagao nositi sepet s ugljenom starici kojoj je to ljeto bilo posljednje skupljanj ćumura.Dječakov otac je imao posao druskog manipulanta.Svaka kola građe bi prolazila kroz njegove ruke. pomagao mu je momak koji je s makazama mjerio debljinu drveta a otac zapisivao.
Jednog danaKorej je posmatrao oca,a onda preplašeno viknuo na sav glas :-Oče,ne zapisujete dobro...!Mjere su uvijek za dva centimetra bile veće nego što bih momak izgovorio.
Umjesto da uvaži Korejevo upozorenje, otac se razljutio i povikao:-Prokleti balavče,dat ću ja tebi,ako se smjesta ne izgubiš!
Korej je bio utučen i preplašen.Kada je otac došaokući,bio je strašno ljut,razgovarao je nasamo s majkom,a na kraju razgovora se nasmiješio i rekao:-T ise momče, ne uplići u stvari koje te se ne tiču.Inače ćemo se obračunati.Ono što si vidio na skladištu,to je viša matematika,koju ti ne shvataš.Shvatićeš kad budeš veći...
Korej je poslije toga izbijegavao skladište.Otac je imao naviku da ponekad nedjeljom dolazi kasno u veče,prilično dobre volje.Jedne večeri kada se otac vratio kući, čuo je razgovor izmedju roditelja.
-Zar da mu djabe pišem one cifre?...To svakog mjeseca iznosi nekoliko hiljada...I kao da je htio umiriti nečistu savijest,stalno je mrmljao sve pospaniji:-Šta me briga, pa i drugi tako rade...KOreju se polako razbistravalo.U tome mu je pomogao majčin uzdah_Vraže...!Koreju se zavrtilo u glavi a tijelo oblio težak znoj.Te noći je otkrio -višu matematiku-.

FABULA:

-Korej na skladištu rudnika
-razgledavanje života siromašnog rudnika i suživot ljudi oko njega
-pomaganje ocu u premjeravanju drva
-otkriće da otac pogrešno mjeri drva
-bjes oca kada biva otkriven
-Korej saznaje istinu i značenje riječi-viša matematika-

TEMA:
U ovoj priči se govori o siromaštvu i snalaženju pojedinaca

IDEJA:
Ponekad djeca bivaju iznenadjena i izgube iluzije uočivši surovu stvarnost snalaženja odraslih

LIKOVI:
-Korej(pošten,vrijedan,susretljiv ,znatiželjan),otac(snalažljiv,lukav)
OBLIK IZRAŽAVANJA:
Opis,dijalog,monolog
RED IZLAGANJA:
Retrospoktivno ,hronološki

KRITIČKI OSVRT:
Surova stvarnost života,koja odnosi sve lijepe dječije snove,jedino utočište je topli zagrljaj majke,dok saznaje višu matematiku života

ponedjeljak, 9. srpnja 2012.

TRI USKRŠNJA DARA-PREŽIHOV VORANC

                                              

KOMPOZICIJA
Roditelji su bili kumovi jednoj sirotici koja je živjela u kući u podnožju planine.Majka i otac su se dogovorili kako bi kuglof bio lijep poklon za tu prigodu.
Majka je dolazila iz bogate kuće i htijela je dati ne prevelik nego omanji a otac biješe iz siromašne kuće pa poželi dati što veći kolač kako bi se majka i djevojčica barem jednom pošteno najele.Za božićni dar običaj je bio i da se uz kolač daruje i nešto novca.Majka htjede dati krunu a otac dva groša.
Na uskršnji ponedjeljak dječak je krenuo da odnese dar u društvu svog školskog prijatelja.Putem su sreli djevojčicu koja se uputila njihovoj kući da odnese njima dar.
Drug je predložio da pogledaju darove.Kada je vidio da je njegov dar najmanji i najsiromašniji zamoli djevojčicu da mu da forintu koja je ionako bila namjenjena njemu.Nakon kratkog nagovaranja djevojčica pristade.Uzeo je novac i spakovao ga zajedno s kuglofom i odnijeo siromašnoj porodici znajući da možda neće dobiti cipele i šešir i da se na tu forintu čekalo cijelu godinu.
Vorencu je laknulo jer je ispravio sramotu svoje kuće i nije toliko razmišljao da je ta forinta i njemu potrebna nego o sreći kojoj će donijeti toj siromašnoj porodici ta novčanica
FABULA:
-božićni praznici spremanje darova
-rasprava o daru i novcu
-odlazak na uručenj dara
-susret s vršnjacima ,međusobno ocjenjivanje darova
-dječakova nelagoda zbog premalog kolača
-davanje svog dara da bi usrečio siromašnu porodicu
TEMA:
prikrivanje siromaštva vlastitom žrtvom
IDEJA:
siromašni svojim darovima žele pomoći drugima a bogati samo pokazati svoje bogatstvo
VRIJEME I MJESTO:
selo u Koruškoj početkom dvadesetog stoljeća
ODABRANI CITATI:
-Daj mi Forintu.
-Ne smijem dati.Mora biti ukuglofu koji ću vam donijeti,-odgovorilo mi je djevojče
-Daj mi Forintu,pa uskršnji dar je moj,kod kuće neće ništa reći-i dalje sam molio-A zašto?
-Zato jer bih volio da je imam.Tako je lijepa i sjajna-gotovo sam preklinjao.
-Evo ti je-rekla je djevojčica,izvadila je novac iz kolača i dala mi ga.-Samo kod kuć ću reći da si ga već putem uzeo-pravdalo se djevojče.
OBLIK IZRAŽAVANJA:
dijalog ,opis,monolog

ĐURĐEVAK - PREŽIHOV VORANC

ĐURĐEVAK

KOMPOZICIJA

Na kraju polja bila je mračna uvala koju su nazivali Paklom.Pakao je bio tako pust neprijatan da se čovijeku koji bi slučajno ušao stezalo srce od straha.Trava u uvali nije bila bog zna kako bujna, ali je bilanaročito sočna a stoka bi u njoj rado pasla.
Dječak otkako je znao za sebe, bojao se tog mjesta.Sama pomisao na to ime ga užasavalo.Jednog dana otac je dječaku zapovjedio da odvede stoku na ispašu u Pakao To mu biješe strašan zadatak s obzirom da je imao ni punih šest godina te poče da plače.
VIdjevši to otac se,obrecnu na njega i otjera ga rekavši:
-Pa u tom paklu nema vragova. Hajde na pašu-
Majka se sažali na njega te ga poče tješiti:
-Vidi ,pa on se boji pakla-rekla je ocu.
Sa velikom zebnjom čučao je na dnu Pakla i nije se smio pomjerati.
Kada nije mogao izdržati plačući poče bježati iz uvale.Došao je na mjesto gdje su otac i majka orali.
-Šta ti se dogodilo?-začudio se otac.
-Izgubio sam stoku,svu stoku...
Otac je potrcao prema Paklu,sa dna uvale ugleda stoku
Svativši uzrok njgove laži, razljutio se uhvatio ga za kosu gurnuo preko ruba a ovaj se skotrlja niz strmninu.Dugo se tresao i nije mogao da se smiri.Jadan i očajan čekao je kraj paše.
Više ga nisu primoravali da vodi stoku u uvalu koja ga je ispunjavala užasom i strahom.
Jedne subotnje večeri majka je poželjela odnijeti đurđevak u crkvu ali ga više nije bilo,možda je poneki ostao u Paklu.Dječak dugo te večeri nije mogao da zaspi.Narednog jutra se probudio i veoma tiho na prstima izašao iz kuće.
Krenuo je u uvalu da traži đurđevke.Nađe u uvali čitave rukoveti i poče ih brzo brati.Vračajući se putem kući nije se smio ni osvrnuti.Ugledavši majku na kućnom pragu nosivši đurđevke topio se od sreće i neizmjernog oduševljenja.NJeno lice ozario je blažen osmijeh pružila je ruku,pogleda dječaka.Oči su mu bile pune teških suza zbog straha koji je savladao.Ona je svatila njegovu žrtvu te ga blago i nježno pomilova po kosi.

FABULA:
-otac zapovjeda djećaku da vodi stoku na ispašu u pakao
-dječakov strah
-saopštenje o odbjegloj stoci
-otac otkriva istinu
-majčina potraga za cvijećem
-dječak pobjeđuje strah iz uvale donosi đurđevak
-majčin osmijeh dječakova pobijeda

TEMA:
prevlađivanje straha za brižnu osobu

IDEJA:
Ljubav pobjeđuje i najveći strah

MJESTO I VRIJEME:
uvala zvana" pakao"piščevo djetinjstvo, početkom dvadesetog stoljeća

LIKOVI:
Vorenc(plašljiv,uporan) majka(brižna,blaga) otac(strog,grub)
CITAT:
Vidjevši to otac se,na njemu svojstven način,obrecnu na mene i otjera me rekavši:Ta u tom paklu nema vragova.Hajde na pašu.

OBLIK IZRAŽAVANJA:
opis,dijalog,monolog
RED IZLAGANJA:
retrospektivni,hronološki
KRITIČKI OSVRT:
Uprkos strahu,dječak želeći ispuniti majčinu želju za cvijećem,odlazi u mračnu uvalu i donosi ponosno majci đurđevak