srijeda, 30. travnja 2014.

                DINKO SIMUNOVIC- ALKAR

Sadržaj - Kad su turci vladali u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo junaka, a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku protiv turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima. Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže te odmah zavolio tu djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu. Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice, pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam sa sinom Salkom.

Kad je Rašica vidio da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago, jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko, kamoli njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna, a k tome majku su joj smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati Salka jer je zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom, a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena. Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom. Salko je otišao do Marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije mogla reći da se neće udati za njega kad je vidjela koliko je sretan.

Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa. Došao je mjesec kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopustio. Rašica je rekao da će on igrati alku, a da će mu Salko biti "Momak". Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konja koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Salko je primijetio kako je Marta sretna zbog pobjede njegovog oca Rašice u alci. Poslije alke svi su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu. Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap. Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako izlazi iz njene kuće.

Tada se javio stari Vukelj, koji je imao oko sto godina. On im je ispričao priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek bi uzimala robu sa tuđih štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj djeci. Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestala cijela truba sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv, no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva, a dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu, priznao je da je on uzeo ta sukna i založio ih kod nekog trgovca jer mu je trebao novac da plati dug u krčmi.

Nisu mu odmah povjerovali, no kad je donio ta ista sukna onda su mu povjerovali. Tada jedan seljanin viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše. Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stanu da li zna što je sa Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom trenu je voda proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju. Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i ona je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi, a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se maknuli i pustili je do majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala. Tako je ponovno došao kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nasta buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu, odbacio je i pokušao ju je ponovno pogoditi no nije uspio. Jurnuo je trkalištem i tada su ga prepoznali. Svi su vikali „Salko!, Salko!", no on se nije obazirao. Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će poslije očeve smrti oženiti svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav, Martu.
________________________________

Marta je imala 20 godina i uskoro se trebala udavati. Njezin odnos sa Salkom je bio iskren, no kasnije je shvatila da ona njega ljubi samo kao lijepa dječaka i druga iz djetinjstva. Znala je da on nju silno ljubi i nije ga htjela povrijediti. Ona je zavoljela Rašicu, čovjeka punog časti i ponosa. U Rašici je vidjela pravog muškarca i junačinu, i očekivala je da će Rašica i Salko to rješiti. Čim bi pomislila da ju obojica ljube, smutila bi joj se duša i samo bi plakala. Njezinu tugu i bol razumjela je njezina majka Stana, koju je voljela svim srcem i ništa nije skrivala od nje, iako su mnogi tvrdili da je Stana vještica. Marta na rubi iznemoglosti i patnje donosi odluku da se neće udati za Salka nego za Rašicu. Htjela je okončati tu tjeskobu koja ju je mučila i tugu koja joj je srce davila, pa je odlučno postupila i nije požalila, jer je znala da bi udajom za Salka počinila još veći grijeh, jer ona voli Rašicu i nije spremna lagati i varati. U tim trenucima zaboravila je na Salkove osjećaje, ali i patnju koju je i ona proživljavala. Prenaglo je reagirala otjeravši Salka iz kuće, no vjerojatno je shvatila da i ona ima pravo na sretan život do kojeg je teško doći. Mnogi pate, a na kraju je patio i Salko, no ciljevi koje je htio ostvariti u životu potaknuli su ga na daljnju borbu.
________________________________

Vrsta djela - Alkar je po opsegu, složenosti i kompoziciji bliži kraćem romanu nego noveli ili pripovijetki. Premda se u popisu Simunovićevih djela obično navodi kao novela, neki ga suvremeni književni povjesničari i kritičari određuju kao kraći poetski roman. Alkar je prvi put objavljen 1909. godine u zbirci pripovjedaka Mrkodol zajedno s pripovijetkama Duga, Mrkodol i Rudica. U podnaslovu je naznačeno da su to pripovijesti, no u to doba su i novele i pripovijetke i romani nazivani pripovijestima. I dvije godine kasnije u podnaslovu Simunovićeva romana Tuđinac stajalo je da je to - pripovijest.

Mjesto i vrijeme - Mjesto u kojem se odvija radnja ovog romana pisac naziva Krajina. On naziva krajinom svaki prostor oko nekog većeg mjesta ili rijeke: Cetinska krajina, Sinjska krajina... Ovdje je to prostor između planine Dinare i obale, danas uglavnom zvan Dalmatinska zagora, a središnje mjesto zbivanja su područja oko rijeke Cetine te Sinj sa svojom okolicom. Ti prostori prikazani su u romanu kao pitome zelene livade kroz koje vijuga rijeka, a mladići i djevojke uživaju u tom prelijepom krajoliku. Pisac voli seoski život pa idealizira (uljepšava) i krajolike i pastirski život.

Vrijeme radnje može se točno odrediti ako se zna godina slavne pobjede Cetinjana nad Turcima (1715.). Pisac kaže: Baš se tog ljeta navršilo stotinu i šezdeset godina što su Cetinjani istjerali Turke... Vremenski raspon zbivanja u Alkaru je točno godinu dana: od jedne alke do druge, s tim što se pisac u pripovijedanju ponegdje vraća u prošlost da bi nam približio sudbine pojedinih likova.

Tema i ideja - Tema Alkara je sinjska viteška igra alka koju pisac razvija tako da daje cjelovitu sliku jednog kraja i njegovih ljudi određenog vremenskog razdoblja. Cijelim romanom dominiraju dvije igre: viteška igra na trkalištu u kojoj se igra po strogo zadanim pravilima, a pobjednik stječe ugled i slavu za kojom žudi svaki muškarac toga kraja, i ljubavna igra u kojoj nema ustaljenih pravila nego ih određuje srce za koje nikad nije sigurno kome će se opredijeliti a kome nanijeti poraz i bol.

Glavni sudionici igre su hajduk Rasica, njegov sin Salko i lijepa djevojka Marta u koju su obojica zaljubljeni. Pobjednik u obje igre je muževniji i stariji; Rasica na kraju dobiva sve a Salko, ne mogavši se pomiriti s porazom, gubi razum.

I u životu i u alkarskom nadmetanju pobjeđuju snažni i odlučni, upravo onakvi kakvima se dive mladići i djevojke sinjskoga kraja. Sve to ispripovijedano je jednostavnim laganim stilom koji na mjestima podsjeća na najljepše stranice narodnih pripovjedaka i epskih pjesama.

Tok događanja - Roman je podijeljen na sedam dijelova:
- Opis Cetinske krajine. Opis momaka i djevojaka na pašnjacima. Ljubav Salka i Marte. (Ovaj dio ujedno je i uvod.)
- Život Salkova oca Rasice. Rašičin susret s Martom. Sukob sa Salkom. (Ovdje započinje zaplet.)
- Opis alke. Produbljivanje sukoba između Rasice i Salka.
- Alkarska trka. Rašičina pobjeda. Marta se odlučuje za pobjednika. (Ovim započinje vrhunac ili kulminacija radnje.)
- Marta odbija Salka. Salkovo ludilo.
- Uzbuna u Begluku. Optužba Martine majke. Vađenje mazije. Martin odlučujući nastup. (Ovdje se stišava sukob i dolazi do raspleta.)
- Alkarska utrka poslije godinu dana. Pojava ludog Salka nazvanog Salko alkar. (Epilog djela.)

Likovi - Glavni likovi romana su Rasica Crnošija, Salko i Marta, a tu su još Martina majka Stana, otac Ilija, sestra Iva, Salkovi prijatelji Juriša i Gare, stogodišnji starac Vukelja te mještani sela Begluka i svjetina na alkarskoj utrci. Šimunović vrlo uspješno prikazuje "masovne scene", tj. mnoštvo ljudi okupljeno na malom prostoru.

Marta - Bila je pametna dvadesetogodišnja djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom, djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i Salka.

Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom, a lice tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama crvenim kao skrlet. Velike tamne oči iz dubine žarile čudno da bi ti udovi klonuli od njezina pogleda. Stas joj je krepak, rekao bi saliven, a prsi se izbočile i nadizale oporu košulju kao da je najtanja koprena. Gledajući je, ćutio si pritajenu snagu što je u njoj, i želio bi započeti borbu s tom silom koja je buktjela samo zato da izazove borbu pak da podlegne. Ali da podlegne samo onoj sili koja je mnogo jača od nje...

Ženina uloga u Begluku oduvijek je bila ograničena na kućne poslove te rađanje i odgajanje djece. Ali ne i u Martinom slučaju. Beglučani su smatrali da je Marta kriva zato što je Salko poludio. Na čelu sa starcom Vukeljom javno su je optužili i rekli joj da se trebala udati za Salka a ne za Rašicu, a ona se obranila sljedećim riječima: - Čast tebi starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovijediti meni i drugoj  koga će ljubiti kad to ne možemo zapovijediti ni samoj sebi? Pa ti bi htio, da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašicu? Iako sam znala da sam Salku draga, nisam mogla znati da će mu se  dogoditi ono što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikome od vas... A i da sam znala, ne bih se udala za njega, ali ne bih ni za Rašicu. Sada nisam kriva, no da sam pošla za njega, prevarila bih ga grdno  i morala bih opet varati i lagati svaki dan... A ja varati i lagati ne znam. Nakon tog monologa seljani su bili puni odobravanja za njenu ljubav prema Rašici. Nisu je više smatrali krivom za Salkovo stanje, kao što je više nisu smatrali ni čudakinjom. Bila ja prva djevojka koja je progovorila o svojim osjećajima prema nekom momku i o ljubavi. Svima je bilo čudno slušat takav govor, ali je svima bilo drago da su ga čuli od nje.

Rašica - Čudan je i nemiran bio život Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer se za takvu čeljad nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve  ono što želi.

- Kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanje na turskoj međi, odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo turcima, a i drugima što trgovahu s njima. Tad nastadoše i one pjesme o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule. "Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici Crnošiji se činilo  da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao. Ali u zadnje doba kao da se nešto promijenilo. Nije više bio onako mrk već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i onda kad se nije imalo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe, a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka. I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme, a seljani govorahu: - Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega, pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.

- Kad se iz hajduštva vratio, kloni ga se svatko i jedva se odazvao kad bi ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod Orlovim stjenama s visokom avlijom i puškarnicom kao kakvu tvrđavu. I bio je jedino sa Salkom, kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što nisu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko nešto govorio, okrenuo bi glavu kao da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on, a sa sinom mu se zato činilo da je još pravo dijete. No i seljani su se klonili njega.

- Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu je u srcu. Pa ni on sam kroz cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi o Marti. Samo bi je katkad čudno i oštro pogledao u oči kao da je pita: - Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te  ljubim ako i mučim?

Rašica je bio stari hajduk, vitak, prodorna pogleda. U mladosti svojoj volio je Stanu, ali nije mogao s njom biti. Zato se oženio s "dotaricom" Lucom, tek toliko da ne ostane samac. Luce mu je rodila sina Salka i umrla nedugo zatim.

Rašice su se svi seljani bojali i poštivali ga. Bio je nepristupačan čovjek i nije imao prijatelje. Živio je samo za sebe i u zadnje vrijeme za sina Salka, izolirajući se u kuli koju je sam sagradio. Ali, jednog dana primijetioje Martu, kći Staninu. Probudili su se u njemu stari osjećaji prema Stani, ali ovaj put usmjereni na njenu kći koja jako nalikuje na Stanu u mladim danima. Nesretan je bio kad je saznao da tu istu Martu ljubi i Salko. Jedne godine odlučio je sudjelovati u alki, a ta alka mu je izmijenila život. Ta alka udaljila je njegova sina od njega, učinila ga seoskim herojem, donijela mu je Martinu ljubav. Nakon toga njegov sin je pobjegao od njega, zamrzivši ga. Rašici je bilo žao Salka, tražio ga je po livadama, okolnim selima itd., ali ništa od svojih osjećaja nije pokazivao u javnosti. U očima javnosti je još uvijek bio hajduk Rašica bez osjećaja. Nitko nije znao da i takva judina poput Rašice može voljeti i biti voljen.

Salko - Salko je momak još djetinjeg lica, ali uzrasta tako jaka, da bi se drugi momci čimgod izgovarali, kad bi došli do toga, da se s njim porvu. S obilnom i plavušastom kosom, a bez brkova, sa sjajnim velikim očima i dugim trepavicama, pak oblim rukama prekriženim na bijelim izbočenim prsima - onako ležeći nauznak - bijaše nalik na prkosnu djevojku, što draži svoga jarana.

- ima 18 godina, zaljubljen u Martu i želi se oženiti njome, ljut na svog oca, ali istodobno i na Martu, pribojava se Marte - uvijek je čekao da ga ona zagrli.

Odnos Salka i njegovog oca Rašice ustvari nikad nije bio korektan. Od svog rođenja Salko je uvijek bio zapostavljen od svog oca: prvo radi očevih dužnosti arambaše Bengluka, pa radi njegovih sudjelovanja u Hajdučkim operacijama. Kada se napokon oslobodio pustih dužnosti između njihovih dobrih odnosa stala je nova prepreka - Marta. Njihova ljubav prema njoj uzrokovala je njihov sukob koji završava jednako tragično za Salka (ludilom) kao i za Rašicu (gubljenjem jedinog sina). Ipak, tragični završetak mogao se izbjeći Salkovim doraslim ponašanjem, tj. prihvaćanjem Martine odluke da se oženi njegovim ocem. Po tome se Salko razlikuje od svog oca - nije naučen podnositi poraze jednako kao i pobjede. To možemo smatrati razlogom zašto je Rašica pravi junak i preavednik.

Objašnjenje Martinog izbora i osobni sud njene odluke - Glavni uzrok Martinog izbora možemo smatrati to što je u Salku vidjela samo prijatelja iz djetinjstva, dok je u Rašici našla pravog muškarca za kojeg se može oženiti. Pak, radi svoje neodlučnosti uzrokovala je patnju sebi i momcima. Nakon alke shvaća da ako ikad želi biti sretna, mora potisnuti svoju bolnu patnju te izabrati. Nakon Rašicine pobjede odlučuje mu postati žena. Njen postupak smatran potpuno opravdanim jer njenom daljnjom neodlučnosti svi bi ostali nesretni. Ovako je sebe i Rašicu učinila sretnima, a za Salkovo ludilo uopće se ne mora smatrati odgovornom jer za ljubav se mora biti spreman učiniti žrtve. Znala je da će morati jednog povrijediti, a osim toga tragedija se mogla izbjeći Salkovim pravilnijem ponašanjem.

Utjecaj očevog vjenčanja na Salka - Očevo vjenčanje na Salka je djelovalo razarajuće. Neprihvaćanje stvarnosti i razvoja situacije otjeralo ga je u ludilo. Ipak je na njemu bilo da prihvati posljedice Martine odluke, no taj teret za njega je bio previše. Ipak ga osuđujem radi njegove razmaženosti i nemogućnosti da se podnese časno i pravedno. Dio krivnje preuzima mu i otac koji nije bio kod sina kada mu je trebao najviše – u razvoju. On se za vjenčanja počeo se neobično ponašati. U njemu su prije bjega zavladali bijes ("...strašno se bijesnilo skupilo u njegovim žilama"), ljutnja ("Salko je kršio i lomio padajući preko starih grobova."), ljubomora (citat "Čekaj Marta, i ja sam alkar!") i sram ("Odlazio je od Rašice, Marte i alkara što je dalje mogao.").

Jezik i stil - Jezik Simunovićeva Alkara jednostavan je i jasan, blizak govoru ljudi iz Dalmatinske zagore. Na pojedinim mjestima podsjeća na jezik narodne pjesme, naročito u onim dijelovima gdje se spominju alkari, njihov junački izgled i slavna prošlost Cetinjana. A u onim dijelovima gdje pripovijedaju stari ljudi, jezik kao da je uzet iz narodnih pripovijedaka, toliko je jednostavan, a bogat i sadržajan. Roman obiluje turcizmima zato što je radnja usko vezana za događaje bremenite povijesnom zbiljom tih prostora gdje su dugo vladali Turci i vodila se ogorčena borba protiv njihova gospodstva.

Razmišljanja tjekom čitanja - Ovo djelo me se dojmilo radi svoga bogatog riječnika i velike poučnosti. Smatram da se od Rašice i Marte može mnogo naučiti o povlačenju pravih odluka i držanja svojih načela. Isto tako poučan može biti i Salkov slučaj po kojemu moramo naučiti podnositi poraz kao ljudi te ne dati da nas neuspjeh uništi, već da nam bude motivacija za uspjeti.
________________________________

Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u Kninu, u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore. Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. 1909. godine odlazi u Split, gdje je kao profesor radio do mirovine. 1929. godine preselio se u Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje je između 1905. i 1914. godine. Napisao je zbirke pripovijedaka: Mrkodol, Sa Krke i Cetine, te romane Đerdan, Tuđinac, i Porodica Vinčić, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost. Njegove se pripovijetke Mrkodol, Alkar, Rudica, Muljika, Duga, Kukavica, Pojila, U planinama, Đemo, Sirota ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti.
                    POVRATAK FILIPA LATINOVICA-MIROSLAV KRLEZA


Bilješke o piscu:
Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist. Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (na Kaptolu). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga se upisao u Kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na Vojnoj akademiji u Budimpešti (1911. – 1913). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se priključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje ga prihvaća austrijska pogranična policija. Kratko u zatvoru, a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu (ratnu) obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraća u Budimpeštu, pa u Zagreb, gdje je do konca prvog svjetskog rata obavljao vojničke dužnosti. Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica (poslije je Bela Krleža bila glumica u Zagrebu). Prvi svoj književni časopis “Plamen” tiskao je 1919.;
“Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1939. i 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945). U književnosti se javio 1914. (drama Legenda). Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolistička (1914. – 1918.), slijedi ekspresionistička (1918. – 1926.), te realistička od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.

Njegova djela:

Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.

Proza:
Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave.

Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.


O djelu:
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, a zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta, njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u širem smislu) tema ove knjige.


Sadržaj:
- Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine.
- Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin.
- Od tada živi na ulici cijelo vrijeme.
- Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinstva.
- Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana.
- Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici.
- Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku.
- Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja.
- Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju.
- Filipa je ta slika mučila godinama.
- Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi
- Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”.
- Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac.
- Otišao je u gostionicu i naručio piće.
- Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni.
- Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu.
- Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila.
- Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio.
- U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”.
- Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio.
- Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu.
- U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel.
- Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti.
- Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom.
- Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem.
- Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd.
- Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati).
- Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu.
- Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila.
- Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine.
- Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika.
- U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku.
- On je zatim odustao od slikanja.
- Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog.
- Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”.
- Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu.
- Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega.
- Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog.
- Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao.
- Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio.
- Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega.
- Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost.
- Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik.
- Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo.
- Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio.
- Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati.
- Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje.
- Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala.
- Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav.
- Baločanski je tada izjurio van iz sobe.
- Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke.
- Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu.
- Baločanski joj je prerezao grkljan.


Analiza djela:
Početak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čadav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi. Tako već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožima svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom početku, pripovjedački ritam sjećanja i obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu. To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natrag da s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«, na poprištu svojih dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih mučenja i sumnja. Sve je počelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivšim događajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćeniju očevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjećaje nosi odaje svoj stav, njegova je doživljajnost izražena posebnom senzibilnošću koja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom isprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što slijedi, mobilizira slikarsku i uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka. I sve će to postati upravo simbolično za junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća, mnogo bolje bilo reći slabić!) nosilac radnje, zapravo žarišna točka tj. sjecište svih dotadašnjih a sad i novih sukoba i nemira.

Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno, duboko problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži duboko pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivo sjećanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega u nama.”

Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao prustovsko-rilkeovska scena:
“Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju
koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog
prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda
puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod
drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala
ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je
o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip da
podigne svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve nad
kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to već u
isti tren učinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i
zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.“

Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobičnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.


Simbolika povratka:
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.


Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.

Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova:

“Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj
panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je
neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi:
osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u skladu s jezičnom
podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na
čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i
snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i
susprezanih nagona.


Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor Walter iz novele “In extremis”: “... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”


Značenje riječi “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira!

Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao dječak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle; i konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičan bijeg sa srebrom forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove drame.


Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:

Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.

“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom
kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i
uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa
s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj
zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove,
prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek
u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha;
znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom,
u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara,
koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo
od kreveta.”

Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.

“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg
sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog
osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s
prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i
razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas
da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala
kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio
raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj
lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan,
da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina
slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”

I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.


Narušena slikarska vizija svijeta:

I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača “govor” svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.


Bilješke o djelu:
Naslov romana i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana:

“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine
nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”

Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinstvom pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega će učvrstiti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.

“A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske
noći s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje!
Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipatična
stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio
tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se
ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi prozor...”

Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom njegovog vidnog kuta.

Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan, čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtijeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” događaja, odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija. Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove opsesije - unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.

“Život se počeo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno
rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije,
to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada
se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja.
To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko
pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve
intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom
subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao.
Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati
u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo
traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”

“Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama
svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se
snađe. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u
toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog
porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama,
i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i
davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim
bezizlaznostima.”

“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo
nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske
mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom,
izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”?
Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje
danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!

/.../

A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije.

/.../

Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”

”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da
Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i
moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa čime sa ja i slažem.
No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolički lik” jer on u toj
kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao
presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove
zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i
duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.”

Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna,
u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično
dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri.
Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među
životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun
bliži posrednom i logičnom životu čovjeka?

/.../

Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i "promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”

Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofe poput Kanta i Platona te objašnjava njihova učenja. Dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi i logikom, točnije logikom sudova.

Tko je Filip Latinovicz? - pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja – neriješeno pitanje tko mu je otac:

“Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam,
tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim
pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.

/.../

Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?

/.../

Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”

“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca,
stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju,
u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki
neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”

“Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov
karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo
ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”

“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj
savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”

“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je
potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?

/.../

On prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”

“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.

Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je još tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.

Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.

Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadaju.

Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.

Saznajte više: Povratak Filipa Latinovicza - Miroslav Krleža http://slobodni.net/t4597/#ixzz30PM7GHi3