Frederiko Lorka Garsija - Analiza pesama

Bilješka o piscu

F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones1927, godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano(Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:
Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu... 
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda,
Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967

Analiza dijela

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

”Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI

“Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!”-STRAH

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

“Cordoba.
Daleka i sama. ”- PONAVLJA

“Kobila crna, velika luna...
... kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE

“Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu. ”- GRADIRANO

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

Benasta pjesma

Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

Portret Silvija Franconettija

Njegov krik bijaše strahotan.
starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.

Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

Lorca o teatru... 

U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. , Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena. ”
​

Francesko Petrarka - Kanconijer

Beleške o piscu:

Francesko Petrarka, italijanski pesnik, rođen je 20.7.1304.
u Arezzu. Umro je 18. - 19.7.1374. u Arqua kraj Padove. Sin je
prognanog firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje
papinsko sedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.).
Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi
duhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10.4.1327. zagledao se, kako sam
tvrdi, u plavokosu i crnooku lepoticu Lauru i ostao joj zauvek odan, pa i
nakon njene smrti (1348.), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u
slavu napisao je "Rasute rime". Njegova poznatija dela su Kanconijer,
Afrika, Moja tajna.

XI
Lassare il velo o per sole o per ombra

Nosite, gospo tu koprenu krasnu
na suncu i u sjeni,
otkad žudnju vidjeste u meni
s koje mi svako ino htijenje zgasnu.

Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet,
lice već viđah samilošću sjati;
al kad vas Amor upozori na me,

Kose je plave veo obavio,
a nesta pogled koji ljubav prati,
Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati

taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu.

Analiza:
Pesnik primećuje da ga Laura ne voli. Laura je odbila Petrarku kada je
videla da je on voli. Pesnik je to prikazao tako da je rekao kako se ona
velom sakrila. Tim velom je sakrila svoje oči koje su pesniku najdraže kod
Laure. Pesnika su najviše privlačile njene oči, koje su njemu bile poput
sunca (svetlost koja mu daje život, snagu...). Stilske figure koje se
pojavljuju su metafora i epitet.

XXXI
Questa anima gentil che si disparte

Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjala,
Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.

Analiza:
Petrarka shvata da će Laura umreti pre nego što bi trebala.
Prikazuje je kao svetlost, što je i pre već činio pošto je svetlost
često upotrebljavana za prikaz idola, moći, predmeta obožavanja i slično,
te govori kako će ta svetlost sjati jače od svih ostalih odnosno da će sva
ostala svetla pasti u senu. Naravno to govori da će se desiti samo ako joj
bude dana čast koju ona u njegovim mislima zaslužuje. Stilske figure koje
se pojavljuju su gradacija, hiperbola i epitet.

XXXII
Quanto piu m’avvicino al giorno extremo

Kako se bliže moji zadnji časi,
a život ljudski redom kratko traje,
vidim da vrijeme ni hipa ne staje
i lažna nada pomalo se gasi.

Mislima velim: o ljubavi niti
zborit ne smijemo, jer u svakom trenu
snijeg kao novi nestaju i venu
snage nam tijela; mirni ćemo biti:

s njim će sve nade prestati da žive,
s kojih smo bili u zabludi dugo,
sve što veseli, boli, srdi, plaši;
te ćemo spoznat da često i drugog
privlače stvari lažljive i krive;
uzalud da su uzdisaji naši.

Analiza:
Pesnik primećuje da neće još dugo živeti. Život svakog čovjeka je
prekratak. Vreme uvek teče i ni na trenutak se ne zaustavlja pa tako
pesnik gubi "lažnu" nadu koja ga je do sada tešila. Petrarka shvata da u
svakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da je ne sme
rasipati. Govori da će s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svoje
telo, nestati svi osećaji. Zadnji stih se može protumačiti na više
načina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još pre smrti,
uzaludno jer uzaludno jer će postojati uvek oni drugi koje privlače krive
stvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaji nakon
što umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivim
stvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figura
pojavljuje se epitet.

CCCXL
Dolce mio caro et precioso pegno

O slatki znače, milo moje blago,
što Raj te čuva, Narav mi te diže,
ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,
života moga potpora i snago?

Bar u snu tvojeg viđenja sam prije
dostojan bio; sad puštaš da patim
pomoći lišen: ta tko mi je krati?
A znam da srdžbe tamo gore nije:

zbog koje ovdje srca milostiva
stradanjem drugog katkada se slate,
te Amor svladan u svom carstvu biva.

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,
i jedina mi možeš skončat jade,
prikazom svojom stišaj mi muke.

Analiza:
Laura je mrtva i raj je čuva. Pesnik je tužan jer je više ni u snu ne vidi
kao pre pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u raju
nema srdžbe. Pesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i da
mu ona jedina može pomoći da ih se reši ako mu se prikaže. Delimično
je u pravu jer ako pati za njom najbolje će mu trenutno pomoći da mu se
prikaže, no onda će još više patiti kada mu se za stalno prestane
prikazivati. On sebi sam jednini može pomoći. Mora sam prihvatiti da je više
nema u ovom životu i krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figura
se javlja epitet.

CCCLXI
Dicemi spesso il mio fidato speglio

Zrcalo vjerno govori mi moje,
duh trudan, koža izborana cijela
i oslabljena snaga, spretnost tijela:
Ostario si, očevidno to je.

Valja da Narav svi slušaju ljudi
jer vrijeme ne da sporit snagu njenu.
Ko voda vatru što gasi u trenu,
tad se iz duga, mučna sna probudih:

i vidim da nam život leti bijedan
i da nam kob je samo jednom sklona;
i usred srca glas mi zvoni jedan

Od nje što lijepih lišena je spona,
al, živa, bila stvor je izvanredan,
te svim je slavu, mnim, uzela ona.

Analiza:
Pesnik vidi svoj odraz u ogledalu i shvata da je star i slab. Petrarka se
probudio i shvatio da život prolazi i da je bedan, ali još uvek čuje u
svom srcu glas Laure te se priseća kako je bila "izvanredna". Stilske
figure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.


Dodatak:
Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pesnikovog stava
prema Lauri. Nikako je ne može preboleti što je pomalo iritantno, pogotovo
ako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi ali Petrarka je voli
i nakon što umre i još uvek je veliča iako ga ona nikada nije volela.
Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pesnik preteruje s ljubavlju
prema Lauri. Petrarka, čak i nakon što mu je Laura pokazala da
nije zainteresirana za njega, nastavio je obožavati. Šta više Laura do
kraja svog života nije promenila mišljenje, kao i Petrarka.
​

F. M. Dostojevski - Zapisi iz mrtvog mora / Zapisi iz podzemlja

" Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista-F.M.Dostojevskog. Novela " Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvu. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima, čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće,nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji, biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu.Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele,mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga -Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua. Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života.Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe.Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku,no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina.Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika,koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je s zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih. Gotovo sve možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika-Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika,koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom-iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje.To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

"Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kući. "

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica ,kao npr."Tada sam pobijedio,ali se Zverkov,koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio –smijeh je ostao na njegovoj strani." ili pak " Ta čovjek je glup, fenomenalno glup.Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega."Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:" Bolestan sam čovjek...Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom,nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.",a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih:"...Stanite! Dopustite da predahnem...","Pa zašto ste onda sve ovo pisali?- pitate me.
Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli.".Osim ovih rečenica , Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada " (Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je,misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan- namjerno je neću prekrižiti!).Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: "Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici."
Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica).U noveli možemo uočiti i opis interijera:" U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno."čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova,dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam:"Pa i uopće ,dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom,no,i...no,pa makar i za retortom,što se može, treba prihvatiti i retortu!"
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza"a l'homme de la nature et de la verite".

I kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima.
2. Svaki je čovjek kukavica.
3. Čovjek nije savršeno biće.
4. Društvo čini čovjeka čovjekom.
​

1. Tihi Don - Mihail A.Šolohov
   
   
   

   
   
   Gotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvecih uopšte u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio štampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazloženju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda."
   
   Fabula:
   1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
   2.Koršunovi.Grigorije se ženi Natalijom
   
   1.Trgovci Mohovi.
   2.Radnici i Štokman-boljševicka skupina
   3.Grigorije napušta kucu i bježi s Aksinjom
   4.Natalija pokušava da se ubije.Natalija rada
   5.Grigorije odlazi u vojsku
   
   1.Natalija se vraca Melehovim
   2. HAPŠENJE Štokmana. Rat
   3.Natalija i Aksinja
   4.Grigorije odlikovan
   5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci
   
   1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
   2.Natalija rada blizance
   3.Februarska revolucija
   
   1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
   2.Grigorije sa boljševicima
   3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
   4.Grigorije ranjen dolazi kuci
   5.Ratne operacije
   6.Grigorije sa bijelima
   7.Potjolkov.Valet
   
   1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozaštvu
   2.Listnicki se ženi,napušta Aksinju
   3.Stepan se vraca iz zarobljeništva,Stepan i Aksinja
   4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
   5.Miška Koševoj ubija Petra
   6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
   7.Aksinja i Grigorije
   8.Miška Koševoj ubija Grišaku,pali kuce
   
   1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
   2.Grigorije i general
   3.Natalija umire
   4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
   5.Darja se davi u Donu
   6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
   7.Umire Pantelej
   
   1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
   2.Koševoj i Dunjaška
   3.Umire ILINIČNA
   4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Koševoj
   5.Grigorije i Fominova banda
   6.Bijeg Grigorija i Aksinje
   7.Umire Aksinja
   8.Grigorije se vraca kuci,sinu
   
   
   Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX vijeke na jugu Rusije,odn. na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: -na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljševika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i viteštva. Kuca Melehovih je u središtu romaneskne priceredocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokovaetar, Darja, Pantelej, Natalija,ILINIČNA,Grigorije, Dunjaša. Šolohov nam takode istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Koršunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošcu svog moralnog lika.Vecina junaka u Tihom Donu tragicno skoncava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraca kuci i živi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen. Tema:kontrarevolucija oko Dona Ideja:besmisao rata(bratoubilackog) Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,pantelej melehov,ilinična melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miška Koševoj,MiĆka Koršunov,boljševici,kozaci.
   
   Likovi:
   
   Grigorije Pantelejevic Melehov: 
   
   Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,središnji je lik romana "Tihi Don".On je u središtu romaneskne price,a stice se i utisak da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,može se reci,u više dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muž,kao ljubavnik. Za njega,takode,možemo reci da je nosilac najviših moralnih vrijednosti-on je covjek cija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom pocetku knjige:"...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu viši od Petra,iako šest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste kože.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajednicko divljacno." Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponašanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratišta,doveo je sebi za ženu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofijun se ne obazire na druge nego sluša svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija možemo reci da je bio pravi kozak:ratnik I ratar.Bez Dona,stepe I njiva on nije mogao da živi:"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komšinica,udata žena:"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otišao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija."Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi "Meni se brate dusa umorila."Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzujeDonskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miška K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih:"stajao je kod kapije svog doma i držao sina u narucju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miški i kaže:"ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije kože, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele." Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Mišatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, vec prosto nesrecan covjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže "ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u istoriji.
   
   Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramocena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj!" Ona i Grigorije žive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.
   
   Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hrišcanske predanosti mužu i nacelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne ženstvenosti. U kuci Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio:"Drag mi je Griška; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodreden položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati cestita. Pisac je za to kažnjava mucenickom smrcu.
   
   U ovom djelu veoma su upecatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je nacela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega."Neceš!Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmejana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaška, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrecan, težak život.
   
   
   Šolohov ne bi stvorio tako veliki i ssveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljševicima-nosiocima nove svijesti:Štokman,Buncuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa,koji svoju u revoluciju potvrduje licnom žrtvom i smrcu.Metode Štokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetskw vlasti. Buncuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i žrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.
   ​

    

   Mr.Daky, 27.09.2010

   #42
2. 

   Mr.DakyVIP

   Postova:

   5.315

   Zahvala:

   243

   Lokacija:

   In heart!

   Nastavak:
   
   Kozaci
   Kao specifican društveni sloj,a poslije i vojnicki stalež,kozaštvo se pocelo formirati krajem 14 vijeka ,popsebno u 15 vijeku.Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka-kmetova,koji su se poceli naseljavati na stepe juga Rusije ,zvane divlje polje ,koje su opustošili Mongoli.U pocetku su oni bili nezavisni ,medutim ruski car Ivan lV Grozni,sredinom XVl-vijeka,angazovao kozake kao vojnike,cuvare svojih južnih granica.Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije,priznate su im sloboda i autonomija.Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR-u.Sva istorija kozackog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi:"Ponosan je naš dom,tihi Don,naš bacuška".Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijecnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji.U ratu oni potvrduju svoju staru slavu :"stotine ihiljade njihv otišlo je u smrt.padale su glav ena sve cetri strane svijeta,lila se crvena kozacka krv.Takvi su kozaci u boju,a kod kuce oni su vrijedni kosioci,zemljoradniczaljubljeni u svoju slavu.Mkedutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su medu vojnicima haos i dezertiranje.Kozaci,nemocni da shvate novo i revolucionarno,opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno.Zato je revolucija i bila tragicna za kozake i kozaštvo.Kasnije umorni od zablude i sablje,prikljucivali su se crvenima,ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922.godine.Kao najizrazitijeg kozaka,iizdvajamo,naravno,Grigorija Melehova.
   
   Don
   
   Don je najveca rijeka u južnoj Rusiji,peta po velicini rijeka u Evropi,dug je 1970 m.U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don.Bila je to plodna zemlja.Na Don,kozaci nisu gledali kao na obicnu rijeku,voddenu površinu-Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obracaju:"Oj ti,naš bacuška,Tihi Done!" I sam Šolohov mu je dao znacajno mjesto u djelu.Don je mjesto ljubavi,mjesto lova,mjesto smrti,mjesto bola,mjesto srece-mjesto življenja.Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake:cin Grigorijevog i Natalijinog vjencanja.Medutim,ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja.Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. "Okicen je naš Tihi Don mladim udovicama,procvjetao je bacuška Tihi Don sirocicima,valovi Tihog Dona prepuni su suza oceva i materi.
   
   
   Simboliku romana sugeriše,prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoci stihije smrti. Šolohov vecinu sudbina svojih likova gradi na principu:"Ko se noža lati od noža ce i poginuti." Kako bismo se uvjerili u istinitost teze "Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedocanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: "Da li cu živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više necu da radam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajuci se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja." Umrla je u podne. Natalija je za života bila olicenje vrlina hrišcanstva. Darja: "Nastradala sam... Moja slabost... Juce sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj. Zaglavila sam. Ubicu se. Eto šta cu." Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Medutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragicnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz citavo djelo i mogli bismo reci, prati svaki lik od prve do posljednje stranice. U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji citav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji citav život pate i tuguju umiru neutješni. Medutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijec o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je citav život patila, umire dugo, mucenicki. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje.I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. "Kozaku je na rodenoj stepi istocni vjetar.Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva." A Don tiho i polako tece...

Petar Kočić- Jazavac pred sudom

Delo "Jazavac pred sudom" nastalo je 1904. godine.
David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Zato on nije sam predstavnik seljaka iz Stričića,on simbolizuje sve seljake u pokorenoj bosni koji zasigurno jesu manje obrazovani od okupatora,ali su veći kao ljudi i imaju čojstva više no stotinu okupatora.Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.

​

DAVID ŠTRBACJunak satirične aktovke Jazavac pred sudom David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv,čas surov,čas molećiv i miran kao jagnje,ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove nasjabije strane. __________________
​

Ivan Goran kovačić - Jame

ANALIZA PJESME
Pjesma je razvijena na principu kontrastiranja ili suprostavljanja različitih vrijednosti. Tako se na samom početku javlja stih : "Krv je moje svjetlo i moja tama". Već se iz ovog prvog stiha sluti da će u djelu biti dominantna tri elementa: krv, svjetlo i tama. Prva riječ je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zločina, uništenja jer se prosipa, otiče i donosi jezu. Ona je i "svjetlo" kao izvor života, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama odnosi pobjedu nad svjetlom i život postaje gusti mrak, završava u mraku: zločinac, oštrim vrhom kame, žrtvama vadi oči da bi, na kraju svih muka, žrtve završile u tami duboke jame.
Sam čin vađenja očiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz praznih očinjih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Užasavajući prizori se uvećavaju naradbom dželata da žrtva- svaka od njih- zgnječi svoje oči. To je ta jeziva slika kojom se završava prvo pjevanje. Žrtva više nema oči, vid je izgubljen, ali ne i sjećanje na jednu raniju svjetlost, životonosnu svjetlost koja simboliše ljepotu života i zadivljujuće prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su ptica, drvo, rijeka, pa zato i :"Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!/ Mjeseče! Svijetlo ko majčino mlijeko!" Ali ostaje i vizuelni utisak u svijesti jedne druge sablasne, rušilačke svjetlosti. To je svjetlost u vidu odbljeska: " blijesak munjevita noža" i "bijela krvnikova koža" jer "do pojasa svi su bili goli/ I tako nagi oči su nam boli". U drugom pjevanju mučenja se nastavljaju, i sva ta mučenja imaju za cilj da čovjek što više obezvrijedi i ljudsko biće poništi: onesvješćene mokraćom svjeste, probadaju im uši, bičuju ih, kroz uši im provlače žicu. Radnju prate zvučne slike koje su zamjena za čulo vida: jauk i plač mučenika prati objesni smijeh, cerekanje, grohot i neumjesne šale zločinaca:"eh, jednu malu vidio sam danas."

Treći dio jame produbjluje patnje žrtve: jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje- uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva, pošto je lišena čula vida, sluhom pokušava i uspijeva da odredi svoju poziciju u redu i u odnosu na sva dešavanja, i da rekonstruiše sva zbivanja oko sebe. I dok se mučenja smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodušnosz spram stradanja žrtava i udesa ljudskog: "negdje je cvrčsk pjevo". Četvrto pjevanje potencira bacanje žrtava u jamu: "Čuh meki udar, i mesnata vreća/ Padaše dugo..." Žrtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji "jauk", "jecaj" i priklano "ciktanje" žrtve u jami. Stravični put do jame , bolje reći do pakla naci ce i stradalnik koji kazuje o zločinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvedoči i o dešavanjima u jami i da tako pruži cjelovitu sliku o zločinu. Od šestog pjevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tijela klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat- umjesto da začepi usta koja vrište- u očne duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokušaju da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i tako nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca što ne može da je vrati u život dok "umirući stenje". Sedmo pjevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leševa dok mu "krv gusta/ kroz nosnice oštro briznu." Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla/ jame. Igazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pjevanje). Žeđ je u stvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini. Stradalnik, izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svjastan trenutka i položaja u kome je, subjekat- umjesto tuge- osjeća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svijetlost života, a koja je sada samo prošlost i sjećanje. Naime, vjetar je donijeo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnijezdo pod strehom, koljevka, prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja- subjekat posmatrao parče neba. Sve je sagorjelo- nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:
Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?........................................Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdj im otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...
A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svjetlost: " Široka svjetlost, kao božji znaci/ Okupala me". To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji put...
Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost koja grije i vraća vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost , kosmičku, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme , oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom. __________________

Oskar Vajld - Slika Dorijana Greja

O Dorijanu Greju 
Bez obzira što neće nikad biti ubrojan među svjetska književnička imena,njegovo stvaralaštvo ime je za sebe Oskar Vajld;đavo i anđeo kako su ga zvali,napisao je najljepše stranice ljubavi i umjetnosti. Knjiga koja je proglašena nemoralnom,zbog koje je završio na sudu,jedna je od najljepših knjiga ikad stvorenih. 

• Ljubav,smrt i život imaju neki viši nivo...

Mladi slikar,lord Henri i mladić savršene ljepote,tri su piščeve strane,a prava je istina i da su to tri lica svakog čovjeka.Dorijanova ličnost je,reklo bi se najupečatljivija u svoj priči o slaganju i protivrječnosti.Dorijan Grej rodio se onog momenta kada je slikar Bajazit započeo slikati njegov portret.Slikar je bio očaran Dorijanovom ljepotom,očaravala ga je njegova ličnost jer do tog trenutka kada se zaljubio u Dorijanovu ljepotu bio je sam svoj gospodar,ali sada mu se više nije činilo tako.Narcis je vidio sliku svoga portreta i bio je zaprepašten prizorom,bio je sam sebi ružan,po prvi put vidio je sebe na taj nacin. Zašto?Zato što je slikar uhvatio njegovu unutrašnjost a ne fizičku ljepotu;činilo se kao da mu je ukrao dušu,bila je to jedna velika praznina.Dorijan je često gledao pozorišne predstave.Htio je da iscrpi i sazna sve.Volio je pozorišne predstave jer je među njima,mislio je,pronašao savršenstvo,jedno od mnogih za kojima je tragao.Zvala se Sibila i glumila je uzvišene ličnosti,jednom je bila Julija,jednom Laura….,zaljubio se u genija.Međutim,kada su se upoznali on je upoznao nju,ne Juliju,ne Lauru,nego nju običnu djevojku koju je zbog te običnosti poceo mrziti.Htio je da svi ljubavnici svijeta čuju njihov kikot,govorio je svome prijatelju Henriju.Ali,upravo ta obična pojava je ubila njegovu ljubav,razbuktala mastu,bila je savršena a postala je plitka i tupa.Nije želio više misliti o njoj jer je ona uništila pjesmu njegovog života.A on,nikada neće biti takav,on će biti savršen.Uzeo je nož i zario joj u srce.Tog momenta sjetio se scene iz romana u kojoj na sličan način umire jedna žena,i tada i nju i sebe vidio je drugačije; zaljubio se ponovo.20 godina nakon toga bio je zatvoren u sobi,izolovan od ljudi koji su ga nekoć obožavali i divili mu se.Tih 20 godina Dorijan ostaje jednako lijep,možda ljepši,za toliko godina nije se nimalo promijenio,možda je to bila njegova najveća kletva.Pronasao je izvor vječne ljepote.Portret za koji je mislio da je uništen,postojao je i stario dok je Dorijanova ljepota ostala ista.Time se pokazalo koliko je unutrašnjost važna a spoljašnja ljepota ne, jer je Dorijan živio s ljepotom ali bez duše.Izašao je nakon 20 godina opet u svijet,onaj isti ali ipak drugačiji svijet.Opet su novine pisale o jegovoj ljepoti,opet je bio poštovan i opet su mu se svi divili.Jedne večeri brat djevojke koju je Dorijan ubio, pronašao ga je da bi osvetio sestrinu smrt.Susreli su se na ulici,Dorijan je imao kapuljaču na glavi.Skinuo je kapuljaču i čovjek sa nožem u ruci vidio je momka koji je imao samo dvadeset godina koji mu je objasnio da nije mogao počiniti taj zločin jer bi onda on tada po pravilu imao jednu godinu kada se to dogodilo.To je bio momenat kada je Dorijan sebi spasio život a u tome mu je pomogla ništa drugo do njegova ljepota.Pa kako onda reći da ona nije važna;pokazao je da je moguće pobijediti i pobijedio je.
A slika?Slika nije uništena,Dorijan je to saznao.Da bi došao do savršenstva za kojim je toliko tragao morao je ubiti slikara i uništiti svoj portret.Ubio je slikara zajedno sa ubicom kojeg je unajmio i u tom 1.cinu on je ubio sebe.Ugledao je sliku i vidio portret čovjeka koji je ostario,zagledan 15 minuta u taj prizor znao je da gleda u čudoviste.To čudoviste na ruci je imalo prsten,i to je bio jedini dokaz za Dorijana da je to zaista bio on. Prsten je bio simbol materije,bogatstva koje je ostalo isto,nepromjenjeno pa je Dorijan gledao u njega kao da je to najveća vrijednost portreta.A nije bio u pravu,bar sa jedne strane jer mislim da nije materijalno sve a duhovno nista.Dorijan je rasparao sliku i ostao na mjestu mrtav.Slika je ostala slika mladog Dorijana a na podu tavana ležao je starac.Da li je ljepota sve što postoji?Da li smo kratki,plitki, geniji?Šta je za nas savršenstvo?Za čim da tragam?Da li da budem narcis?Ali ja ne volim genija, volim i mane jer su one interesantne,možda je to mogao i Dorijan ali ne,on je morao da bude poseban.Nije shvatio da je bio poseban,imao je onu jednu vise dimenziju.Sa druge strane može se reći da ja lažem.Svi volimo ljepotu.Nije li to ono za čim često žudimo i čemu se divimo?Sa jedne strane Dorijan je bio genije koji je sve vidio u ljepoti,mogu reći da je uspio jer je istrajao i pokazao da ona vrijedi, a sa druge strane tragao je za višim ciljevima,tražio je neku dubinu života iz kojeg će iscrpiti i saznati sve.Duša mu je bila prazna.Pokazao je da svijet puzi pred materijalnim i povšinskim….Nije li tako i danas……?
Po mom skoromnom mišljenju ova knjiga nije nemoralna,apsolutno ne.Možda će i drugi to shvatiti,samo kad bi je pročitali kada bi bili u mogućnosti da posjete takav jedan fascinirajući svijet.Dorijana Greja treba upoznati,shvatiti,treba obožavati.Ako bi u neku ruku bila greška,mislim da bi u drugu ruku to bila jedina istina.Biti Dorijan Grej je tako lako a čini se tako teško.Pa kako teško pitam se opet;zar je teško biti savršen i ne dopustiti nikoga da ti tiraniše dušu i tijelo,čini mi se da je on to proživio.Svi mi želimo biti savršeni negdje u dubini sebe,možda će neki reći da je netačno ali to je slika sviju nas koji se krijemo iza lažnih portreta.Ova knjiga navela me je da razmišljam o ljudima i shvatila sam da je ipak tačno “sebe ne shvatam nikada,a druge rijetko”.Najslabije su one naše pobude čije smo prirode potpuno svjesni.Možda jednom kada neko načini “moj portret” i prvi put stanem pred tako nepoznatu sebe,možda ću u potpunosti razumjeti riječi umjetnosti,života i ljepote koja ne prolazi;a ko ne želi biti savršen? Pitanje ostaje da li imamo pravo na savršenost? Kada se spusti zavjesa i kad mi postanemo publika svog života možda i mi uništimo svoj portret.Ali,prije toga,moramo tragati za savršenstvom i biti savršeni,pobijediti kao i Dorijan. 
Da li je to bila pobjeda? 

• Postoji mnogo knjiga od kojih sam sazidana,toliko mnogo zapisanih rečenica,fraza,dijaloga,ali samo je jedna knjiga koja me je porazila u onom pozitivnom smislu književne riječi.Osjetim da stojim pred čovjekom čija sama pojava me toliko očaravala,da je u potpunosti ovladala sa mnom,mojom dušom,tijelom i umjetnošću-rekoše za Dorijana.Možda je malo egoistično od mene da priznam da neke ličnosti Dorijana odlično poznajem kod sebe.U početku me je to zabrinjavalo jer to ipak nije “pozitivan lik” ali upitala sam se onda šta je to pozitivan lik?

Trebam li se sramiti moje identifikacije s njim?NE. Naći izvor mladosti i biti zauvijek lijep! Vajld nas tu stavlja na enigmu ljepote i ljubavi ali na jedan sasvim nov način.Knjiga je sklop najljepsih stranica o ljubavi,o ljepoti, o umjetnosti ikad napisanih jer ja nisam ni jedno književno djelo nisam okusila kao ovo i nisam se nikad u tolikoj mjeri složila s piscem.Vratimo se sad na izvor vječne mladosti… On nastaje tako što ga jedan slikar naslika i on poprima formu života.Živ,živ,a mrtav.Živ,mlad,lijep i savršen,ima tu privilegiju da nikad ne stari,a za to svo vrijeme stari njegov portret.Ta “slika” život provodi u savršenstvu,u obožavanju,u mladosti,bacaše mu dukate pred noge…Ta slika zamrzi sebe,omrzi svoju ljepotu,baci ogledalo i smrvi ga.Sopstvena ljepota ga je uništila,mladost za koju je preklinjao.Da li je on uništio nju ili ona njega,svakako je pitanje koje si stalno postavljam.Kako bih ja postupila kada bih prodrla u umjetnost,iscrpila sve estetske ljepote,živila svoj a tuđi život.Možda isto kao Dorijan.Ne znam,ako ikad pronađem vječnu mladost,reći ću vam.Do tada ostaje samo praznina i jedna slika,slika Dorijana Greja.Prava je istina da svi mi imamo barem mali dio Dorijana u našim ličnostima.Jednom kada se pogledamo u ogledalo i nekim slučajem budemo oduševljeni odrazom ogledala,shvaticemo istinu……
​