Nura Bazdulj Hubijar-Ruža





BILjESKA O PISCU: Nura B. Hubijar rodjena je u Mrdjenovicima sredinom 50. stoljeca. U Sarajevu je zavrsila osnovnu skolu, medicinsku, medicinski fakultet i specijalizaciju. Od 1975. godine u Travniku radi kao doktor. Ovaj roman je roman za mlade i to joj je prvo pripovjedacko djelo.

1. Tema: Prva ljubav

2. Ideja: Zivotna bajka

3. Vrijeme: Kraj 20. stojeca

4. Mjesto radnje: Travnik

5. Kompozicija

UVOD: Boravak u bolnici zbog bolesti reumatska groznica.

POCETAK RADNJE: Povratak kuci u cvorkov zamak

ZAPLET: Prva ruza

VRHUNAC: Pogresno misljenje o Dinku, kao prvoj ljubavi

RASPLET: Napokon je istina o cudesnoj zivotnoj bajci dosla je na vidjelo.

ZAVRSETAK: Ogrimna tuga za Tahirom

6. Misljenje o djelu:

Ova knjiga mi se svidja zbog mnogih uspona i padova zbog prve ljubavi koja je ispala nemoguca misija.

7. Likovi Minja, Dinko, Tahir

Minja

FIZICKE: U mene je gledalo blijedo, ispijeno lice, duboko usadjenih zelenih ociju sa modrim podocnjacima, a moja lijepa duga plava kosa, na koju sam uvijek bila ponosna, sad je licila na rezance

PSIHICKE: Zivahna i bolesljiva djevojcica. Bila bi radosna svaki put kad bi nasla ruzu na prozoru. Tada je duboko razmisljala o nekom jecaku svojih snova kojem nikad nije vidjela lice.

SOCIOLOSKE: Sa punih cetrnaest godina. Zivjela je u obrazovanoj obitelji, ali zbog losegposla roditelji nisu maogli ponuditi raskos.

Dinko

FIZICKE: Jest bio je lijep, kao lijepa slika, visok skladno gradjen. Ispod gustih obrva gledale su dva krupna smedja oka osjencena dugackim trepavicama. Kosa sjajna, malo duza, boje zitakoje zri. Na njemu je bilo sve svjeze oprano i opeglano, blistao je od urednosti, kao da se tusira pet puta na dan. Nimalo lezernosti nemara bez maste i ideja. Nekako suhoparan, rekla bih, nezreo i dosadan. Pogotovo do njegovog uvijek istog pricanja i tankog, zenskog glasa.

PSIHICKE: Dinko nije nikad volio uciti i prolazio bi vrlodobrim. Minja je htjela zavrsiti studij i biti u nekoj velikoj kuci, no Dinko to nije htio. Kada god bi se Dinko i Minja nasli u nekoj setnj on bi poceo pricati nekim dosadnim temama i brinuo je samo o sebi i svom fizickom izgledu.

SOCIOLOSKE: Matori, kako je zvao svog oca, bio je veoma bogat, bez skole dosao je do bogatstva. Bio je ista generacija kao i Minja.

Tahir

FIZICKE: Visok, koscat sesnaestogodisnjak, uvijek neuredan i neugledan, guste, kovrdjave, crne kose. Oci su mu bile krupne i toliko crne da mi se cinilo kako nikad nisam vidjela nesto toliko crno.

PSIHICKE: Vjecito mrk i odbojan, cutljivi usamljenik. Druzio se s Robijem. Sve druge je izbjegavao, tako da su, vremenom, i njega poceli izbjegavati. Bio je on zivahno i veselo dijete, veseliji cak i od tebe, ako je to uopste moguce, sve do trenutka kada je njegov otac umro i od tadase druzi samo samnom i postao je cutljiv i povucen. On, taj vjecito mrki decko, smislio je zivotnu bajku. Svake veceri tacno u deset sati, Minja bi pala u ljubavne snove, zbog jedne predivne crvene, pa ponekad i bijele ruze. Kad je konacno Minja shvatila da je taj mrki djecak njena zivotna ljubav, tog djecaka vise nije bilo.

SOCIOLOSKE: Zivio je u siromasnoj porodici prvo bez oca a kasnije i bez majke. Opis kuce gdje je zivio "Znala samonu malu kucu pokrivenu crvenim plehom, okuzenu srvenim tarabama, nadnesenu nad Lasvu"

8. Fabula

Minja je odjednom osjecala muku. Onesvjestila se ili je bar tako mislila. Probudila se u bolnickom krevetu. Nakon nekoliko dana putuje konacno iz tog pakla. Sa svojim roditeljima je ponovo krenula nazad u svoj cvorkov zamak. Tamo je ocekivalo veselje. Svi su bili sretni zbog Minjinog povratka kuci. Zavrsetkom zabave Minja je bila umorna i krenula je u krevet. Bilo je tacno deset sati kad je nekim cudom na prozoru stajala ruza. To se nastavilo i u sljedecim danima. Dinko, veoma dosadan decko, bio je iznenadjen nakon toliko godina izbjegavanja kada ga je napokon poljubila Minja. Taj poljubac prevazisao je sva ocekivanja. Minja nije osjecala nista u tom trenutku. Brzo je odustala i krenula kuci. Srela je Robija koji joj je rekao da ide Tahiru, cutljivom i vjecito mrkom kolegi, jer je pao sa ograde beruci ruze. Minja se u sebi osjecala tako ruzno, ali je ubrzo shvatila da je ljuav njenog zivota bio Tahri. Kada mu je to konacno htjela reci saznala je od Robija da je on morao otici u Visegrad. Minja tog trenutka nije nista osjecala i nije prestala zaliti za izgubljenom ljubavi.

Naslov djela:"Ruža"
Osnovni podaci o piscu:Nura Bazdulj-Hubijar rodena je 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče.Od 1954 godine zivi u Sarajevu gdje zavrsava osnovnu i srednju skolu,Medicinski fakultet i specijalizaciju.Zivi u Travniku i radi kao ljekar specijalista-mikrobiolog.
Do sad je objavila zbirku pjesama za djecu "Ja,slavni ja"(Drgari,Sarajevo,1988).Nedeljnik UNA objavio je u nastavcima skracene verzije romana "Sensible con dolore"(1990) i Srna (1991).
U godinama rata,uz naporan rad ljekara,nastavlja sa pisanjem,pa 1994. "Svijetlost" objavljuje roman "Rosa Canina".
Roman "Ljubav je sihirbaz,babo" preveden je na norveski jezik,dokje vise tekstova uvrsteno u skolske citanke,a roman "Ruža" u lektiru...
Vrijeme zbivanja radnje:Prije rata;kraj 20. stoljeca
Mjesto zbivanja radnje:U bolnici i u kuci(u Travniku)
Tema:Ljubav djevojcice Minje prema usamljeTahiru
Ideja:Ne treba kriti ljubav,nego je pokazati pogotovo ako je prva onda je najljepsa,a prave stvari se vide sam srcem;...Covjek je bogat onoliko koliko ljubavi moze dati onima oko sebe;...Birajmo slijedeci svijet,prema onome sto smo naucili na ovome...
Glavne licnosti:Minja,Tahir,Dinko...
Sporedne licnosti:Majka-Jelena.otac-Zlatan,Robi,baba Milja,,teta Lucija,doktor Drapic.sestra Mira,Toni.kanarinci Ćire i Cicka,doktor Maric,od babe Milje sin i snaha,doktorica Bahra.nastavnica Sosa,razrednica Slavica,Zoka Misic,Tahirova majka,Suada,Lidija,Senka...
Osobine likova:
Minja-zivahna i bolesljiva djevojcica.Lijepa je,ima dugu plavu kosu,zelene ociBila bi radosna svaki put kad bi nasla ruzu na prozoru.Tad je duboko razmisljala o nekom djecaku svojih snova kojem nikad nije vidjela lice.Sa punih cetrnaest godina zivjela je u obrazovanooj porodici,ali zbog loseg posla roditelji joj nisu mogli ponuditi raskos...
Tahir-visok,koscat sesnaestogodinjak.uvijek neuredan i neugledan,guste kovrdave,crne kose.Oci su mu bile krupne i toliko crne da se cini da nikad niste vidjeli tako nesto crno.Vjecito mrk i odbojan,cutljiv usamljenik.Druzio se sa Robijem.Sve druge je izbjegavao,tako su vremenom i njega poceli izbjegavati.Bio je zivahno i veselo lice,veseliji cak i od Minje,ako je to uopste moguce,sve do trenutka kada je njegov otac umro i od tad se druzi samo sa Robijem i postao je cutljiv i povucen.On,taj vjecito mrki momak,smislio je zivotnu bajku.Svake bi veceri,tacno u deset sati.Minja bi pala u ljubavne snove,kad je konacno shvatila da je taj mrki momak njena zivotna ljubav,tog djecaka vise nije bilo.Zivio je u siromasnoj porodici prvo bez oca,a onda i bez majke.Opis kuce u kojoj je zivio:"Mala kuca pokrivena crvenim plehom,okruzena crvenim tarabama,nadnesena nad Lasvu".
Dinko-lijep,kao lijepa slika,visok,skladno graden,ispod gustih obrva gledala su sva krupna smeda oka osjencena dugackim trepavicama,kosa sjajna,boje zita koje zri,nimalo lezernosti,nemara,bez maste i ideja.suhoparan.nezreo i dosadan.Nije nikad volio uciti i prolazi bi vrlodobrim.Minja je htjela zavrsiti studij i biti u nekoj velikoj kuci,no Dinko to nije htio.Kad god bi se Dinko i Minja nasli u nekoj setnji on bi poceo pricati o nekim dosadnim temama i brinuo se samo o sebi i svom fizickom izgledu.Matori,kako je zvao svog oca,bio je veoma bogat,bez skole dosao je do bogastva.Bio je ista generacija kao i Minja.
Majka-Jelena-stalno brine za sebe i svoj izgled,pola dana provodi ispred ogledala sminkajuci se,a pola noci skidajuci tuu sminku,a ne daje puno paznje svojoj djeci.
Otac-Zlatan-brizan,njezan,brine o svojoj djeci i ima mali trbuscic...
Robi-stariji od Minje 2 god.
Teta Lucija-draga,okrugla,debeljuca sa pravim ocima i naglasenim podvoljkom,oci su joj odavale neku unutrasnju dobrotu i mirnocu.
Od babe Milje sin-nizak i koscat,ispijena,suha lica,sitnih lukavih ociju i dugacka nosa.
Od babe Milje snaha-debela,tusta,rijetke ride kose,usta joj nisu bila duza od filtera za cigaretu,debela kao drvce od sibice,kvarni zubi,odvratan usiljen osmijeh i pogled zmije sto sprema da napadne zrtvu..
Sosa-smijesna izgleda i ponasanja,profa srpskohrvatskog,niska,debeljuskasta,rijetke,ravne smede kose,nesto ukosenih oociju i malenih usta,kratkog,prcastog nosa..

Pop Ćira i pop Spira-Stevan sremac
Uvod: U uvodnom delu opisuje se mesto radnje, jedno bogato banatsko selo, čiji su paori (seljaci) bili tako pobožni i imućni da bi mogli izdržavati, ne dva , već četiri popa. Pisac navodi da su Ćiru u selu zvali "pop hala" zbog proždrljivosti, a Spiru "pop kesa" zbog pohlepe za novcem. On im to zamera, ali  ih ne opisuje kao loše već kao dobre ljude. Meštani u selu su složni i uvek spremni za veselje i zabavu, a popovi uživaju u izobilju i odlično se međusobno slažu. Ako nisu na nekoj proslavi za bogatom trpezom, onda se goste  svojim domovima.  Njihove dve ćerke (Juca i Melanija), dobre su drugarice, uvek su dobro raspoložene i bezbrižno ćaskaju jedna sa drugom. Ovu pravu seosku idilu s vremena na vreme naruše dve popadije Persida i Sida, svojim zajedljivim primedbama na račun one druge, koja bolje izgleda ili koja je bolji ručak spremila, ali se ne ide dalje od toga.
Zaplet: U selo stiže mlad i zgodan novi učitelj Petar Petrović. Iskra zavisti među popadijama, pojavom novog učitelja, pali vatru koja će kasnije buknuti u požar. Obe su htele da iskoriste tu jedinstveno dobru priliku da udaju svoje kćerke. Nevolja je u tome što je mladoženja jedan, a dve zrele udavače.  Lepi učitelj Pera je počeo da posećuje obe porodice, a popadije su obletale oko njega. Počinje prava utakmica između oko toga ko će pre i bolje ugostiti novajliju. Obe su hvalile svoje kćerke i trudile se da Perine simpatije. Za to vreme dežurna seoska tračara Gabrijela već je počela da širi tračeve po selu: Šta se dešava u kući? Koga će učitelj odabrati? Koja će se devojka bolje pokazati kao udavača? A devojke nisu jednako razmišljale. Juca, Spirina i Sidina kćerka nije volela učitelja. Njeno srce pripadalo je Šaci, bricinom pomoćniku. On je svako veče prolazio sokakom i svirao joj pod prozorom. Sida je bila strašno iznenađena ponašanjem i odlukom svoje ćerke. Melanijai se sviđao učitelj. Ona je slušajući savete svoje majke vešto i umiljato obigravala oko njega, tako da nije bilo druge nego da se i on u nju zaljubi. Sida je bila veoma ljubomorna na njihovu ljubav i to je bio razlog da izbije rat između nje i popadje Perside. Njih dve više nisu živele u slozi i ljubavi, a dežurna tračara Gabrijela je odmah obavestila selo o njihovoj svađi.
Vrhunac radnje: Ogorčane i razočarane popadije ispričale su svašta svojim muževima. Pop Ćira i pop Spira su se sastali da razgovaraju, ali je na kraju došlo svađe i tuče. Pop Spira je fizički napao popa Čiru i polomio mu levi kutnjak. Vest o ovom događaju se brzo proširio selom.Kroz pričanja i uzajamna prepričava sve se to izmenilo i postalo drugačije. Pričalo se da je pop Ćiri prvo izbijen jedan kutnjak, zatim svi zubi, te da je pop Spira udarcem „pop-Ćiri okrenuo donju vilicu čak na leđa". Ćira nije bio zlopamtilo, ali njegova žena Persa je želela osvetu po svaku cenu i natera ga je da tuži Spiru vladiki. Crkvenjak Arkadije je udesio popovi putuju zajedno kod vladike i da na putu za Temišvar prenoće kod popa Oluje. Ćira je u tašni nosio svoj polonljeni zub, a pop Oluja i pop Spira su ga napili i umesto njegovog zuba  stavili veliki konjski zub.  Kad je došao pred vladiku, samouvereno je izašao i u zavežljaju dao zub, što je izazvalo opšti smeh, a naročito onda kad je na ponovljeno pitanje da li je to stvarno njegov zub, potvrdio da jeste i  da ga je služio više od dvadeset godina.
Preokret: Vladika miri Pop Ćira i pop Spira, dva dugogodišnja prijatelja, a Persida, Ćirina žena je zbog toga očajna. On anije mogla da suzbije bes prema Spirinoj porodici, niti je mogla da se oslobodi mržnje koju je u srcu osećala-
Epilog: Posle pomirenja pop Spire i pop Ćire  u obe popovske porodice došlo je dosvadbe. Melanija se udala za učitelja Peru, koji je kasnije postao pop, nije imala decu,  učila je klavir i družila se sa gospodskim svetom. Juca se udala za svog berberina Šacu, rodila je četvoro dece i srećno živela u nekoj varoši u Bačkoj. Pop Pera ju je video i sa njom razgovarao kada je tuda prolazio. Bio zadivljen njenom lepotom i jednostavnošću, u sebi je osećao kajanje što se njome nije oženio, gledajući je onako jednostavnu, neposrednu i zdravu.
Boske
Roman
Pop Ćira i pop Spira
Autor
Stevan Sremac
Tema
Sukob dve popovske porodice
Glavni likovi
Spira, Ćira, Jula, Melanija, Persa, Sida, Gabrijela, Petar Petrović, berberin Šaca, pop Oluja, Arkadije…
Ideja (poruka):
Bivši prijatelj gori je nego neprijatelj.
Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju.Bez vere i poverenja nema prijateljstva,a bez pijateljstva je kao bez pola života.

IVO ANDRIĆ - ASKA I VUK

Aska i Vuk pisac: Ivo Andrić
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje : u šumi
Tema: ovčica Aska koja nije preživjela napad vuka.
Likovi: Aska, Vuk, Askina majka i čobani.
Opis likova:
Aska- uvijek je bila nasmiješena, čista i bjela poput magle nit je odrasla ovca nit je janje.
Vuk- star i dugogodišnji neprijatelj stada.
Kratak sadržaj:
Preko zelenioh čistina, preko uskih prolaza i između sivih i teških bukovih stabala po glatkom smeđem ćilimu od lišća igrala se ovčica Aska. Čista tanka ni jošovca ni janje, a htra kao vrbova maca koju nosi vjetar. Bila je sivkasta poput magle. Ali za njom je nečujno tihim koracima išao matori vuk, dugogodišnji i nevidljivi krvnik njenog stada. Vuk je samo mislio kako pojesti Asku. Misleći na to vuk je išaoza ovčicomzastajkujući kad ona zastane i ubrazavajući kad ona ubraza. No kad je spazila vuka pokušala je pobjeći natraške . Tako je hodala i sjećala se majčinih riječi , a bešćutna zvijer je samo kružila oko nje.Tako su u takom hodu stigli do kraja šume i tu su zastali gledajući se oči u oči . Nakon dugog gledanja u očima mlade Aske vidio se samo strah za goli život, dok se u očima vuka vidjela samo glad i želja za plijenom bespomoćnim poput Aske.
Vuk već onako izmoren i linjav a bio je strašno mršav skoči na Asku, Aska u silnom strahu poče samo vrištati i stenjati . Njene krikove čuli su čobani iz obližnje doline . Kad su to čuli odmah su potrčali onamo, ali kad su došli do šume izgubili su se . Onda su konačno našli pravi put i krenuli , kad su došli na kraj šume ugledali su vukana bespomoćnoj Aski . Najednom jedan uze pušku i nacilja u vuka i Asku. Tad vuk ustade s nje a ustade i Aska . Nakon dugog ciljanja i tišine začu se pucanj. Sve ptice izletješe iz šume , svi čobani su poglede usmjerili na vuka i čekali kad će pasti , ali gle čuda umjesto vuka pade Aska ko pokošena. Svi se ukočiše i zanijemiše a vuk se izgubi u gustoj bukovoj šumi. Aska ostade ležati mrtva na tepihu od lišća gdje se do prije nekoliko trenutaka bezbrižno igrala.
Bilješke o piscu:
Ivo Andrić rodio se u Travniku u obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku
 srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Dnevnik Anne Frank





kratki sadržaj


Muzej Anne Frank objavio je na internetu jedinu poznatu snimku te djevojčice kako se naginje kroz prozor u Amsterdamu 1941. u jeku II. Svjetskog rata.


Iako se na snimci smiješi, u govoru tijela joj se istovremeno ocrtava sva ranjivost i usamljenost. Nedugo nakon snimanja Anna i njezina obitelj morali su se početi skrivati pred progonom nacista. Konačno su uhićeni i deportirani u logor u kojem je Anna umrla u 15. godini života.


Annin slavni dnevnik u kojem je pratila posljednje godine svojeg života prvi je put objavljen 1947. godine. Postao je pravi bestseller, a preveden je na više od 70 jezika. Film u vlasništvu Kuće Anne Frank dosad je bio dostupan samo posjetiteljima muzeja u sklopu dokumentarnih filmova o njezinu životu. Međutim, muzej, koji slavi 50-obljetnicu, odlučio je otvoriti kanal na YouTubeu u sklopu virtualnog muzeja.


"S otvaranjem kanala o Anni Frank na Youtubeu, ljudi širom svijeta moći će istražiti život i značenje Anne Frank. Nadamo se da će to proširiti doseg Kuće Anne House, njene obrazovne snage i poruke tolerancije", piše u izjavi za medije objavljenoj tom prilikom.


Dnevnik Anne Frank - sadržaj
Kao progonjeni židovi, porodica Frank se pred nacistima sakriva u tajnim prostorijama firme njenog oca u Amsterdamu, takozvanom Achterhuis. Za vrijeme dvogodišnjeg skrivanja, sve do izdaje njihovog skloništa, Anne u dnevniku zabilježava događaje u skloništu i strepnje i probleme koji se razvijaju pri životu u takvim uslovima.


U dnevniku su zadržane i emocionalne erupcije svih stanovnika Achterhuisa. Tako je vidljiva ljubomora pri podjeli namirnica, ljubomora stanara jednih prema drugima, te strahovi od izdaje i dolaska Gestapa.


Također je vidljivo kako neke sitne stvari u ovakvim uslovima dobijaju na vrijednosti. Naprimjer, jedan od najvažnijih posjeda Anne je obični češalj koji je i izvor nekoliko konfrontacija Anne sa njenom sestrom Margot. Anne u zapisima prikazuje i želje tinejdžerke tog vremena, ali i nemogućnosti privatnosti u tim uvjetima. Ovaj dnevnik je jedan od rijetkih zapisa koji pokazuju zavisnost o drugima i strah od režima tog vremena.


O djelu i spisateljici: Djelo je prvi  objavljeno u Nizozemskoj 1947. pod naslovom Het Achterhuis. Holandski naslov ove knjige odnosi se na dio kuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. Het Achterhuis ili doslovce “stražnja kuća” nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala.
Anne Frank (pravo ime Annelies Marie Frank; Frankfurt na Maini,12. lipnja 1929. – koncentracijski logor Bergen – Belsen, ožujak 1945.), bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju.
Nakon njemačke okupacije Nizozemske, židovska je obitelj Frank od 1942. godine živjela u tajnom skloništu, dok ih 1944. godine nije otkrio Gestapo i otpremio u njemačke koncentracijske logore, gdje su svi iz obitelji, osim oca, umrli. Nakon rata pronađen je u Amsterdamu Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji.
Sadržaj:
Ana je bila vrlo vesela i brbljava djevojčica. 12. lipnja 1942. proslavila je trinaesti rođendan. Ana je započela pisati svoj dnevnik jer je htjela iznijeti na vidjelo stvari koje joj leže u srcu. Odlučila je pisati jer nije imala prijatelja kome bi bilo stalo do njenog mišljenja.Trinaestogodišnja djevojčica osjeća se samom na svijetu iako ima roditelje i šesnaestogodišnju sestru Margot, prijatelje i rođake, dom i sve što joj treba, ali ne može se s nikim zbližiti. Njena obitelj je prije dolaska u Nizozemsku 1933., živjela u Frankfurtu. Emigrirali su jer su Židovi, a u Nizozemskoj je njen otac postao direktor tvrtke „Travies“  koja je povezanas tvrtkom „Kolen i kompanija“ u istoj zgradi u kojoj je njen otac partner. Ostatak obitelji koja je ostala u Frankfurtu osjetili su djelovanje Hitlerovih antižidovskih zakon nakon kojih je počela patnja Židova. Nakon 1940. započinje rat, dolazak Nijemaca, antižidovski proglasi prema kojima židovi moraju nositi žutu zvijezdu, predati bicikle, dopušteno im  je kupovati samo između tri i pet sati u „Židovskim dućanima“, moraju biti u kući do osam sati , zabranjeno im je posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu., ne smiju sudjelovati u javnim sportovima, ne smiju posjećivati kršćane, moraju ići u židovske škole.
Ana živi gotovo kao normalna mlada djevojka, ide u školu, zaljubljuje se, druži se s prijateljicama, ali onda je odjednom tome došao kraj, točnije 9. srpnja 1942. jer se Anina obitelj morala sakriti da ne budu odvedeni u koncentracione logore u koje su se odvodili židovi u Drugom svjetskom ratu za vrijeme Hitlera. Pomogli su im suradnici gospodina Franka: Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen. Upravo je tog datuma u svom dnevniku 9. srpnja 1942. opisala njihov „novi dom“ nazvan Tajno sklonište.
13. kolovoza 1942. pridružili su im se Van Daanovi. Oni imaju jednog sina Petera koji je tih, stidljiv i nespretan mladić. Donio je svog mačka Mouschija.  U početku su se svi lijepo slagali i bili kao velika obitelj. Zajedno su ručali, družili se. S vremenom kako vrijeme prolazi, stanari u skrovištu postaju napeti, nervozni i svadljivi. Tenzije rastu sve više između Ane i gospodina Van Daana, Ane i njene mame koje imaju vrlo kompleksan  ne baš najbolji, gotovo nikakav, odnos, zatim, između gospođe Van Daan i gospođe Frank. Čas su si dobri pa onda opet negdje  odnos pukne. Ali nije ni čudno kad žive u nehumanim i nenormalnim uvjetima, zatvoreni 24 sata i u strahu. Vrlo često se čovjek mora maknuti od nekoga da ne bi došlo do sukoba, no oni nisu imali tu mogućnost.
…”takve su svađe da čitava kuća tutnji! Mama i ja, Van Daanovi ii tata, mama i gospođa Van Daan, svatko se ljuti na nekoga.”
Djeca provode dane u učenju francuskog i engleskog jezika, čitanju raznih knjiga koje im iz knjižnice donosi gospodin Koophuis, kako dječjih tako i knjiga za odrasle. Oko jedne knjige je Peter imao sukob s ocem jer je bila za odrasle i otac mu nije dao da je čita, no „zabranjeno je voće najslađe“. Ana radi sa svojim  tatom obiteljsko stablo i to ju jako veseli.
Situacija izvan skloništa za židove je teška i loša. Gestapo ih masovno u kamionima odvodi poput stoke u Westerbork, veliki židovski logor u Drenteu. Tamo je strašno: stotine ljudi, muškaraca, žena, djece, je zajedno u istoj prostoriji svi zajedno spavaju pa je smrtnost velika, a osim toga ubijaju ih plinom.
17. studenog im je došao novi stanar, osmi po redu, gospodin Albert Dussel koji je zubar. On je prilično mirna osoba i svi ga smatraju simpatičnim. Dobio je krevet u Aninoj sobi tako da je Ana dobila novog cimera. I s njim je došla u sukob jer je Ana osoba koja kaže ono što misli, a Dusselu se to baš i nije svidjelo. Radilo se o stolu  u njihovoj sobi koji je Ana htjela koristiti dva dana u tjednu po sat i pol, a on se nije s tim složio. Ana nije odustala od toga pa je umiješala tatu koji se zauzeo za nju tako da je ipak uspjela, no to je razljutilo Dussela.
Tajno sklonište ima i svoj pravilnik. Vrijeme počinka je od 10 uvečer do 7:30 ujutro, osim nedjelje kad je do 10:15.Počinak je dozvoljen i preko dana. Potrebno je govoriti tiho i po redu. Doručak je u 9 sati ujutro, a nedjeljom i praznikom 11:30. Ručak je od 1:15 do 1:45. Večera ovisi o emisijama vijesti i nema određeno vrijeme. Kupaju se od 9 sati ujutro nedjeljom kako je kome dostupno.Veza s vanjskim svijetom im je radio, a sluša se sve osim njemačkih stranica i to poslije šest sati uvečer.
Ni situacija u Nizozemskoj nije zavidna. Svakog dana avioni tutnje iznad gradova i samo se čeka kad će bombardirati. Situacija je loša, ljudi su očajni, lopovi pokušavaju ukrasti sve što se može. Bilo je nekoliko pokušaja provale u zgradu gdje je njihovo sklonište, bilo je gusto pa su i zbog toga bili uznemireni da ih se ne otkrije i da policija ne počne njuškati po skloništu.
Ana se primirila što se tiče svog brbljanja za stolom jer je uvidjela da je to bolje za nju jer joj nisu povrijeđeni osjećaji, ali to ne znači da je njena žudnja za razgovorom i razumijevanjem. Svog je slušatelja s vremenom pronašla u Peteru. Sve je više vremena provodila s njim i to ju je činilo sretnom i ispunjenom. Upoznavala je Petra u jednom sasvim drugom svjetlu od onog kako ga je Ana doživjela naprvi pogled. Bojala se da mu ne bude dosadna. No nije bilo tako. Njihovo prijateljstvo je raslo iz dana u dan i postajali su sve bliskiji. Došlo je na granicu između prijateljstva i ljubavi. Povjeravali su si svoje tajne i osjećaje i strahove, sve. iako ni jedan ni drugi nisu bili sigurni u svoje osjećaje, a ni što jedan prema drugom osjećaju.
Likovi:
Ana voli pisanje, obiteljska stabla, povijest, grčku i rimsku mitologiju, slike filmskih zvijezda i obiteljske fotografije. Luda je ža knjigama i čitanjem. Voli povijest umjetnosti, pjesnike i slikare. Mrzi algebru, geometriju i brojke. Ana nema dobar odnos sa svojom majkom. Ona se osjeća kao crna ovca obitelji, koju nitko ne shvaća. Jedan dan im je svima razumna i dobra, a slijedeći dan je glupa mala koza koja ništa na svijetu ne zna. No ona ima svoje mišljenje, planove i ideje. Misli da je majka nepravedna prema njoj, stalno je grdi i već je postala otporna na to. Njoj treba utjeha, osjeća se slabom i nezadovoljna samom sobom.
“Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaćam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeđenim osjećajima.”
Mami je zamjerala što mama prema njoj i Margot želi imati odnos kao prijateljica, a ne kao majka. Ana smatra, a tu je u pravu da prijateljica ne može zamijeniti mamu jer mama treba biti primjer koji kći slijedi. Majka mora imati veliku taktičnost prema djeci, koja se ne smije ako zbog nečega dijete plače.
“Jesam li doista toliko lošeg ponašanja, uobražena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd. itd. kao što svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu. Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja.”
Na kraju Ana piše zadnje svoje pismo 1. kolovoza 1944. Bio je to utorak. Završava “paketićem proturječnosti” tako je nazvala svoje zadnje pismo Kitty. “Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju sgtranu i zbog toga me  većina ljudi smatra tako nesnošljivom.”
Gospođa Van Daan je loš primjer, nametljiva, sebična, proračunata i nikad zadovoljna, tašta i koketna. “Gospođa Van Daan je nesnošljiva. Od nje dobivam samo “bombice”…zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj način gnjavi.”
“Gospođa Van Daan je baš krasna! ona je primjer – zacijelo jest – loš primjer. Poznata je kao nametljiva, sebična, lukava, proračunata i nikad zadovoljna. Tom spisku mogu dodati taštinu i koketeriju….to je neizrecivo neugodna osoba.”
Peter, sin Van Daanovih,”prilično tih, stidljiv i nespretan mladić.”…Još uvijek mi se Peter nimalo ne sviđa, toliko je dosadan: pola dana se izležava u krevetu, onda nešto rezucka, a onda opet drijema. Budala!”
” Ponekad Peter izađe iz svoje ljušture i umije biti posve zabavan. Zajednička nam je jedna osobina koja obično sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati.”
Anin otac, zvani Pim, krajnje je skroman i strpljiv čovjek. ” Nekako smo došli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti. Čak i oni najgluplji moraju to priznati kadje riječ o tati.”
Margot, Anina sestra, “naprosto je najzgodnija, najdražesnija, najljepša djevojka na svijetu…”, tiha i staložena, mamina ljubimica, svi je vole. “Ona je za moj ukus suviše tiha i pasivna i svakomu dopušta da je uvjeri i u svemu popušta.” … “Margot je postala zbilja slatka; čini se posve drukčijom no što je bila, nije ni upola toliko mačkasta i pretvara se u pravoga prijatelja.  A  također me više ne smatra derištem koji nije nizašto.”
Gospodin Dussel, zubar , poznat kao mirna osoba koliko se može prosuditi prema površnom poznanstvu “Sada se pojavljuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugačkih razvučenih propovijedi o ponašanju.
Anin dnevnik završava 1. kolovoza 1944. Zelena policija dolazi 4. kolovoza 1944. i uhapsila je sve stanovnike Tajnog skrovišta, uključujući kralera i Koophuisa i odvodi ih u njemačke i nizozemske koncentracijske logore.
Ana živi gotovo kao normalna mlada djevojka, ide u školu, zaljubljuje se, druži se s prijateljicama, ali onda je odjednom tome došao kraj, točnije 9. srpnja 1942. jer se Anina obitelj morala sakriti da ne budu odvedeni u koncentracione logore u koje su se odvodili židovi u Drugom svjetskom ratu za vrijeme Hitlera. Pomogli su im suradnici gospodina Franka: Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen. Upravo je tog datuma u svom dnevniku 9. srpnja 1942. opisala njihov "novi dom" nazvan Tajno sklonište.
13. kolovoza 1942. pridružili su im se Van Daanovi. Oni imaju jednog sina Petera koji je tih, stidljiv i nespretan mladić. Donio je svog mačka Mouschija. U početku su se svi lijepo slagali i bili kao velika obitelj. Zajedno su ručali, družili se. S vremenom kako vrijeme prolazi, stanari u skrovištu postaju napeti, nervozni i svadljivi. Tenzije rastu sve više između Ane i gospodina Van Daana, Ane i njene mame koje imaju vrlo kompleksan  ne baš najbolji, gotovo nikakav, odnos, zatim, između gospođe Van Daan i gospođe Frank. Čas su si dobri pa onda opet negdje  odnos pukne. Ali nije ni čudno kad žive u nehumanim i nenormalnim uvjetima, zatvoreni 24 sata i u strahu. Vrlo često se čovjek mora maknuti od nekoga da ne bi došlo do sukoba, no oni nisu imali tu mogućnost.
... takve su svađe da čitava kuća tutnji! Mama i ja, Van Daanovi ii tata, mama i gospođa Van Daan, svatko se ljuti na nekoga.
Djeca provode dane u učenju francuskog i engleskog jezika, čitanju raznih knjiga koje im iz knjižnice donosi gospodin Koophuis, kako dječjih tako i knjiga za odrasle. Oko jedne knjige je Peter imao sukob s ocem jer je bila za odrasle i otac mu nije dao da je čita, no "zabranjeno je voće najslađe". Ana radi sa svojim tatom obiteljsko stablo i to ju jako veseli.
Situacija izvan skloništa za židove je teška i loša. Gestapo ih masovno u kamionima odvodi poput stoke u Westerbork, veliki židovski logor u Drenteu. Tamo je strašno: stotine ljudi, muškaraca, žena, djece, je zajedno u istoj prostoriji svi zajedno spavaju pa je smrtnost velika, a osim toga ubijaju ih plinom.
17. studenog im je došao novi stanar, osmi po redu, gospodin Albert Dussel koji je zubar. On je prilično mirna osoba i svi ga smatraju simpatičnim. Dobio je krevet u Aninoj sobi tako da je Ana dobila novog cimera. I s njim je došla u sukob jer je Ana osoba koja kaže ono što misli, a Dusselu se to baš i nije svidjelo. Radilo se o stolu u njihovoj sobi koji je Ana htjela koristiti dva dana u tjednu po sat i pol, a on se nije s tim složio. Ana nije odustala od toga pa je umiješala tatu koji se zauzeo za nju tako da je ipak uspjela, no to je razljutilo Dussela.
Tajno sklonište ima i svoj pravilnik. Vrijeme počinka je od 10 uvečer do 7:30 ujutro, osim nedjelje kad je do 10:15. Počinak je dozvoljen i preko dana. Potrebno je govoriti tiho i po redu. Doručak je u 9 sati ujutro, a nedjeljom i praznikom 11:30. Ručak je od 1:15 do 1:45. Večera ovisi o emisijama vijesti i nema određeno vrijeme. Kupaju se od 9 sati ujutro nedjeljom kako je kome dostupno. Veza s vanjskim svijetom im je radio, a sluša se sve osim njemačkih stranica i to poslije šest sati uvečer.
Ni situacija u Nizozemskoj nije zavidna. Svakog dana avioni tutnje iznad gradova i samo se čeka kad će bombardirati. Situacija je loša, ljudi su očajni, lopovi pokušavaju ukrasti sve što se može. Bilo je nekoliko pokušaja provale u zgradu gdje je njihovo sklonište, bilo je gusto pa su i zbog toga bili uznemireni da ih se ne otkrije i da policija ne počne njuškati po skloništu.
Ana se primirila što se tiče svog brbljanja za stolom jer je uvidjela da je to bolje za nju jer joj nisu povrijeđeni osjećaji, ali to ne znači da je njena žudnja za razgovorom i razumijevanjem. Svog je slušatelja s vremenom pronašla u Peteru. Sve je više vremena provodila s njim i to ju je činilo sretnom i ispunjenom. Upoznavala je Petra u jednom sasvim drugom svjetlu od onog kako ga je Ana doživjela naprvi pogled. Bojala se da mu ne bude dosadna. No nije bilo tako. Njihovo prijateljstvo je raslo iz dana u dan i postajali su sve bliskiji. Došlo je na granicu između prijateljstva i ljubavi. Povjeravali su si svoje tajne i osjećaje i strahove, sve. iako ni jedan ni drugi nisu bili sigurni u svoje osjećaje, a ni što jedan prema drugom osjećaju.
Likovi
Ana voli pisanje, obiteljska stabla, povijest, grčku i rimsku mitologiju, slike filmskih zvijezda i obiteljske fotografije. Luda je ža knjigama i čitanjem. Voli povijest umjetnosti, pjesnike i slikare. Mrzi algebru, geometriju i brojke. Ana nema dobar odnos sa svojom majkom. Ona se osjeća kao crna ovca obitelji, koju nitko ne shvaća. Jedan dan im je svima razumna i dobra, a slijedeći dan je glupa mala koza koja ništa na svijetu ne zna. No ona ima svoje mišljenje, planove i ideje. Misli da je majka nepravedna prema njoj, stalno je grdi i već je postala otporna na to. Njoj treba utjeha, osjeća se slabom i nezadovoljna samom sobom.
Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaćam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeđenim osjećajima.
Mami je zamjerala što mama prema njoj i Margot želi imati odnos kao prijateljica, a ne kao majka. Ana smatra, a tu je u pravu da prijateljica ne može zamijeniti mamu jer mama treba biti primjer koji kći slijedi. Majka mora imati veliku taktičnost prema djeci, koja se ne smije ako zbog nečega dijete plače.
Jesam li doista toliko lošeg ponašanja, uobražena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd. itd. kao što svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu. Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja.
Na kraju Ana piše zadnje svoje pismo 1. kolovoza 1944. Bio je to utorak. Završava "paketićem proturječnosti" tako je nazvala svoje zadnje pismo Kitty.
Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju sgtranu i zbog toga me  većina ljudi smatra tako nesnošljivom.
Gospođa Van Daan je loš primjer, nametljiva, sebična, proračunata i nikad zadovoljna, tašta i koketna. - Gospođa Van Daan je nesnošljiva. Od nje dobivam samo "bombice"... zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj način gnjavi.
Gospođa Van Daan je baš krasna! ona je primjer - zacijelo jest - loš primjer. Poznata je kao nametljiva, sebična, lukava, proračunata i nikad zadovoljna. Tom spisku mogu dodati taštinu i koketeriju... to je neizrecivo neugodna osoba.
Peter, sin Van Daanovih, "prilično tih, stidljiv i nespretan mladić"... Još uvijek mi se Peter nimalo ne sviđa, toliko je dosadan: pola dana se izležava u krevetu, onda nešto rezucka, a onda opet drijema. Budala!
Ponekad Peter izađe iz svoje ljušture i umije biti posve zabavan. Zajednička nam je jedna osobina koja obično sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati.
Anin otac, zvani Pim, krajnje je skroman i strpljiv čovjek. - Nekako smo došli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti. Čak i oni najgluplji moraju to priznati kadje riječ o tati.
Margot, Anina sestra - naprosto je najzgodnija, najdražesnija, najljepša djevojka na svijetu... tiha i staložena, mamina ljubimica, svi je vole. - Ona je za moj ukus suviše tiha i pasivna i svakomu dopušta da je uvjeri i u svemu popušta... Margot je postala zbilja slatka; čini se posve drukčijom no što je bila, nije ni upola toliko mačkasta i pretvara se u pravoga prijatelja.  A  također me više ne smatra derištem koji nije nizašto.
Gospodin Dussel, zubar , poznat kao mirna osoba koliko se može prosuditi prema površnom poznanstvu
- Sada se pojavljuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugačkih razvučenih propovijedi o ponašanju.
Anin dnevnik završava 1. kolovoza 1944. Zelena policija dolazi 4. kolovoza 1944. i uhapsila je sve stanovnike Tajnog skrovišta, uključujući kralera i Koophuisa i odvodi ih u njemačke i nizozemske koncentracijske logore.
________________________________
Anne Frank (pravo ime Annelies Marie Frank; Frankfurt na Maini, 12. lipnja 1929. - koncentracijski logor Bergen - Belsen, ožujak 1945.), bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju. Nakon njemačke okupacije Nizozemske, židovska je obitelj Frank od 1942. godine živjela u tajnom skloništu, dok ih 1944. godine nije otkrio Gestapo i otpremio u njemačke koncentracijske logore, gdje su svi iz obitelji, osim oca, umrli. Nakon rata pronađen je u Amsterdamu Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji.

Branko Čopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća


Branko Ćopić je ciklusom humorističkih pripovijesti ostvario osnovni stvaralački cilj - u nezgrapnoj ličnosti Nikoletine Bursaća otkrio je neizbrušen dragulj, primarne ljudske osobine: prostodušnost i mudrost, osjećajnost i hrabrost, plemenitost. Epski sadržaji razuđeni na ratne 'doživljaje', na poetsku i dramsku atmosferu, punu napetosti i obrta, smijeha i mudrijastva, uvijek na domaku pucnjave i smrti, vjerno su odslikali seljaka u ustanku i revoluciji, predočili su njegova ideološka sazrijevanja i preobraženja, njegovu značajnu ulogu u narodnooslobodilačkoj borbi.
Kritički prikaz
Dogodovštine glavnog junaka ove zbirke pripovedaka smeštene su u vreme Drugog svetskog rata na područje zapadne Bosne. Ćopić je, kako sam kaže, delo posvetio svom zaštitniku iz prvih školskih dana. Dakle, Nikola Bursać, kojeg Branko iz milošte zove Nikoletina, stvarno je postojao. Upotreba augmentativa može se tumačiti kao hiperbola, ali ne isključuje i drugo značenje - ruganje. Ćopić je, može biti, nameravao da naslika robusnu figuru junaka - partizana. Pobogu, kakva bi to bila junačina s umiljatim imenom Nikolica! Hajde da vidimo šta je od toga ispalo. Branko u mašti, figurativno rečeno, uzima jednu kamenu gromadu odvaljenu negde sa Grmeča s ciljem da na kraju iskleše dijamant.
Glavne osobine kamena:
čvrstina, postojanost, otpornost prema promenama iz priče u priču polako se tope.
U vajanju ovog lika Ćopić se koristi kontrastom. U jednog  kao od stene odvaljenog gorštaka udahnuo je nežnu dušu. Nikoletina, koji se ne boji da sam udari na četu neprijateljskih vojnika, skoro se onesvesti pred ženskom lepotom.
- Rasparaj sve do kuka, ali samo po šavu da se poslije može sašiti.
Sav u znoju, drhtavih ruku, Nikoletina poče da para nogavicu poviše zavoja. Pod prstima mu sinu ogoljeno bedro, oblo i bijelo. On zastade sa srcem u samom grlu.
- Još, još, do samog kuka.
Momak ubrisa znoj, pa nastavi da para, još opreznije i pipavije, sve dok se ispod noža ne ukaza rub svilene plavičaste materije koja je obuhvatala i stezala jedru djevojčinu nogu. On stuknu i sav porumenje kao da se djevojka pred njimodjednom pokazala gola - golcata.
- Evo, gotovo je! - promuca zakrećući pogled u stranu.
Po djevojčinim uputima previjao je i stezao bedro već iskrvavljenim zavojem samo u pola svjestan onoga što radi. Pred njim, sad jače, sad slabije bljesnuo bi krajičak svile da ga još više ošamuti i zbuni. Kad je već bilo gotovo, odahnuo je i umorno se opustio kao da su to njega samoga previjali od nekakve čudnerane zbog koje mu se zamaglio čitav svijet pred očima.
Međutim, u drugoj prilici, na rastanku s majkom to golubije srce očvrsne do te mere da postaje surovo.
- Surova i vrletna majka Bosna, opora i škrta u svemu, ne da ti ni u posljednim trenucima rastanka da se nagledaš svog najrođenijega: brzo ti ga otme i sakrije od očiju, baš onda kad ti je najdraži.
Zgurena tako pored krupnog i nezgrapnog Nikoletine, liči više na zimogrožljivo dijete.
- Nidžo, jabuko moja, čuvaj se kad tamo odeš - brižno napominje mati i stalno podrhtava nešto od zime, a nešto od samohrane tuge staračke. Govori i ne gledajući sina, nego nekud u njegove čakšire, okrpljene na koljenima. Bude li ga pogledala u lice, zna to ona dobro - zaplakaće i zaboraviti, sve savjete.

- Ajd k vragu , majko, dašta ću, neg′ se čuvati! - nabrusito odvraća mrzovoljni Nikoletina i pažljivo zakopčava nabijenu vojničku torbicu iz koje mu viri masna hartija.
- Pazi se, srećo moja, budi pametan - meko savjetuje uplakana starica i skida mu nekakav konac sa prekratka zgužvana šinjela, a Nikoletina se i dalje mrzovoljno otresa:
- Nos׳ te belaj, majko, ta neću valjda biti lud, nego baš pametan. Ta šta je tebi jutros!
- Nidžo, golube, nijesam te pitala, kakav imate konak tamo gdje ti budeš?
- Vala, majko, ima bena na svijetu, ali ti si sve nadmašila! Kakav konak? Valjda mi neko dušek prostire!... Legnem na zemlju, pokrijem se nebom, eto ti konaka.

Ali, kad majka dođe u opasnost zbog neprijateljske vatre, taj isti nabrusiti Nikoletina ostaje na položaju, štiteći je vatrom iz mitraljeza, čak i posle komandirove naredbe.
- Zabrinuto stalno zapitkuje:
Đurkane, izviri de na staru! Eno je, već pri kraju poljane. Još malo, pa će na put.
Samo još malo, Đurkane! - čisto se pravdajući izbacuje Nikoletina sav u znoju i pocrvenjelih očiju, ne slušajući kurira koji srdito šišti, pomaljajući okruglu glavu iza raspucale gromade kamenja s lijeve strane.
U trećoj priči Nikoletina je dobar primer kako humano treba postupati prema zarobljenicima.
Čitava četa sjati se oko zarobljenika. Počeše im prijetiti. Onog krupnijeg neko zgrabi za uvo. Nikoletina se naroguši:
- Odbi burazeru, nije ti ga ćaća steko! Oko toga sam ja čakšire dero po vrbniku. Uplašeni domobrani približe se bliže uza svog novog gazdu, pa su Nikoli zaista još više ličili na dvije izgubljene i zbenavljene tuke, koje je nepogoda zatekla daleko od kuće.
Ali ni u ovoj zbirci Ćopić se nije mogao osloboditi ideološke note koju on, doduše, kroz humor provlači. Neuverljivo je, naime, to da jedan patrijarhalno vaspitan brđanin, kako ga je Branko premijerno naslikao, tako - reći preko noći postane nevernik.
- Majko, - svečano započinje Nikoletina i udara dlanom po stolu - otsada da znaš: nema boga!
Starica se zaprepašćeno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
- Ma šta ti to reče?
- Nema boga, jesi li čula?
- Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi?
- Od večeras, da znaš...
Stara se krsti i uzdiše:
- Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
- Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam neki dan. Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom go­lemom nevoljom.
- Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?
- Neće niko. Šta će nam kiša? - nabusito odgovara mom­čina. - Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.
Bog zna šta je Ćopić stvarno mislio jer na kraju ne znamo kome se on smeje komunistima ili Nikoli kad ide tako daleko u karikaturi da se Nidžo i životinjama obraća sa "drugarice i druže". Bilo, kako bilo, nema sumnje, da je u Bursaću Ćopić dao jedan simpatičan lik koji je pun ljubavi za svet oko sebe, samo što tu ljubav na čudan način, u zavijenoj formi, izražava. Zbog toga, on u dijalogu pomalo liči na dete kojem ste uzeli zvečku, a onda mu nudite bombonu.
Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovetke

Mesto i vreme radnje: Bosanska krajina, tokom Drugog svetskog rata.

Tema: Data je u naslovu zbirke Doživljaji Nikoletine Bursaća

Ideja: Obaveza je svakog člana društvene zajednice da se u skladu sa svojim mogućnostima suprostavi okupaciji i porobljavanju domovine. Bolje grob nego rob.
U galeriji likova ove zbirke pripovedaka centralno mesto zauzima Jovica Jež, Bursaćev sused i ratni drug, koji prati Nikoletinu, kao senka, kroz sve događaje. Po mnogo čemu on je Nidžino drugo JA dato u antitezi kako u fizičkom, tako i u duhovnom pogledu. Na suprot Nikoletini, snažnom, korpulentnom gorštaku, Jovica je sitan "momčuljak". Dok Nikoletina, u skladu sa svojom figurom, u dijalogu sa ličnostima oko sebe gotovo po pravilu koristi osorne kratke rečenice, kao da je u zavadi sa svima (vidi kako razgovara sa majkom), Jovica je skoro umiljat i neizveštačen; ne skriva osećanja: kad se boji, on to i kaže. Jovica je u Nikoli našao vernog zaštitnika, a Bursać u Jovici odanog drugara kome bez straha može odškrinuti vrata svog srca iza čijeg tvrdog oklopa se krije meka, tanana osećajnost dečije duše.

BRANKO ĆOPIĆ: BAŠTA SLJEZOVE BOJE





Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije. Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti. Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka. U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića. Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
 POHOD NA MJESEC
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici. «SVETI RADE»
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»
- «Pa da promijeni covjek.»
- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
O Bašti
 Bašta Sljezove Boje je na prvi pogled jedna "sasvim obična " bašta. Bašta Sljezove Boje ima jednog ljudskog stanovnika (mene) i sijaset živućih bića kod nas znanim kao biljke. Za mene nisu to obične biljke. Živahne su i itekako žive. Življe su i stvarnije od mnoštva ljudi koje poznajem. Kako je to jedan od mojih omiljenih pisaca B. Ćopić napisao davne 1970-te godine
" ... a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
E sad, u toj mojoj bašti vjerovali ili ne odvija se pravi život. Neke biljke i nisu baš za suživot ali...nema im druge. Tako da se u toj bašti zajedno i na jednom mjestu nalaze kaktusi kojim svojim bodljama upozoravaju : " Druže, drži razmak i prste k sebi ! " , pa zatim tu se nalaze i ruže. Raznih boja, raznih nijansi. Prekrivene kapljicama jutarnje rose blistaju u punoj raskoši. Prave dame.Pa gospon Sljez koji i daje posebnu čar toj mojoj maloj baštici.  Pa onda je tu i suncokret koji onako nježno i pomalo koketno okreće svoju žutu glavicu put sunca . Kao da mu poručuje : " Gledaj me, gledaj me i divi se mojoj ljepoti i raskoši ." A nađe se u ponekom ćošku i lukava gospođa Ambrozija, koju ni sam vrag iskorjenio ne bi.  Gdje ona pusti korjenje tu trava sigurno ne raste !  A tek što je drska i umišljena.  Kada se rascvjeta teško se onome na koga ona "oko baci" . Taj ima da kiše do iznemoglosti a potoci suza i nos nabubrio kao paprika neće ga zaobići sigurno. Nije omiljena, ali eto svojom upornošću čak i ona opstaje u mojoj bašti. Eh, a sad još jedan stanovnik te moja male bašte. Njegovo veličanstvo Paradajz ! Ne znam kako je tu dospio, vjerovatno zahvaljujući jednoj od dragih mi susjeda golubica koje su sjeme istog donijele Bog sami zna odakle.  Uzgajala sam ga, zalijevala, pazila, pričala mu sve dok je rastao. Narastao je i tek sam tad počela da uživam u "plodovima" moga truda. Ali tu nije kraj priče, već tek početak. Taj luckasti paradajz, još uvijek zelen i nezreo zaljubio se u jednu Ružu. E sad, Paradaj i Ruža ni na zelenu granu zajedno. Ona graciozna, mirisna i sva puna sebe, dobro zaoštrenog trnja oko svoga "tijela " a on zelen, okrugao i nespreman za ono što Život nosi.  Ni pomislio nije da ga trn može raniti i da ruža može uvenuti. Jednog jutra, pupoljak te iste ruže, pod okriljem zore, prvog sunca, i rane rose lagano se  počeo otvarati i pokazivati se u punom sjaju i ljepoti . Ostalo bilje, klonulih glavica još je čekalo na jake sunčeve zrake koje su ih budile svakog jutra propustile su po ko zna koji put taj veličanstveni prizor. Ali Paradajz nije. Dobro sakriven iza ostalog bilja, vidio je ono što "obični smrtnici" ne smiju niti mogu vidjeti. U tom trenu vrijeme je za njega stalo, sjemenke u njemu su se uzburkale, a sok koji je tekao njegovim okruglim tijelom je proključao. Zaljubio se u onu u koju nije smio. Ne svojom krivicom. Niti bilo čijom drugom. Jednostavno desilo se. Od trena kada ju je ugledao znao je da je ona ta. Prava, prva i jedina. Ruža je ostajala ravnodušna na njegove poglede, na njegovo povijanje stabljike svaki put kad bi je ugledao, na nježnu melodiju koju je proizvodio uz pomoć vjetra koji mu je miliovao tijelo i stabljiku. Paradajz je počeo zriti. Prvi crveni tragovi su se počeli javljati par dana nakom što se zaljubio. Svakim danom su postajali sve jasniji i jasniji  sve dok Paradajz nije postao potpuno zreo. Desilo se odjednom i nenadano. Paradajz je dozrio prerano. Od ljubavi prema ruži dozrio je dosta prije nego što je trebao. Nije se obazirao na to. Živio je za dan kada će Ruža obratiti pažnju na njega. Ali nije. Graciozna i ponosna je stajala na svom mjestu, šepureći se svojom ljepotom i ne obraćajući pažnju na njega. Bivalo mu je sve teže i teže. Osjećao se potišteno, i nekako tromo. Posmatrala sam sve to, puna tuge i bola jer bijah bespomoćna učiniti bilo šta. Bila sam nijemi posmatrač. Jednog jutra našla sam paradajz na zemlji. Njegov život je skončao na tlu moje bašte otkotrljavši se tik do Ruže. Ni tada nije obratila pažnju na njega. A onda jednog jutra Ruža okrenu svoju glavu ka mjestu gdje je nekada stajao Paradajz. Tek tada primjeti da ga nema. Tek tada osjeti da joj nešto fali. Tek tada posta svjesna da već danima ne čuje onu tugaljivu melodiju koju je slušala danima . Tek  tada primjeti da nema one pitome i lijepe crvene boje koju je krišom posmatrala i čeznula za njom. Ruža se rastuži. A Tuga, e Tuga je samo čekala momenat da uzme svoj danak. Lakim i prozračnim plaštom je ovila Ružu i ljubomorno je čuvala od ostalih. Jednog dana Ruža izgubi jednu laticu, zatim još jednu pa još jednu. Ostalo ih je svega par. Prvi jesenji povjetarac je odnio i tih par . Ruža je uvela na istom mjestu gdje i Paradajz. Jesenje kiše se nekom munjevitom brzinom pretvoriše u pljuskove, pljuskovi u susnježicu i naposljetku dođe i snijeg. Prekrio je evo moju baštu a ja još uvijek razmišljam o jednoj ljubavi, i još uvijek ne znam koje je zapravo boje sljez...

Moliere - Umišljeni bolesnik




Jean Baptiste Poqelin rođen je 1622. g. u Parizu kao sin dvorskoga tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Vrlo kratko službuje kao odvjetnik, a 1643. g. osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu “Illustre Theatre” (“Čuveno kazalište”).

1644. g. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas.  Nakon nekih financijskih poteškoća Moliere, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Sljedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Moliereov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.

Umro je 1673. godine od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom dijelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere. O djelu:

Umišljeni bolesnik je komedija-balet u 3 čina. Komedija-balet je specifično djelo koje je na granici između opere i drame. Bile su često priređivane na dvoru Luja XIV., u raskošnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je čak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost miješala sa velikim plesovima, lovačkim prizorima, vatrometima i igrama na vodi.  Ovo djelo spada u razdoblje europskog klasicizma, koje traje cijelo 17. st.  i javlja se u Francuskoj. To se stoljeće u povijesti književnosti i civilizacije često još naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakošću svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i književnosti.

Mjesto radnje: Pariz

Vrijeme radnje: Vrijeme radnje nije naznačeno, ali je vjerojatno 17 stoljeće.

Tema:

Tema ovog djela je život «umišljenog bolesnika» koji za sebe misli da je veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvući što više novca.

Kratki sadržaj:

U početku vidimo glavnog lika Argana kako sređuje račune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potrošeni novac koji je potrošio na velik broj različitih lijekova. Argan ima ženu i dvije kćeri iz prvoga braka.  Angelique je dovoljno stara za udaju, te je već našla momka za kojeg otac ne zna. Odjednom ju otac pozove te joj rekne da joj je našao supruga.  Ona se poveselila misleći da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, želi ju udati za liječnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati liječnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova žena, želi Angelique poslati u samostan, ali se pokorava mužu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraća. Aragan, umislivši da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne želi čuti, i kaže:

«I ja bih pošla za vama u grob da vam dokažem kako vas nježno volim».

Aragan joj želi ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogućuje.  Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavši da ništa od toga ne želi, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluškinja Toinette je na Angeliqueinoj strani i spremna joj je pomoći. Tako odlazi javiti Cleanteu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique.  Cleante se predstavlja kao zamjenik učitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan ništa ne sumnja, te poziva budućeg zeta i njegova oca na večeru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobičnoj bolesti i načinima izlječenja. Beline je primjetila Cleantea koji joj je bio sumnjiv. Kaže to Araganu, koji je potražio mlađu kćer Louison, te mu ona otkriva svu istinu.

U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Cleante je Beraldea nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne želi čuti za nju nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muškarca kojeg joj je otac namjenio.  Tu opet vidimo umišljenu bolest Aragana, kada ga je sluškinja podsjetila da sa sobom uzme štap, jer bez njega ne može hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoći Angelique. Beralde počinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da je medicina znanost za naivne.  Aragan tu tvrdnju pokušava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon što je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana.  To je iskoristila sluškinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan liječnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno od onoga što su mu njegovi liječnici preporučili.

Beralde Araganu govori kako ga njegova žena iskorštava, a kćer bezuvjetno voli, te ju zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauč i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaže Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora što prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konačno riješila muža. Aragan se digne i viče na Beline dok ona odlazi.  Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila što je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutješna. Čak je odbacila Cleantea i odlučila poći u samostan, prema očevoj posljednjoj želji. Čuvši to, Aragan zagrli i poljubi svoju kćer, sav sretan što je upoznao njezinu pravu narav.  Pristao je na brak Angelique i Cleantea, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obećati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan može sam postati doktor i tako sam sebe izlječiti.

Beralde pozove svoje prijatelje koji čine svečani skup kako bi Aragana proglasili liječnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje liječnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je liječnik i kako bi Aragan sam sebe izliječio.

IVO VOJNOVIĆ: SUTON





Biljeske o piscu: IVO VOJNOVIc (1857, Dubrovnik-1929, Beograd), po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazalista... opcinio i nista se protiv njega nije moglo. Treba medjutim dodati: taj ga je demon opcinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent cesto nije mogao nista protiv njega. Iako Dubrovacku trilogiju Vojnovic dovrsava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovackog boravka. Postigavsi Ekvinocijem ono sto je uzalud ocekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle, slavu, on je, mozda i osokoljen njome, poceo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevsi cak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovacka trilogija raste ne lirskoj sentimentalno-intimnoj zici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, zapocinje novi period hrvatske lirike.

Trilogije dio drugi - SUTON
Vrsta knjizevnog djela: drama jednocinka, tragedija
Fabula: gospa Mare je sama, ali se njezine kceri uskoro vrate s molitve. Razgovaraju, a zatim dolazi gospar Vaso da plati Mari za neka grla. Uskoro dolazi Lujo, kmet kojeg voli Marina kcerka Pavle, i moli Pavlu da pobjegne s njim, buduci da se, jer je on sin kmeta, a ona plemiceva kci, ne smiju vidjati. Ona teska srca odbije jer bi to potpuno unistilo njenu, ionako gotovo propalu, obitelj. Nakon sto Lujo ode, Pavle se, rastrgana izmedju njega i obitelji, odluci ubiti. Ipak, prije toga sve kaze majki koja joj ne vjeruje. Pavle joj dokaze sto je spremna uciniti tako da si odreze kosu. Majka joj tada povjeruje.
Kompozicija:
Uvod: Mare je sama, ali se njezine kceri uskoro vrate s molitve. Neko vrijeme razgovaraju.
Zaplet: dolazi Vaso da plati Mari za neka grla. Nakon njega dolazi Lujo i moli Pavlu da pobjegne s njim. Ona odbije jer bi to potpuno unistilo njenu obitelj.
Rasplet: Pavle se, rastrgana izmedju Luje i obitelji, odluci ubiti. Ipak, prije toga sve kaze majki koja joj ne vjeruje pa Pavle uzima skare i odreze si kosu. Majka joj tada povjeruje.
Mjesto i vrijeme radnje: Benesina kuca (na Pustijerni) u Gradu, 1832. godine
citat: “cin se dogadja u Benesinoj kuci (na Pustijerni) u Gradu, god. 1832.”
Tema: Pavlino odricanje od ljubavi.
Ideja: mnogo se puta treba zrtvovati zbog svojih korijena i obitelji.
Motivi: ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Glavni lik:
PAVLE (27 godina)
OSOBINE               cITATI
mutne oci               “… mutne oci,
stisnute usne               stisnute,
blijede usne               blijede usne…”
umorna ruka               “… umornom rukom
bijelo celo               gladi bijelo celo...”
zlatna kosa               “… a meni svedj u glavi tvoje zlatne kose…”
duga kosa               “… jednim pokretom rasclanila duge,
prelijepa kosa               prelijepe kose.”
miran pogled               “pogledala ju mirno…”
ostar pogled               “… pa ga ostro,
prodoran pogled            prodorno pogledala.”
mrtav pogled               “mrtvijim pogledom”
blijedi smijesak            “blijedim smjeskom”
grceviti smijeh               “grcevitijim,
suludi smijeh               kao suludijim smijehom”
gorki podsmijeh            “pogleda ga s gorkim,
smrtni podsmijeh            smrtnim podsmijehom”
tuzni podsmijeh            “tuznim podsmijehom”
cudan podsmijeh            “pogleda ju s cudnim podsmijehom”
smrknuta               “… pa opet stala sva smrknuta…”
tihi govor               “tiho,
tuzan govor               i tuzno”
ostar govor               “… kaze mu ostro”
prestrasen govor            “prestraseno”
odlucan korak               “odlucnim korakom podje do sobe.”
mirna                  “mirna,
izmorena               ali izmorena”
slomljena               “slomljena, sjeda opet…”
ironicna               “smijuci se, ironicki”
hitra                  “podje hitro do vrata
nagla                  pa naglo zovne majku”
neizmjerno tuzna            “mirno, a neizmjernom tugom”
uplasena               “strah
zdvojna               i zdvojnost je savladaju…”
iznemogla               “stane iznemogla do praga”
emotivna               “emotivno”
potrnula               “… i sva potrnula…”
cvrsta volja               “cvrsta,
neslomljiva volja            neslomljiva volja sto joj se u zilama slegla
velicanstvena snaga            ucvrsti je do velicanstvene snage.”
nepomicna               “nepomicno,
bescutna               bescutno”
gnjevna               “gnjevno,
prezirna               prezirno,
zdvojna               zdvojno”
smjela                  “u krajnjoj smjelosti,
plamti od srdzbe            sva plamteca od srdzbe.”
PAVLE je jedna od najljepsih heroina hrvatske knjizevnosti. Ona je jako emotivna mlada zena koja se odrice svoje ljubavi zbog korijena svoje obitelji. Ona je vrlo ponosna, a njezin ponos ujedno predstavlja i ponos Dubrovnika  njegovog, vec pomalo propadajuceg, plemstva.
Sporedni likovi: Mara Niksina Benesa, Made, Ore, Kata, Luco Orsatov Volzo, Sabo Siskov Prokulo, Lujo Lasic, Vaso, jedna kozicaJezik i stil: Suton je drugi dio Dubrovacke trilogije, iako se moze izvoditi i kao zasebna cjelina. To je drama jednocinka s nekoliko slika. Napisana je na hrvatskom jeziku, dubrovackim dijalektom. U njoj ima i dosta tudjica, uglavnom na talijanskom jeziku. Likovi uglavnom govore dijalogom, ali i monologom. Didaskalije su najcesce napisane iza imena lika, pisane kurzivom. U drami ima usporedbe, metafore, kontrasta, ironije, onomatopeje…

se Rodolphe protivio. Više nije mislila na Leona. Rodolphe je u početku bio slatkoriječiv, ali se postupno hladio i polako postao ravnodušan. Smetalo mu je što mu je ona poklanjala tabakere, rupce...
Charles je pokušao šepavom Hippolytu operirati nogu, no sve je završilo da je neki liječnik nesretniku morao amputirati nogu kako bi mu spasio život. Emmi se muž još više zgadio, čak joj se i kći učini neobično ružnom.
Rodolphe kome se Emma potpuno posvetila u svojoj racionalnosti, uživao je u putenoj ljubavi i užicima pa od Emme stvori svojom bezobzirnošću "poslušno, privrženo i pokvareno stvorenje". Ipak opijala ga je njena predanost. Potpirivao je njezin plan za zajedničkim bijegom. Ali uoči samog bijega razmišljao je: "Pa najposlije, ne mogu ja ostaviti svoj dom i još k tomu navući sebi na vrat brigu za dijete!" Napisao joj je oproštajno pismo i poslao joj s košaricom bresaka. Emma je bila očajna i skoro skočila s prozora. Kad je ugledala Rodolphovu kočiju kako prolazi pala je u nesvijest. Legla je u krevet i četrdeset i tri dana je Charles bio uz njezinu postelju. Charles je imao i novčanih briga: Emma je uzimala odjeću od trgovca Lheurexa, a ovaj je sad tražio isplatu, Charles je također od njega posudio 1000 franaka uz godišnju kamatu. Emma se sporo oporavljala, jednom se naglo okrenula vjeri, ali zakratko. Sa svekrvom se i dalje nije slagala. Charles odluči da ode s Emmom u Rouen u kazalište gdje je nastupao slavni pjevač Lagardy u Lucii de Lamermoor. Za vrijeme opere u kojoj je Emma uživala u kazališnoj raskoši, proživljavala je u ljubavnom libretu svoju tragičnu ljubav, pa je u jednom trenutku tiho kriknula. Charles je u pauzi pošao po piće i nespretno zalio jednu damu. No, sreo je Leona i doveo ga u njihovu ložu. Leon je osjetio trenutak i uspio nagovoriti Charlesa da ostavi Emmu u Rouenu jer se daje još jedna predstava s Legardyem.
TREĆI DIO
Leon je nakon tri godine studija iskusniji i otovreniji, iako bi pred Parižankom ustuknuo, pred seoskom damom je sigurniji. "Ema mu priznade da je voljela drugog, on ne reče da je bijaše zaboravio." Nakon kraćeg sustezanja dogovorili su se za sastanak u katedrali. Crkveni čuvar ih je davio znamenitostima, a Emma se nikako nije mogla odlučiti što će s Leonom. No željna uzbuđenja i strasti, uđe s Leonom u kočiju iz koje nisu izlazili cijelo popodne jer Leon nije dozvolio kočijašu da stane, a ljudi su se čudili kočiji - "zatvorena više nego kakva grobnica i ljuljajući se kako kakva lađa." Samo je jedna ruka bacila komadiće papira: oproštajnog pisma koje je mislila dati Leonu.
Trgovac Lheureux je tražio svoj novac, pa je Charles odlučio poslati Emmu ponovo u Rouen da se savjetuje s Leom, ostala je tri dana. I ona je dobila punomoć na muževljevu mirovinu. Od silne požude Emma smisli kako će se nalaziti s ljubavnikom: nagovorila je muža da joj plaća satove klavira i tako je četvrtkom odlazila u Rouen. "Poslije mjesec dana svi su čak tvrdili da je znatno napredovala." Charles nije sluti ništa, čak se upitao zašto profesor Lempereur ne poznaje Emmu, našto mu Emma odgovori da u Rouenu ima mnoštvo gospođa s tim prezimenom.
Dugovi se gomilaju i trgovac izmami od Emme prodaju zemljišta ispod cijene bez muževa znanja. I dalje je opskrbljivao Emminu garderobu i njihovo ljubavno gnijezdo. "Ona je postala razdražljiva, nezasitna u putenim užicima i razbludna, šetala se s njim uzdignute glave, ne bojeći se kako je govorila, da će izgubiti dobar glas." Tražila je od njega da pusti bradicu, da joj piše stihove. "U svemu se ravnao prema njenom ukusu, on je bio njezina ljubavnica više no što je ona bila njegova."Ubrzo Emma dobiva sudski poziv da plati dugove. Ovaj put pomogla joj je svekrva, no Emma se ponovo zadužila. No slast preljuba se polako topila, polako su dosadili jedno drugom. "Ema je nalazila i u preljubu sve bljutavosti braka."
Napokon je morala vratiti sve dugove, 8000 franaka u roku 24 sata. Potrčala je trgovcu no on joj je posprdno odgovarao. Sudski zapisničar je popisao sve stvari u kući, ni tada nije ništa rekla mužu. Zatražila je pomoć od Leona, no ovaj je bio bespomoćan. Obećao je da će pokušati, ali ako se ne vrati za tri sata... onda nije mogao ništa učiniti. Očajno je tražila pomoć. Znala je da će Charles kad dozna samo plakati. "Da, on će mi oprostiti, on, kome ja ne bih mogla oprostiti, što me je upoznao da mi ponudi čitav milijun... Nikada! Nikada!" Sjetila se i Rodolpha (jer se Leon nije više pojavljvao). Skupila je hrabrost i otišla do dvorca gazeći svoje dostojanstvo. On je isprva uzbuđeno privine u zagrljaj. "Ja te ljubim, oprosti mi, uvijek ću te ljubiti... Što ti je? Reci mi!" No kad ona zatraži novac, Rodolphe ju hladno odbije iznenađen, jer je i sam bio u novčanoj neprilici. "A ja bih ti sve bila dala... " Emma izađe. Zidovi su se ljuljali.
Bijaše noć. Vraćala se kući. "Tada joj iskrsne nezin položaj kao kakav ponor."
Uđe u ljekarnu i nagovori Justina koji je bio lud zanjom, da je pusti u zabranjenu prostoriju i pred njim proguta šaku bijelog praška (otrova za štakore). Vrati se u kuću u kojoj je Charles plakao. Napiše mu pismo (sutra će ga pročitati). Počeli su bolovi u želucu. Charles je počeo čitati pismo: "Ne optužujte nikoga..." Počeo je vikati: "Upomoć!" Počela je povraćati krv i vikati. Isprali su joj želudac, ali uzalud. Konačno se pojavio i čuveni liječnik Lariviere (pojava kakvog boga ne bi izazvala veće uzbuđenje), no on je ustvrdio da se više ništa ne može učiniti. Homais je pozvao liječnika na punjene svinjske noge pričajući mu o svojim zdravstvenim pokušajima. Župnik je dao Emmi posljednju pomast i dok se tiho molio nad njom, u sobu dopre recitiranje: "Često topao i prekrasan dan. Budi u djevojci ljubavni san." Emma se uspravi u postelji, "Slijepac"... krikne, poče se smijati luđačkim smijehom, obori je grč na jastuke. "Svi pristupiše - Emme više nije bilo."
Charles je jako patio i htio je da sprovod bude romantičan i da je sahrane u vjenčanoj haljini. Homais (filozof) se prepirao sa župnikom o vjeri i moralu, Felicite je plakala. Došao je i stari Ronalt i onesvijestio se kad je vidio crni pokrov na Emminim vratima. Charles je naričući zagazio u raku s lijesom - jedva su ga odvukli.
Rodolphe, koji je za razonodu cijeli dan lutao šumom, spavao je mirno u svom dvorcu, a i Leon je, tamo u Rouenu također spavao... Ali bio je netko, tko je u to doba bio budan. Na grobu između jela plakao je Justin. Charlesa su obavijestili da se Leon ženi. U čestitki Charles mu je napisao: "Kako bi se moja jadna žena veselila." Otkrio je jedno pismo i stade sumnjati, no da bi se sviđao Emmi (kao da je živa) stade se ravnati po njezinu ukusu - lakirane čizme, kravate, brčići.. "Ona ga je kvarila i s one strane groba." No kad je Charles otvorio tajni pretinac i otkrio pisma i Rodolphovu sliku, postao je strašno potišten. Jednom je sreo Rodolpha i pričali su, u času ga je grubo pogledao, ali se smirio i rekao: "Ne, ne srdim se na vas. Kriva je SUDBINA!"
Sutradan je u sjenici umro - pronašla ga je Berthe koja je pomislila da je zaspao, pa ga je gurnula. Pao je na zemlju. Kad je sve rasprodano, ostalo je 12 franaka. Berthe je čuvala baka koja je ubrzo umrla, a kako je čiča Ronalt bio oduzet, malu je uzela siromašna tetka iz predionice pamuka.
Ljekarnik Homais je od Charlesove smrti onemogućio već tri liječnika u Yonvillu. "On ima golemu klijentelu, vlasti ga štede, a javno ga mišljenje štiti. Nedavno je dobio križ Legije časti."

HONORE DE BALZAC: OTAC GORIOT



 Tema:
ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju
želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu

Problemi:očinska ljubav koja ne poznaje granice
želja za uspjehom
posesivna ljubav oca prema kćerima
odana, slijepa ljubav oca prema kćerima
amoralnost, moralni pad čovjeka

Inspiracija:
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Struktura:
Struktura je dramska što pisac i sam naglašava.
Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.
Književna vrsta - Obiteljski roman.

Vrijeme radnje:
1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina.


Mjesto radnje: Paris                                                              


Likovi:
Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoij život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast i smrt i neimaštinu.

Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

Goriotove kćeri - Delphibe i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.

Bilješke o djelu:Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.
Citat: “Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti”.
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako iako plemić, nema baš previše novca.
Dalje piše kako je Eugene biomarljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.
Vantriu daje opise društva i parižanik, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost.
Citat: ”Ako imate smolu dda ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima će vas slaviti kao utjelovljenje kreposti”.
Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u vioko društvo zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer scvijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.
Citat:” Udarajte bez milosti, pa će vas se vsi bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ba pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima.
Citat: “Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konj koji ih vuku, i htio bih bii psić što ga drže na koljenima .Živim od njihove radosti. ”.
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.
Delphine kazuje istinu o ¸ivotu sebbe i ostalih njoj sličnih žena.
Eugene uspjeh želi više od ičega.
Delphine Povjeava Eugeneo svoje želje.
Anastsia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca.
Eugene shvaća kakve su uistinu parižanke.
Goiriot samome sebi priznaje kakve su jnegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške.
Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva druuštvo.
Citat:” Oči mu gotovo žudno za prostor među …tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti…
A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu, Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuncigen.


SADRŽAJ:
Pansion
Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloženim zidovima čija boja se ne raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je također dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuđe. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom, sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Couture, udovica službenika.Zajedno s njom je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, lažni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u najvećoj neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau je svojim umornim očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili živahni a glas veseo. Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Couture, rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.
Dva posjeta
Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.
Ulazak u otmjeno društvo
Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.
Bježismrt
Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Lažna Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom za 3000. - franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.
Dvije kćeri
Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”. Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. - franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.
Očeva smrt
Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”
Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.