ROBINSON CRUSOE _DANIEL DEFO
Robinson Crusoe je pustolovni roman koji je napisao engleski pisac Daniel Defoe, engleski pisac, rođen 1660. godine u Londonu. Prvo se bavio trgovinom i novinarstvom, zatim je bio publicist i špijun. Kao trgovac je bankrotirao. Objavio je za života brojne eseje, projekte raznih tema o odgoju i reformi školstva, političke spise i objavljue čaki pamflete. Njegovo djelo Robinson Crusoe spada u klasike svjetske književnosti, na ideju o pisanju tog djela Defoe je došao inspiriran putopisom škotskog mornara Aleksandra Selkira, koji je bio prisiljen živjeti godinama sam na otoku Juan Fernandez.
Radnja romana smještena je u neimenovani otok u Tihom oceanu. Govori o borbi čovjeka sa prirodom, te vještini i volji čovjeka da preživi u najneizglednijim situacijama. Crusoe bježi od kuće i ukrcava se na brod koji uskoro doživljava nesreću i potapa se. Plivajući, bez ikakve nade u preživljavanje, Crusoe završava na otoku koji je naizgled nenastanjen, no obiluje vegetacijom. Sa nasukanog broda uspjeva spasiti neke potrepštine i od ostataka gradi sklonište. Na otoku je bilo i životinja i uspjeva uloviti kozu. Tijekom svojeg boravka, shvaća da mora na neki način bilježiti vrijeme inaće će poludjeti, stoga izrađuje kalendar. Dok je boravio na otoku, kroz misli su mu prolazile brojne stvari i problemi, no kasnije je shvatio da mu je život na otoku pružio život kakav je mislio da izbjegava, no život bez brige i kakav je uistinu trebao. Šuma mu je nudila mnoštvo voća stoga nije bio gladan. Odvažio se čak napraviti i čamac, no bio je pretežak da ga porine u more. No, voće i meso ubrzo mu je bilo nedovoljno pa se bacio u poljuprivredu. Izrađuje svoje oruđe koje mu je potrebno za sve. Obilazi čitav otok i počeo promatrati ptice. Preživjevši groznicu počeo se čak i moliti i obilježavati taj dan. Izradio je i manji čamac no nije s njim mogao napustiti otok jer su ga struje neprestano bacale na otok. Počeo se baviti i stočarstvom, shvatio je da koze daju mlijeko i počeo ih je uzgajati. Jednog dana u pijesku je vidio otisak ljudskog stopala što mu je dalo naslutiti da bi na otoku mogli živjeti ljudožderi i to ga je jako plašilo, a kulminiralo je kada je na obali našao ljudske ostatke i kosti. Sakrio se privremeno u spilju, no nije dugo mogao izbjegavati susret s njima. Promatrao je zaklonjen što ljudožderi rade, a nadu mu je pobudio brod na pučini. Kada je do njeg doplovio sa svojim čamcem, razočarao se kad je shvatio da je brod već nasukan i da je posada nestala, ili su je pojeli ljudožderi. No, stjecajem okolnosti, Crusoe zarobi jednog ljudoždera i s njim razvije odnos i sprijatelje se. Nazvao ga je Petko. On mu je pomagao u svakodnevnim poslovima, jer ga je upsio odviknuti od ljudskog mesa. Petko i Crusoe su uspjeli napraviti čamac kojim su zarobili brod u bitki sa gusarima i njime otplovili sa otoka.
Robinson Crusoe je pustolovni roman koji je napisao engleski pisac Daniel Defoe, engleski pisac, rođen 1660. godine u Londonu. Prvo se bavio trgovinom i novinarstvom, zatim je bio publicist i špijun. Kao trgovac je bankrotirao. Objavio je za života brojne eseje, projekte raznih tema o odgoju i reformi školstva, političke spise i objavljue čaki pamflete. Njegovo djelo Robinson Crusoe spada u klasike svjetske književnosti, na ideju o pisanju tog djela Defoe je došao inspiriran putopisom škotskog mornara Aleksandra Selkira, koji je bio prisiljen živjeti godinama sam na otoku Juan Fernandez.
Radnja romana smještena je u neimenovani otok u Tihom oceanu. Govori o borbi čovjeka sa prirodom, te vještini i volji čovjeka da preživi u najneizglednijim situacijama. Crusoe bježi od kuće i ukrcava se na brod koji uskoro doživljava nesreću i potapa se. Plivajući, bez ikakve nade u preživljavanje, Crusoe završava na otoku koji je naizgled nenastanjen, no obiluje vegetacijom. Sa nasukanog broda uspjeva spasiti neke potrepštine i od ostataka gradi sklonište. Na otoku je bilo i životinja i uspjeva uloviti kozu. Tijekom svojeg boravka, shvaća da mora na neki način bilježiti vrijeme inaće će poludjeti, stoga izrađuje kalendar. Dok je boravio na otoku, kroz misli su mu prolazile brojne stvari i problemi, no kasnije je shvatio da mu je život na otoku pružio život kakav je mislio da izbjegava, no život bez brige i kakav je uistinu trebao. Šuma mu je nudila mnoštvo voća stoga nije bio gladan. Odvažio se čak napraviti i čamac, no bio je pretežak da ga porine u more. No, voće i meso ubrzo mu je bilo nedovoljno pa se bacio u poljuprivredu. Izrađuje svoje oruđe koje mu je potrebno za sve. Obilazi čitav otok i počeo promatrati ptice. Preživjevši groznicu počeo se čak i moliti i obilježavati taj dan. Izradio je i manji čamac no nije s njim mogao napustiti otok jer su ga struje neprestano bacale na otok. Počeo se baviti i stočarstvom, shvatio je da koze daju mlijeko i počeo ih je uzgajati. Jednog dana u pijesku je vidio otisak ljudskog stopala što mu je dalo naslutiti da bi na otoku mogli živjeti ljudožderi i to ga je jako plašilo, a kulminiralo je kada je na obali našao ljudske ostatke i kosti. Sakrio se privremeno u spilju, no nije dugo mogao izbjegavati susret s njima. Promatrao je zaklonjen što ljudožderi rade, a nadu mu je pobudio brod na pučini. Kada je do njeg doplovio sa svojim čamcem, razočarao se kad je shvatio da je brod već nasukan i da je posada nestala, ili su je pojeli ljudožderi. No, stjecajem okolnosti, Crusoe zarobi jednog ljudoždera i s njim razvije odnos i sprijatelje se. Nazvao ga je Petko. On mu je pomagao u svakodnevnim poslovima, jer ga je upsio odviknuti od ljudskog mesa. Petko i Crusoe su uspjeli napraviti čamac kojim su zarobili brod u bitki sa gusarima i njime otplovili sa otoka.
Pisac Robinsona Crusoa, Daniel Defoe (1660. – 1731.) rodio se u Londonu. Ocevo prezime Foe promjenio je u Defoe. Bacio se najrazlicitijim poslovima: bio je trgovac, novinar, tajni agent i pisac. Pisao je mnogo, a njegovi clanci i veca djela obradjuju teme raznorodnih podrucja. Zbog jednog ostrog clanka dospio je u zatvor. Ukupno je napisao oko 500 radova.
Radnja ovog uzbudljivog romana desava se na pustom i nepoznatom otoku od 30. rujna 1659.
Likovi su Robinson, Petko i ljudozderi.
Fabula:
Robinson je oduvijek zelio otici na putovanje svijetom ali pomocu broda, sto mu roditelji nisu dozvoljavali pa je pobjegao od kuce. Dozivio je brodolom. Nastanio se na nekom otoku. Morao je sam praviti posudje, odjecu i ostale potrepstine. Tu je upoznao odbjeglog ljudozdera Petka. Postali su dobri prijatelji. Jednom su se ljudozderi vratili na otok. Tu su se borili. Tada su dosli neki ljudi i Robinson i Petko su napustili otok.
Tema ovog romana je nacin na koji Robinson prezivljava i zivi na pustom otoku bez osnovnih uvjeta za zivot.
Opis likova:
Robinson Crusoe:
Rodjen sam godine 1632., u gradu Yorku, dobroj obitelji, ali ne bas staroj, jer mi je otac, po prezimenu Kreutznaer, dosao iz Bremena i naselio se najprije u Hullu. Kako sam bio trece dijete u obitelji, i nesklon bilo kakvu poslu, u mojoj su se glavi vrlo rano stale rojiti lutalacke misli. Moj otac, vec vrlo star, potrudio se da dobijem prikladnu naobrazbu, i u kucnom odgoju i u javnoj skoli, i namijenio mi studij prava, ali mene nije privlacilo nista drugo do odlazak na more.
Petko:
Bio je pristao, lijep momak, dobro gradjen, ravnih i cvrstih ruku i nogu, ne prekrupan, visok, skladan i, po mome misljenju, star oko dvadeset i sest godina. Crte lica su mi se svidjele ne odavajuci ni okrutnost ni divljinu, nego jedino istinsku muzevnost. A opet, kao da se na tom licu odrazavala i sva ona mekoca i blagost karakteristicna za Europljanina, pogotovo kad bi se smijao. Kosa mu je bila duga i crna, i nije bila kovrcasta poput vune. Celo i visoko i siroko. Iz ociju mu sijevala velika zivahnost i bistriha. Boja koze ne crna, nego smedjasto zuta, ali ne onakve ruzne, suvise zute, odvratne nijanse kakva je u Brazilaca ili Virginijanaca i drugih americkih domorodaca, nego vise svitla mrkomaslinasta, na neki nacin privlacna, samo je to tesko opisati. Lice okruglo i puno, nos malen, ne spljosten kao u crnca. Usta lijepo oblikovana usne tanke, a zubi krasni, pravilni i bijeli poput bjelokosti.
Zanimljivi izrazi:
Pravljenje posudja:
Sad sam se bacio na istrazivanje kako naloziti vatru da ispecem nekoliko lonaca. Nisam imao pojma o loncarskim pecima, kao ni o tome kako se posude pocakljuju olovom, a olova sam imao. Slozio sam na vrhu tri siroke zdjelice i dva-tri lonca, jedan na drugi, naslagao drva oko njih, a ispod njih nagrnuo mnogo zeravice. Stalno sam dodavao drva sa strane i na vrh hrpe dok nisam vidio da su lonci u vatri sasvim pocrvenjeli i da pucaju. Kad su se usijali, ostavio sam ih da stoje u vatri pet-sest sati. Tada sam primjetio da se s jednim nesto dogadja: ne puca doduse, ali se pocinje taliti jer se pijesak, primjesan glini, od silne jari topi te bi se pretvorio u staklo da sam nastavio loziti. Stoga sam postupno stisavao vatru dok usijanost nije pocela jenjavati. Pazio sam cijlu noc da se vatra ne bi prebrzo ugasila i ujutro sam imao tri vrlo dobre, ako ne bas i lijepe, zdjelice i dva zemljana lonca, tvrdo pecena bas kako treba. Jedan je lonac bio savrseno pocakljen od rastopljena pijeska.
Pravljenje odjece:
S obzirom na sve to, trebalo je dovesti u red ono nesto krpa sto sam ih tada zvao odjecom. Izderao sam sve prsluke, pa sam tada morao pokusati da napravim nekakve haljetke od onih morskih kabanica i drugog materijala. Prihvatio sam se krojenja, ili bolje reci krparenja, jer je rezultat moga rada bio jadan i zalostan. Ipak sam nekako skrpao dva-tri nova prsluka te se nadam da cu ih dugo nositi. Sasio sam i kratke hlace, ili gace, ali bolje da o tome zasad sutim jer je izrada bila sazaljenja vrijedna.
Dojam koji je ova knjiga ostavila na meni je taj da je tesko zivjeti bez osnovnih uvjeta za zivot i bez prijatelja. Najgore je biti sam i nemati s kim razgovarati: «Na to mi on izgovori nekoliko rijeci, i makar ih nisam razumio, slusao sam ih s uzitkom:bio je to prvi ljudski glas osim moga vlastitog, sto su ga moje usi cule u ovih dvadeset i pet godina».
