četvrtak, 29. prosinca 2016.

Jean Baptiste Poquelim Baptiste- Skrtac

Vrsta djela: satirična komedija
Tema: opsesivnost zgrtanja novca gdje se zanemaruju vlastiti osjećaji i osjećaji najbližih
Ideja: novac je samo sredstvo, ne i cilj života
Vrijeme radnje: 17 stoljeće
Mjesto radnje: Pariz
Kratak sadržaj
Elise i Valere su mladić i djevojka koji se međusobno ljube. Valere je spasio Elise od utapanja i nježnom brigom zadobio njezinu ljubav i povjerenje. Da bi mogao što više vremena provoditi sa svojom ljubljenom Elise, Valere se zaposlio kao upravitelj imanja na Harpagonovom imanju. Kako bi zadobio povjerenje oca svoje ljubavi, nastoji mu u svemu ulagivati. Elise je jako privržena bratu pa bi trebala, u dogovoru s ljubljenim, pridobiti brata na svoju stranu: “… očeva i sinovljeva narav su tako suprotne da je teško zadobiti njihovo povjerenje….”.
Cléante je želio razgovarati sa sestrom Elise. Priznao joj je i svoju ljubav, ali se boji dati svoju riječ voljenoj prije razgovora s ocem kojeg iznimno poštuje. Vjeruje u očevu prosudbu jer “….nas žestina mladosti najčešće odvlači u nemilu provalji…” Ali otac im je škrtac, pa dvoje mladih žele pridobiti oca da im daje malo više novca kako bi mogli uživati dok su mladi. Iako su imućni, često posuđuju novce “samo zato da bih preživio.” Ako otac ne pristane na njegovu ljubav. Cléante je odlučio “s tom ljupkom osobom otići na drugo mjesto i uživati sreću kakvu nam ushtjedne namijeniti Bog.”
Harpagon, otac Elise i Cléantea, škrt je i mrzovoljan starac. Sumnja da ga sluga želi opljačkati jer ga je ugledao kako se vrzma po kući. Pretražio mu je sve džepove na hlačama prije nego ga je potjerao iz kuće i to tek nakon što se uvjerio da La Fleche nije ništa ukrao. Počeo je razmišljati o deset tisuća škuda koje je sakrio u vrtu, kad se iznenada pojave njegova djeca, želeći razgovarati s njim. Čuvši oca kako opet nešto mrmlja, brat i sestra nisu znali kako objaviti svoje probleme. Otac ih je ukorio prije nego su stigli progovoriti i riječ, kamoli reći što im je na srcima. Najprije je našao prigovor o velikoj rastrošnosti zbog otmjene odjeće koju su nosili. Bojao se, naime, da će ga djeca financijski uništiti i uzeti sav novac. Potom ih je šokirao objavom o bračnim drugovima koje im je namijenio. Za sina je odabrao bogatu udovicu, a Elisi je za zaručnika i budućeg muža odabrao dobrog Anzelma koji ne traži nikakav miraz od svoje buduće žene. Za sebe je odabrao sinovu odabranicu Marianu.
Oboje mladih ostalo je zapanjeno očevim odlukama. Odlučno su mu se suprotstavili. Pokušali su urazumiti oca, ali bez nekog velikog uspjeha. Usred žestoke rasprave, pojavljuje se Valere, čije mišljenje je Harpagon zatražio . Valere mora odlučiti tko ima pravo u ovoj situaciji. Valere ne želi povrijediti nikoga i pokušava se izvući iz nastale situacije. Želi povlađivati Harpagonu te stoga odluči “urazumiti djevojku da je otac u pravu”. Ne zna kako da se izvuče iz nastale situacije pa savjetuje Elise da se pravi bolesnom kako bi izbjegla vjenčanje sa Anselmom.
Vidjevši koliko mu je otac škrt i pohlepan, Cléante nije smogao snage od oca tražiti novac za vjenčanje, tim više što se i Harpagon odlučio oženiti istom djevojkom kao i on. Cléante je stoga bio primoran tražiti novac od lihvara, uz vrlo neobičan ugovor te vrlo visoke kamate. Lihvara mu je našao sluga La Fleche. Cléante se s lihvarom morao naći nasamo. Uvjet za dobivanje novca bila je kamata od 25% na petnaest tisuća franaka, od čega je dvanaest u novcu, a ostatak u stvarima koje nikome neće trebati.
Susret lihvara, posrednika i Cléantea bio je sve samo ne očekivan susret. Iznenađenje, ogorčenost, ljutnja – miješalo se mnogo osjećaja. Cléante je znao da mu je otac svojeglava i teška škrtica, ali nije očekivao da je osoba bez morala i skrupula. Ljut, povrijeđen, izigran od strane oca, Cléante na kraju ostaje bez potrebnog novca, potpuno srušenih snova o boljoj budućnosti s dragom.
Usred svih nemilih događaja, pojavljuje se Forsine. Forsine je lukava spletkarica koja posreduje između Mariane i Harpagona, kojem se ulizuje s nadom da će izvući neku novčanu korist. U razgovoru s Harpagonom ne fali joj riječi hvale kojom veliča njegovu veličanstvenu pojavu i njegov karakter pun vrlina. Uza sve napore, ne biva nagrađena novčanom nagradnom kao što se nadala. Harpagon, gluh na njene želje, odlazi i nastavlja s pripremama za nadolazeće vjenčanje. Dijeli posluzi zadatke za svečanu večeru. Želi da ga svi dožive kao otmjenog i uglednog domaćina, ali isto tako, želi potrošiti što manje novca.
Izdajući naloge o služenju, tijekom večere traži od posluge da preuzmu nekoliko raznih uloga. U dogovoru s kuharom oko nadolazeće večere, na vidjelo izlazi sva njegova škrtost. Od malo sastojaka Jacques, kuhar i konjušar istovremeno, trebao bi pripremiti nešto obilno i ukusno. Ogorčen Valere stalno prigovara slugama “Deder pročitajte malo zdravstvene propise i upitajte liječnike je li išta škodljivije za čovjeka od prekomjerna pića?” ili “… ne živi da jedeš, nego jedi da bi mogao živjeti.” Harpagona su se dojmile sinove riječi, iako ironične te je čak došao na ideju da bi ih mogao urezati na kamin u blagovaonici.
Dok se Harpagon pripremao za nadolazeću večeru u posjet je stigla spletkarica Forsine s Mariane koja se nije željela nipošto susresti sa starom škrticom. U srcu joj je ostao nepoznati plavokosi mladić koji je nedavno bio u njenom domu, ne predstavivši se. Harpagon, s naočalama na nosu, krenuo je pozdraviti svoju buduću suprugu. Želio je izgledati što starije jer Forsin ga je uvjerila da voli muškarce koji su stariji i zreliji. Ne znajući ništa o Forsinim spletkama, Mariane je uhvatio očaj nakon susreta sa starom škrticom. Iznenadno pojavljivanje Cléantea pojačalo je otkucaje Marianina srca. Saznavši tko je on, povlađuje mu u njegovim argumentima “za” i “protiv” razloga da mu bude maćeha.
Upoznavši već odraslu Harpagonovu djecu, Mariane i Elise trebaju poći na sajam. Prije polaska, Cléante je skinuo ocu dijamantni prsten i dao ga Mariane kao zalog ljubavi (ali svoje), inzistirajući da ga zadrži. Harpagon je kipio od bijesa, nazivajući jedinog sina svakojakim pogrdnim imenima. Nakon mnogo uvjeravanja Mariane je, na Harpagonovu žalost i užas, pristala zadržati prsten do daljnjega, ali još uvijek sa željom, da ga vrati škrtom vlasniku.
Kad je Harpagon otišao, troje mladih konačno je moglo u miru razgovarati i pokušati naći neko razborito rješenje problema u koji su svi bili upleteni. Trebalo je nadmudriti starog škrca i spriječiti vjenčanje. Forsine, da je znala za ljubav mladih, ne bi izazvala takove spletke sa Harpagonom. Odlučila je pomoći mladima da spriječe vjenčanje. Dogovorili su se da bi za Harpagona trebalo naći neku udovicu bogata miraza, zbog čega bi vrlo brzo zaboravio Mariane. Forsine se sjetila da ima dobru prijateljicu koja bi bila spremna preuzeti tu ulogu i uspješno je odigrati. Dok su Mariane i Cléante razgovarali o svojim osjećajima, nisu ni slutili da je Harpagon sve načuo. Bio je spreman od sina izmamiti istinu o njegovim osjećajima. Posluživši se prijevarom, rekao je da je uvidio kako je prestar za Mariane i da bi bilo bolje da je prepusti sinu, ali zbog Cleantove netrpeljivosti, koju je pokazao kod upoznavanja, ipak će ostati kod prvobitne odluke i oženiti Mariane.
Jadan Cléante nije ni slutio da ga je otac navukao na tanki led, priznaje svoju ljubav i želju da oženi Mariane. Usred burne svađe, Harpagon je imenovao Jacquesa sucem između oca i sina. Jacques je želio ugoditi i ocu i sinu. Sa željom da ih pomiri, svakom govori kao posrednik ono što oba žele čuti. Harpagonu govori da se Cléante odriče Mariane i da poštuje očevu želju, a Cleantu pak da je otac uvidio pogrešku i da utire slobodan put ljubavi.
Uz još veću zapetljanciju, ne znajući ništa o Jacquesovim spletkama, otac i sin se pomire. Pomirba je bila kratkog vijeka jer je istina ubrzo izašla na vidjelo. Harpagon se toliko razljutio da se odrekao sina i zaprijetio mu da će ga razbaštiniti. Dok je ljutiti Harpagon odlazio, nije vidio La Flechea koji se pojavio sav uzbuđen iz vrta, sa škrinjicom u rukama, dozivajući Cléantea.
Cléante, doznavši što je La Fleche učinio, želi doznati kako mu je uspjelo tako nešto napraviti. Dok mu je La Fleche želio reći, čuli su razjarenog Harpagona kako viče, otkinuvši da mu je ukraden novac. Svi su mu bili krivi i sve je odlučio osumnjičiti dok ne pronađe pravog krivca. Bio je izvan sebe od boli i jada:”Jadni moj novac, jadni moj novac, tebe mi oduzeše, jao, najdraži prijatelju! I budući da su mi te ugrabili, izgubio sam oslonac, utjehu, radost; za mene je sve svršeno, jer što ću ja bez tebe na svijetu! Bez tebe ne mogu živjeti. Gotovo je, ne mogu više, umirem, mrtav sam, zakopan!”
Harpagon je doveo povjerenika da nađe kradljivca. Obznanivši ukradenu sumu, povjerenik je bio iznenađen “pozamašnom” svotom novca. Prvi razgovor dopao je Jacquesa, kuhara. Želeći se osvetiti mladom nadgledniku koji je postao miljenikom gospodara, optužuje da je on ukrao škrinjicu s novcem. U tom trenu, dok su ispitivali Jacquesa, ništa ne sluteći da je optužen za krađu, pojavio se mladi nadzornik Valere.
Misleći da ga je Valere pokrao, Harpagon ga je napao svakakvim imenima: lopovom, nezahvalnikom, osobom koja je zlorabila njegovo povjerenje… U prvom trenu Valere je ostao zatečen. On nije znao ništa o krađi škrinjice. Mislio je da ga Harpagon napada zbog ljubavi prema njegovoj kćeri. Valere je stoga odlučio sve priznati, ni ne sluteći da priznaje krađu, a ne svoje osjećaje. Dok je jadni Valere govorio o svojoj čistoj i nesebičnoj ljubavi prema Elise, Harpagon ga je zapanjeno slušao, misleći da nadzornik govori o njegovoj škrinji. Kad je na kraju uvidio da govori o Elise, rekao je samo “Hajde, gospodine, obavite svoju dužnost i podignite optužnicu protiv njega kao lopova i kao zavodnika.”
Uvidjevši očeve greške, Elise pokušava od tvrdog oca izmoliti oproštaj ali bez većeg uspjeha. Harpagon ostaje neumoljiv i želi da se Valeru sudi. Uza sve optužbe, Valere je odlučio ispričati svoju priču i odati se pred povjerenikom Anselmom tko je on. Prije šesnaest godina, dok su vladali neredi u Napulju, Valerova obitelj, majka, otac i sestra, stradali su u brodolomu. Valera je spasio španjolski broj čiji ga je kapetan odgojio. Doznavši da mu je otac živ, uputio se u potragu za njim. Slučajno je sreo Elise i zaljubio se. Kao dokaz svog imena pozvao se “španjolski kapetan, pečat od rubina koji je pripadao mom ocu, narukvica od ahata, koju mi je majka stavila na ruku…”
U svoj strci javila se i Mariane, tvrdeći da joj je Valere brat. Nju i majku pokupili su gusari kojima su deset godina robovali. Anselmo, povjerenik, stajao je njem od uzbuđenja. “O Bože, ovo su potvrde tvoje moći! Njima nam pokazuješ da samo ti možeš i znadeš činiti čuda! Zagrlite me, djeco moja stopite svoje oduševljenje s oduševljenjem vašeg oca.”Anselmo se uspio izbaviti iz valova i bio je uvjeren da mu se je cijela obitelj utopila. Odrekao se Napulja i pod drugim imenom kao Anselmo započeo novi život.
Kad se cijela situacija razjasnila. Cléante je ucijenio oca škrinjicom da mu dopusti oženiti Mariane. Harpagon je pristao na sve, samo da mu se njegova škrinjica vrati. Cléante je oženio svoju ljubav Mariane, Elise se udala za Valera, a Harpagon se posvetio svojoj ljubavi – škrinjici.
Likovi: Harpagon, Cléante, Elise, Valerie Mariane, Anselme, Prosine, meštar Simon, Jacques, La Fleche, Povjerenik…
Analiza likova
Harpagon – glavni lik komedije, kojemu se sve vrti isključivo oko škrinje s novcem i zgrtanja novca, koji su sam po sebi ničemu ne služi, jer ga ne troši. U očima drugih “Gospodar Harpagon je među svim ljudskim stvorenjima najnečovječniji, najkrući i najškrtiji smrtnik među smrtnicima.” “… novac voli više nego ugled, čast i vrlinu…”, što je zapravo najveća istina o njemu. Jacques mu u djelu kaže “Vi ste svima predmet smijeha i rugla i nikada vas ne nazivaju doli škrtcem, tvrdicom, skupom i cicijom.”
Jedini stvaran strah koji Harpagon ima je nestanak novca. On je okorjeli lihvar koji postojeći kapital želi samo povećati, bez obzira na posljedice. Zato, iako je bogat, prigovara djeci zbog lijepe odjeće ili preskupe hrane, što zapravo ne doliči plemstvu. Harpagon je jedan od onih koji bi htjeli imati i ovce i novce. Želi raskošnu svadbu i bogatu večeru, ali ne želi dati novac za to. Zahtjeva da se od nekoliko namirnica napravi gozba, pa još jednom ispada budalast u svojoj škrtosti. Ipak, za njega je novac ljubav, živo biće, stoga ne čuda da ga želi stalo uz sebe. Nikada se nije dogodilo da je on od srca nekome nešto poklonio, a da nije očekivao nešto zauzvrat. Nije imao povjerenja ni u koga, a nakon što mu ukradu škrinju, ne vjeruje više ni sebi.
Elise – Harpagonova kći i Valerova zaručnica. Ona je draga djevojka kojoj očev novac ne predstavlja ništa. Nije zaluđena bogatstvom, a ispred novca i udobnog života stavlja život s voljenom osobom. Zato je odlučna izboriti se za svoju ljubav. Ne pada joj na pamet pomiriti se sa svojom sudbinom i pokoriti se ocu bez borbe. Shvaća koliku važnost u životu ima sretan brak iz ljubavi i koliko je sreću imala što je naišla na dobrog muškarca koji je voli “Svi su muškarci po riječima slični i samo se djelima razotkrivaju kao različiti.”
Valere – mladić koji ulizivanjem nastoji steći Harpagonovu naklonost, ali samo kako bi li se približio njegovoj kćeri koju voli. To je način na koji se on bori se za njihovu ljubav. Nije materijalista i voli Elise svim srcem iz pravih razloga, a ne zato da bi naslijedio novac. Kada je vidio da bi zbog svojih prikrivenih osjećaja mogao izgubiti Elise, odlučio je sve priznati, pa i pretrpjeti optužbe. Sve samo da Elise postane njegova.
Cléante – Harpagonov sin. Valere se opisuje kao “… očeva i sinova narav su tako suprotne tako da je teško zadobiti njihovo povjerenje…”. On je mlad i neiskvaren. Poput sestre nije zaluđen materijalnim pa mu očev novac ne znači puno, osim što bi njime mogao platiti svadbu. Zaljubljen je u Mariane s kojom se želi oženiti. Zbog ljubavi ne preže ni pred kakvim spletkama, čvrsto se boreći za jedan jasan cilj – vjenčanje s Marianom. Iako ne razumije očevu škrtost, niti je odobrava, Cléante duboko poštuje oca i ne želi, ako ne treba, ići protiv njegove volje. Ipak, spreman je otići s djevojkom koju voli, ako mu otac ne dopusti oženiti je.
Mariane – Cleanteova ljubav, koju je njegov otac htio oženiti. Živi s bolesnom majkom o kojoj brine s mnogo ljubavi. “… neizmjerna draž isijava iz svih njezinih čina; neka blagost puna miline, silno umiljata dobrota, divna čestitost…”. Izrazito je poštena i svim srcem želi pripasti svojoj jedinoj ljubavi za koju se bori. Odbojna joj je pomisao da se uda za Cleantova oca, pa pristaje na bilo kakve smicilice samo da se to ne dogodi. Cléante je o Mariane rekao : “… sreća onog tko vas posjeduje, u mojim očima predstavlja ponajveće blago od svih blaga, i na nj se odnosi sva moja hlepnja…”
Anselmo – Valerov i Marianin otac, koji je doživio nesreću i mislio da mu je cijela obitelj stradala. Jednom kada je otkrio da su mu djeca živa, kao da mu se vratila sreća u život. U djelu se o njemu govori da je “… povoljna partija, on je plemić plemenita roda, blag, staložen, razuman i vrlo imućan…”
Forsine – poznata je spletkarica koja iz svojih spletki nastoji izvući dobrobit. Za sebe kaže da “Posreduje(m) u poslovima, pravi(m) ljudima usluge….”. Iako se na početku čini kao negativan lik, na kraju se uspostavi da ima dobro srce, što pokazuje željom da pomogne Mancine i Cleanteu da se iskopaju iz njene mreže. Ona je činila spletke samo dok nije saznala koliko one štete mladim ljudima, a onda je odlučila svoju moć obmane iskoristiti za dobro.
Jacques – prema potrebi je kuhar, ali i kočijaš, ovisno o prilikama. Osvetoljubive je prirode, pa čini svoj naum ne mareći za posljedice pogubne za razne pojedince.
Bilješka o autoru
Molière je jedan od najpoznatijih francuskih komediografa te uz Corneillea i Racinea, najbolji predstavnik “zlatnog vijeka” francuske drame koja je svoj vrhunac doživjela u 17. stoljeću. Osim kao književnik Molière je djelovao i kao scenarist te doprinio mnogo razvoju humoristične satire.
Molière je rođen kao Jean-Baptiste Poquelin 15. siječnja 1622. godine u Parizu. Rastao je u imućnoj sredini, a pod utjecajem djeda u njemu se probudilo zanimanje za kazalište. Još je kao mladić odlučio da neće nastaviti karijerom pravnika, nego se posvetiti teatru, gdje će kao glumac, pisac, redatelj te direktor glumačke družine raditi sve do kraja svog života, a tako je na kraju i bilo.
Napisao je 33 komedije, neke u stihovima, a neke u prozi, a koje se smatraju ogledalom francuskog društva 17. stoljeća. Molière se uvijek trudio pokazati karaktere iz svih slojeva društva te sredine Francuske iz 17. stoljeća, osuđujući pritom i ismijavajući sve što je smatrao da ne ide u skladu s prirodom, koja je po njemu bila simbol razuma.
Najpoznatije komedije su: “Tartuffe”, “Kaćiperke”, “Don Juan”, “Škola za žene”, “Umišljeni bolesnik”, “Škola za muževe”, “Škola za žene”…
Molière je ipak više želio pisati tragedije, ali je na kraju postao slavan zbog farsi koje su bile izvođene uvijek nakon tragedija i za razliku od njih pisane u jednom činu. Kasnije se posvetio pisanju glazbenih komedija.
Bolovao je od tuberkuloze s kojom se zarazio još kao mladić, a samo nekoliko sati nakon što je na pozornici iskašljavao krv Molière je umro. Bilo je to 17. veljače 1673. godine u Parizu.

Francesco Petrarca- Kanconijer

je oličenje najboljih vrlina i čednosti. No, u isto vrijeme Laura je i okrutna jer zaljubljenom pjesniku konstantno nudi kolebanja koja u njemu pobuđuju nadu, potištenost ili očajanje.
Petrarca ljubav opisuje kao stalnu čežnju, zaljubljeni čovjek je rob žene koju voli, a takvi osjećaji su bolest i jedna vrsta mučenja kojima se čovjek ne može oduprijeti.
Kratak sadržaj
Prvi dio se odnosi na vrijeme tijekom Laurinog života, dok je drugi posvećen periodu nakon njezine smrti. Pjesme su napisane tako da prate tijek ljubavi po vremenu, ali i duhovni razvoj. Lik Laure predstavlja više toga, od Petrarcine ljubavi prema jednoj ženi i težnju za ostvarenjem nečeg skoro nedostižnog.
Iako je Petrarka veličao Lauru do te mjere da su se mogli vidjeti utjecaji prijašnje tradicije kada se žena slavila kao nešto čisto i božansko, no Laura nije bila alegorijska figura već pravi zemaljski lik. U zbirci pjesama se otkrivaju njezina ljepota te moć koju posjeduje i ispoljava prema zaljubljenom pjesniku.
Laura kod Petrarce izaziva pravu, zemaljsku ljubav i strast, borbu, nemir i promjene raspoloženja. Petrarca iz jedne pjesme u drugu otkriva promjene u svojim mislima i osjećajima, otkriva snove, radost, ali i patnju i bol koje u njemu može prouzročiti ljubav prema Lauri. Praćenjem svih tih pjesnikovih stanja nastao je “Kanconijer”.
I. sonet ili ”Razasute rime” u kojima se naglasak stavlja na ljubavnu patnju, mladenačko maštanje i umjetničko stvaranje. Radi se o autobiografskoj odnosno intimnoj ispovijesti. Stil je antiteza (“no svak je dugo, sada dobro vidim, o meni brbljo i tiho i glasno”), aforizam (“kratak je san na svijetu htijenje svako”), gradacija (“I plod je mojih tlapnji da se stidim, i da se kajem i da spoznam jasno”…) i metafora (“Vi koji zvukom razasutih rima slušate uzdah što bje srcu hrana”)
Struktura soneta su 2 kvartine i 2 tercine, a poanta je u posljednjem stihu. Rima je abba, abba, cde, cde.
U LXI. sonetu ljubav je izvor njegova nadahnuća koje ga je proslavilo, što je kasnije poslužilo kao inspiracija za hrv. Petrarkiste. Stilova ima nekoliko: epiteti (lijepi kraj, slatki pečal (bol), blaženi glasi), polisindeton (“Blažen nek’ je dan, i mjesec, i ljeto, i dob, i sat, i čas…”), sinegdoha, metafora i oksimoron. Struktura su 2 kvartine i 2 tercine.
U CXXXIV. sonetu vlada osjećaj nemira bezizlaznosti i unutarnjeg sukoba. Jedan od najpoznatijih soneta koji Zoranić uvrštava u svoj roman ”Planine”. Javlja se nekoliko stilova: anitetza (“po nebu letim, a na zemlju padam”), oksimoron (“led sam, a gorim”), paradoks (“bez vida vidim, nijem glasa ne gubim”) i alegorijske pjesničke slike (“Ona me kazni da sred uza stojim, nit omču driješi, nit okove stež”). Struktura su 2 kvartine i 2 tercine.
U djelu prevladavaju formom soneti, a mogu se uočiti i balade, kancone, sestine i madrigali. Sonet ne potječe od Petrarce, ali on ga je usavršio te je on postao i najpopularniji u doba renesanse.
“Kanconijer” se smatra ispoviješću, jednom vrstom romana ili pjesnikova dnevnika koji je vodio više od trideset godina.
Djelo je podijeljeno u dva dijela. U prvom dijelu, koji zauzima dvije trećine zbirke možemo vidjeti koliko je pjesnik zaluđen Laurom. On nam donosi priču o njoj i o svojoj ljubavi koju osjeća prema njoj. U drugom dijelu zbirke pjesama, koji zauzima 100 pjesama, pjesnik je posvetio priči o životu nakon Laurine smrti, a ovaj drugi dio nastao je nakon 1348. godine.
U prvom djelu prevladavaju strast te nakon toga grižnja savjesti, a u sve to ukomponirana je i kršćanska dužnost. Drugi dio donosi nam emocije poput prolaznosti života, melankolije, tjeskobe te općenito razočarenje u život i njegovu kratkoću trajanja.
Zbirka pjesama vjerojatno je nastala za vrijeme dugog perioda pjesnikova stvaranja, a vjeruje se da je nastala 1351. godine u mjestu Vaucluse. Također, možemo vidjeti da njezino pisanje nije unaprijed planirano već je nastalo bez ikakve zamisli o funkciji i dužini.
Većina stihova u knjizi ljubavnog je sadržaja, ali možemo primijetiti i one političkog karaktera. Pjesnik je u zbirku pjesama ubacio političke opise o trenutnim događajima te je tako njima neposredno komunicirao sa suvremenicima
Kanconijer” završava riječju “mir”, što je simbolički jer pjesnik cijelo vrijeme traži tu spokojnost i smirenje duše. Iako teži smirenosti i spokojnosti, ona je baš poput ljubavi voljene žene neostvariva i nedostižna.
Mjesto radnje: Avignon
Glavni likovi: pjesnik i Laura
Analiza likova
Laura – žena kojom je pjesnik zaluđen. Nevjerojatna je ljepote, ali i osobnosti. Toliko je savršena, da se smatra da nije stvarna. Autor je u nju bio zaljubljen dvadeset i jednu godinu i ta ljubav je bila jednako jaka na kraju, kao i u prvim godinama. Ona je bila moćna, anđeoska, žena bez mana. Koliko god je bila bez mana, toliko je to za pjesnika djelovalo i okrutno jer se nije mogao oduprijeti njezinoj ljubavi.
Autor: Francesco Petrarca
Bilješka o autoru
Francesco Petrarca (Arezzo, 1304. –  Arquà Petrarca, 1374.) je talijanski renesansni pjesnik.
Otac Pietro radio je kao javni bilježnik te je dvije godine prije Petrarcina rođenja bio prognan iz Firence. Obitelj Petrarca neko je vrijeme živjela u Pisi, da bi se kasnije preselili u Carpentras pored Avignona.
1316. godine Petrarca je započeo studij u Bologni zajedno s bratom Gerardom, a desetak godina kasnije vraća se u Avignon gdje je postepeno gradio društveni život. Popularnost koju je tada ostvario u tom gradu ostat će mu za cijeli život.
6. ili 10. travnja 1327. godine u crkvi sv. Klare u Avignonu gdje je proveo cijelu mladost, ugledao je Lauru. Taj susrest obilježit će njegov život. Ostao joj je odan iako mu nikad nije uzvratila ljubav. Tada je imao 23 godine, a opsesija plavokosom ljepoticom trajat će punih trideset godina. Iz te opsesije nastala je vjerojatno jedna od najpoznatijih zbirka pjesama ikad napisana.
Bio je sedamnaest godina u službi kardinala Giacoma Colonne i tada je puno putovao Europom. 1350. godine upoznao je Giovannija Boccaccia te su njih dvojica postali veliki prijatelji.
1361. godine dogodio se napad kuge, a Petrarca se odlučio skloniti u Veneciju.
Zadnjih trinaest godina života proveo je u Italiji, u malom mjestašcu Arquà, pored Padove. Tamo je i umro 19. srpnja 1374. godine.
Svojim stilom pisanja “Kanconijera”, koji je bio rezultat te neuzvraćene ljubavi, Petrarca je utjecao na ljubavno pjesništvo u Europi (petrarkizam).
Njegova najpoznatija djela su: “Africa”, “O slavnim ljudima”, “Secretum”.

Giovanni Boccacio-Dekameron

Kratak sadržaj
Radnja se vrti oko sedam djevojaka i tri mladića koji odluče pobjeći iz grada koji je zahvaćen kugom na obližnje imanje. Prethodno se sastaju jednog utorka u crkvi Santa Maria Novella te se dogovaraju da će se posvetiti radostima i zabavi bez obzira na teško stanje koje vlada u gradu. Tako oni odluče otići izvan grada.
Djevojke imaju između osamnaest i dvadeset i osam godina, dok su svi mladići stariji od dvadeset i pet.
Njihova imena su: Filomena, Elissa, Pampinea, Emilija, Neifile, Fiametta, Lauretta, Filostrato, Dioneo, Panfilo.
U srijedu su krenuli na put sa svojim slugama, prema dvorcu koji se nalazi izvan Firence, na obroncima brežuljaka. Tamo su ostali dva tjedna, ali pripovijedali su priče deset dana jer dva su puta preskočili petak i subotu.
Razloge zbog kojih nisu pripovijedali tih dana iznijela je jedna od djevojaka na kraju drugog dana. Naime, petak su preskočili jer je to bio dan muke Isusa Krista pa su smatrali da je bolje provesti ga u molitvi, dok su subotu preskočili jer je ona bila dana kada je Djevica Marija imala običaj prati kosu da bi isprala svu prljavštinu što se nakupila na njoj tijekom tjedna. Tako su i oni taj dan proveli u čast njoj, u postu i pripremi za nedjelju.
Vrijeme provode pričajući priče da bi se zabavili i razonodili te da bi ono brže prošlo. Priče pričaju tako da je svatko od njih jednoga dana kralj ili kraljice te ta osoba ima pravo odrediti temu i toga određenog dana ispričati priču na izabranu temu.
Svakoga dana ispričano je po deset pripovijesti (svatko iz skupine svaki dan ispriča po jednu priču), što znači da je u deset dana ispričano 100 novela.
Teme o kojima pričaju raznolike su, ali sve su povezane istim principom, a to je slobodni renesansni duh. One su otvorene, osuđuju predrasude i glupost te su kritične. Glorificiraju hrabrost, mudrost i poduzetnost.
Kroz sve priče dominiraju dva glavna problema kao što su mudrost ili inteligencija i ljubav. No, isto tako možemo uočiti raznovrsne teme kao što su sreća koja može biti prevrtljiva, a toj temi priča se drugi dan.
Zatim o ostvarenju ljubavnih želja o kojima pričaju treći dan te o tragičnim i tužnim životnim pričama koje su ispričane četvrti dan. Peti dan tema je bila o ljubavi, njezinoj snazi i kako ona može pobijediti sve i završiti sretno, dok su šesti dan pričali o tome koliko odgovaranje može biti domišljato i duhovito. Sedmi dan tema je bila o ženskim podvalama, o njihovoj mudrosti i snalažljivosti, a osmi dan rugali su se ljudskoj gluposti, ljudima koja su opterećeni predrasudama i ljubomorom. Devetog dana nemaju određene teme pa svatko priča o čemu god hoće. Deseti dan bio je rezerviran za priču o plemenitosti, velikim djelima i postupcima.
Svim pričama zajedničko je to da počinju odabirom i najavom teme, nakon toga se priča ispriča te se izvodi zaključak i pouka. Također, svima je zajedničko, ma kakao one bile ispričane i koja im je poruka na kraju, da veličaju nesmetani renesansni duh, slobodu, pravo svakoga na sreću, duhovnu i tjelesnu slobodu te otvoreno i nesputano iskazivanje emocija. Cijelom novelom vlada duh mladosti i živosti, radoznalost i radost promatranja.
Likovi: Filomena, Elissa, Pampinea, Emilija, Neifile, Fiametta, Lauretta, Filostrato, Dioneo, Panfilo.
Analiza likova
Kroz veliki broj likova i njihovih priča autor nam daje svoje morale poruke i mišljenja o temama iz vremena u kojem je živio. Djevojke i mladići pričaju svoje priče, daju mišljenja o njima te tako, kroz brojnost likova i događaja karakterizacija likova pada u drugi plan. U prvom planu ipak su moralne poruke, koje su i, smatra autor, bitne za radnju. Autoru nije bio bitan opisa likova već ono što su oni prenijeli.
Velik broj likova Boccaccio je uzeo iz svih društvenih slojeva, a oni čine raznovrsnost u shvaćanju života i problema.
Likovi su prikazani raznoliko, jednako kritički i živopisno, a tako su prikazani svi, kraljevi i prosjaci, varalice i čestiti ljudi, seljaci, vitezovi i plemići, sluge, svećenici, pape, ali i kuhari i umjetnici. Svi se oni kroz priče redaju pomalo u ozbiljnim, a pomalo u šaljivim situacijama.
Bilješka o autoru
Giovanni Boccaccio talijanski je književnik koji je svoja djela pisao u doba renesanse i koji je ostao zapamćen kao trubadur, književnik svjetskog glasa te veliki umjetnik.
Rodio se 16. lipnja 1313. godine u Parizu u nezakonitoj vezi trgovca iz Firence Boccaccia i francuske plemkinje.
Njegov otac Boccaccio de Chelina vjenčao se s Margheritom del Mardoli nakon čega ga je odveo u Firencu gdje je planirao da nastavi njegov posao vezan uz trgovinu.
Iz tog razloga poslao ga je 1325. godine na školovanje u Napulj kako bi dobio sva znanja vezana za trgovinu i bankarstvo. Prošlo je šest godina koliko je nagovarao oca da mu financira studiranje kanonskog prava.
Unatoč njegovim početnim željama Giovanni je počeo sve više vjerovati kako je stvoren za pjesnika, pa se tako polako počeo sve više baviti pjesmama.
Odbija očev prijedlog za školovanjem, napušta studij prava te uživa u mondenom i kulturnom životu, a sve više ga zanima i umjetnost. Zaljubi se u Mariju Akvinsku, nezakonitu kćer kralja Roberta. U isto vrijeme počinje se baviti književnošću te tako iznevjeri sva očeva očekivanja.
Život u Napulju ostavio je velik utjecaj na Boccaccia kada se mogao osjetiti utjecaj dvora s kojim je Giovanni bio povezan, zahvaljujući najviše vezama koje je njegov otac imao s poznatom kućom Bardi koja se bavila financijama.
1340. godine otac mu je doživio financijski slom, a to znači i kraj njegova lagodnog života jer ga otac više nije mogao financirati. Morao se vratiti u Firencu gdje je odmah kada je stigao stupio u diplomatsku službu. Za cijelo vrijeme rada, nije se prestao baviti niti književnošću te postaje priznati i ugledni književnik.
Tridesetih godina 14. stoljeća Giovanni je postao otac dvoje vanbračne djece, a deset godina kasnije još jednog djeteta.
Prva njegova djela nastala su u Firenci, a to su: pustolovno-ljubavni roman u prozi “Filocolo” i romani u stihovima “Teseida” i “Filostrato”. Inspiraciju za djela dobio je zahvaljujući ženi koju je kasnije u svojim pjesmama nazvao Fiammetta.
Objavio je spjevove “Ninfale fiesolano”, “Ninfale d’ Ameto”, ljubavni roman “Elegija gospe Fiammette” i brojna znanstvena djela na latinskom jeziku. Također, njegovo oduševljenje Danteom je bilo golemo pa je odlučio napisati njegovu biografiju i komentar na 17 pjevanja “Božanstvene komedije”.
Sredinom stoljeća u Italiji se pojavila kuga od koje je umro i njegov otac. To ga je potaklo da napiše djelo “Dekameron” po kojem je postao najviše poznat. “Dekameron” je zbirka od čak stotinu novela, a one su prožete humanizmom i optimizmom.
U posljednjoj fazi stvaranja Giovanni Boccaccio se posvetio pisanju djela na latinskom jeziku kada se mogao osjetiti duh humanizma. Tada je više djelovao kao učenjak nego kao umjetnik.
Napisao je anegdotske zbirke “De claris mulieribus” i “De casibus virorum illustrium”. Objavio je i knjige “De genealogiis deorum gentilium” gdje se antička mitologija objašnjava u simboličkom, povijesnom i moralnom smislu.
Kroz njegova djela moglo se osjetiti divljenje prema Danteu, a tome idu u prilog i prvih sedamnaest pjevanja iz djela koji se odnosi na Pakao.
1362. godine proživljavao je duhovnu krizu te čak razmišljao i o tome da se odrekne pisanja. Sve češće je razmišljao o smrti te se povukao u sebe. Umro je 1375. godine u Certaldu
Vrsta djela: zbirka novela koji čini 100 novela
Vrijeme radnje: 1348. godina
Mjesto radnje: Firenca
Tema djela: Opuštene priče mladih o raznim temama za vrijeme kuge u Firenci.
Ideja djela: Svatko ima pravo na sreću i slobodu, na otvoreno i nesputano iskazivanje emocija. Autor kroz priče mladih otkriva i svoje mišljenje o temama o kojima oni pričaju. Često se ruga tadašnjem životu, primitivizmu i “malom čovjeku”. Ne valja slijediti tuđi život i živjeti po tuđim pravilima. Svatko ima pravo svoj život živjeti onako kako on to želi.

Gustav Schwab- Orfej i Euridika

Kratak sadržaj
Orfej je bio sin tračkog kralja i riječnog boga Eagara, a majka mu je bila muza Kaliope. Imao je prekrasan glas, zbog kojeg je bio nenadmašan pjevač, a kada bi uz njega zasvirao i liru koju mu je poklonio Apolon, sve oko njega bi se raspametilo i dolazilo da ga sluša – i ribe, ptice, zvjeri, pa čak i drveće i stijene bi slušale te divne zvukove. Iako je zbog svog dara mogao imati bilo koju nimfu, njegovo srce osvojila je Euridika. Nju je nježno volio i ubrzo mu je postala žena. Činilo se da njihovoj sreći neće biti kraja, a ipak, sreća je bila prekratka. Jednom se Euridika šetala livadom, prekrasna među ostalim nimfama, kad ju je za petu ugrizla otrovna zmija. Bilo je to tek nedavno nakon svadbe, Euridika je bila još mlada, ali to je nije spasilo od smrti. Srušila se pored svojih prijateljica, koje su stale naricati i jecati, toliko da je plač odjekivao brdima i dolinama. S njima je plakao i Orfej, koju je bol pretočio u najtužnije pjesme, pa su zbog njegova jada tugovale sve životinje, ptice, jeleni i košute. Ipak, ništa od toga nije moglo vratiti njegovu voljenu.
U toj boli i bespomoćnosti, Orfej se dosjeti kako bi mogao povratiti svoju suprugu. Odlučio je sam poći u podzemlje i zamoliti mračne vladare smrti da vrate Euridiku u život. Orfej se spusti do vrata podzemnog svijeta i dođe do Tenara. Prođe pokraj sjena pokojnika i stane pred prijestolje velikog i blijedog Hada, pored kojeg je stajala njegova žena, jednako stroga i strašna. Kako bi se umilio bogovima, Orfej uzme svoju liru i zapjeva molbu bogovima. U pjesmi je ispričao svoju strašnu sudbinu i sudbinu njegove prerano preminule žene. Nije došao ni zbog čega drugog nego da ih zamoli da mu vrate ženu, jer on bez nje ne može živjeti, ma koliko to dugo i jako pokušavao. Za kraj je rekao, ako mu ne mogu vratiti ženu u život, neka uzmu njega u smrt, kako bi bar tako bili zajedno.


Tada su tim brdima jurile i tračke žene, koje su slavile Dioniza. Mrzile su pjevača jer su znale da Orfej prezire sve žene osim svoje pokojne supruge. Sve navale na njega, bacajući kamenje i psujući ga. U početku su zvijeri čuvale pjevača i njegovo pjevanje, ali kako mu je glas slabio, tako su i zvijeri posustajale. Na kraju jedan kamen pogodi pjevača u sljepoočnicu, pa on padne za travu. Kroz usta mu je izletjela duša poput pjesme. Ubilačke žene su otišle, a cijeli šumski svijet, zajedno s nimfama obučenim u crno, počeo se skupljati oko Orfeja. Svi su plakali za njim i dostojno ga pokopali, samo su mu liru i glavu bacili u morske valove. Ljudi s otoka Lezba su Orfejevu glavu pokopali, a liru objesili u hram. Zato kažu da čak i slavuji na tom otoku ljepše pjevaju, a sam otok izrodio je toliko divnih pjesnika i pjevača.
Orfejeva duša otišla u podzemni svijet, gdje je ponovo srelo svoju Euridiku. Zajedno su zauvijek boravili na poljanama Elizija, zagrljeni i nerazdvojni.
Analiza likova
Orfej – bio je polu-bog, sin riječnog boga Eagara i muze Kaliope. Bio je božanski pjevač kojem je Apolon izradio liru. Uz nju je pjevao tako moćno i lijepo, da bi cijeli živi i neživi svijet zastao da ga sluša. Od svega na svijetu najviše je volio svoju ženu Euridiku, koja je rano umrla. Orfej ju je najprije pokušavao preboljeti, a kada mu to nije uspijevalo, odlučio je spustiti se u podzemni svijet i zamoliti bogove da mu vrate ženu. Ovaj čin dokazuje ne samo veličinu njegove ljubavi, već i hrabrost. Bio je domišljat jer je znao kako potaknuti samilost bogova, a to je svojim najvećim talentom – pjesmom. Ipak, njegova ljubav i nedostatak vjere učinili su da je po drugi puta ostao bez voljene. Njegova tuga bila je duboka, ali ipak ograničena. Nakon smrti, Orfej se pridružio Euridici i oni su zauvijek ostali zajedno na poljanama drugog života.
Had – poglavar podzemnog carstva, koji je sa ženom Perzefonom, kraljicom mrtvih, odlučio pokazati milost Orfeju. Ipak, ta milost imala je uvjet koji Orfej nije ispunio. Nakon toga, Had više nije htio popuštati živom Orfeju. Nije imao sluha za njegovo drugo zapomaganje. Ipak, nakon Orfejeve smrti, dopustio je da se ujedini sa svojom voljenom.
Vrsta djela: grčka mitološka priča
Mjesto radnje: šuma Trakija, otoko Lezb, podzemno carstvo
Vrijeme radnje: mitološko doba
Tema djela: ljubavna priča Orfeja i Euridike, njezina smrt i Orfejevo spašavanje neprežaljene supruge
Bilješka o autoru
Gustav Schwab rođen je 1792. godine u Stuttgartu u Njemačkoj, a bio je njemački izdavač, književnik i pastor. Napisao je brojne putopise, pjesme i spise.
Vrijeme provedeno na studiju iskoristio je za produbljivanje svoga znanja o književnosti pa je s prijateljima osnovao književni klub te se tako družio s pjesnicima. Nakon studija radio je kao profesor u gimnaziji te kao protestantski župnik.
Najviše je volio književnost starog Rima i Grčke te pjesništvo Njemačke. Njegova najpoznatija djela su: “Njemačka pučka knjiga” i “Najljepše priče klasične starine”.
“Najljepše priče klasične starine” zasnovane su na legendama, mitovima i antičkim pričama. Sastoje se od tri dijela i spadaju pod zbirke pripovijetki. Ovo djelo uvršteno je u lektire u mnogim državama te je prevedeno na brojne jezike. Djelo je autentično bez obzira na autorovu malu doradu.
U djelu “Njemačka pučka knjiga” donio nam je zbirku njemačkih izreka i narodnih priča izvorno kako su nastale.

Gustav Schwab umro je 4. studenog 1850. godine.

srijeda, 28. prosinca 2016.

Deborah Ellis- Djevojcica iz Afganistana

Kratak sadržaj
1. Jedan
Parvana izlazi samo kako bi pomogla svome ocu ići do i od tržnice. Pomagala mu je hodati. Naime, Talibani su zabranili svim ženama i djevojčicama u Afganistanu da izlaze. Moraju ostati unutar svojih kuća. Djevojčice ne smiju u školu, pa tako ni Parvana ni njena sestra Noorija. Majka im je bila spisateljica za radiopostaju, ali je zbog talibana izgubila posao. Već su više od godine dana zatočene u jednoj sobi, zajedno sa sestrom Maryam, kojoj je pet godina, i bratom Alijem, kojem su 2 godine.
Parvana ima 11 godina i dosta je sitna. Pomagala je tati jer je izgubio potkoljenicu u bombardiranju škole u kojoj je predavao. Talibani su to dopuštali i Parvana se sjedeći na tržnici i čekajući oca nagledala svega. Mušterije su često molile njenog oca da im čita pisma koja su stizala jer puno ljudi u Afganistanu nije znalo ni čitati ni pisati. Njeni roditelji su znali i tako bili jedni od rijetkih. Znali su čak i engleski. Potjecali su iz starih, cijenjenih afganistanskih obitelji. Imali su prekrasnu kuću koju je uništila bomba. Puno su se selili i bivali sve siromašniji pa su sada svi u jednoj prostoriji. Rat je u Afganistanu trajao više od 20 godina. Na tržnici su prodavali što god su mogli. Nekad je otac imao umjetnu nogu, ali ju je prodao.
Kabul je nekada bio predivan grad, Nooria ga se sjeća, a otkad Parvanu sjećanje služi, grad je razrušen. I zgrada u kojoj su sad živjeli bila je napola razrušena.
Parvana i otac stigli su doma.
2. Dva
Majka ju je odmah natjerala da ode po vode, jer majka je mrzila kad je kanta bila prazna. Mogla ju je nosili samo Parvana jer su majka i sestra morale oblačiti burke ako bi izlazile, a u tome nisu mogle nositi kantu po stubama. Majka i Nooria stalno su čistile budući da nisu imale puno toga za raditi u kući, a Parvani je to išlo na živce. Vraćale su robu u ormar, a pritom je majka odvojila što će otac prodati na tržnici. Parvana je primijetila svoju najdražu odjeću i rekla majci da to ne mogu prodati. Majka kaže da ona odlučuje i Parvana tu nije imala što reći. Parvani je smetalo što je majka uvijek na Noorijinoj strani.
Parvana je imala još jednog brata koji je bio najstariji- Hossain. Poginuo je od mine kad mu je bilo 14 godina, a Parvana je tad bila beba.
Otac je bio profesor povijesti pa je Parvana odrastala na njegovim pričama i jako je voljela povijest.
U jednom trenu upadnu četiri talibanska vojnika i zgrabe oca. Deru se na njega jer se školovao u Engleskoj. Majka ga počne braniti i trgati iz njihovih ruku, ali oni ju opale puškom po glavi i ona padne na pod. Otac je rekao Parvani da bude njegova Malali i brine se za ostale. Malali je bila djevojčica iz njegovih priča koja je bila jako hrabra i uz njenu pomoć i hrabrenje Afganistanci su pobijedili Britance. Parvani je počela udarati vojnike kad su odveli oca i onu su nju pretukli, bojala se da će naći očev tajni pretinac s knjigama koje je htjela sačuvati.
3. Tri
Sve tri pospremale su stan nakon njihova odlaska. Parvana kasnije nije mogla zaspati, pitala se gdje joj je otac. Sljedeće jutro Parvana i majka odu izvući oca iz zatvora. Dođu do zatvora i stražarima viču da su došle po svog muža i oca, ali oni ih udaraju štapovima i one odu, shvativši da ništa neće postići.
4. Četiri
Kasno su stigle kući i od umora odmah zaspale. Dani su im prolazili, a ništa važno se nije događalo, majka je samo ležala. Četvrti dan nestalo im je hrane, a nitko se nije usuđivao majci išta govoriti. Noorija kaže sestri da ona mora otići na tržnicu. Parvana nije htjela sama otići ali pogleda u lice braći i vidi kako su gladni i izmučeni i uzme novac te pita što da kupi.
5. Pet
Nikad još nije bila sama na tržnici. Kupila je prvo nan- afganistanski kruh. Žene nisu smjele u trgovinu nego su izvan nje dovikivale što žele kupiti. Parvana nije znala hoće li nju smatrati ženom.
Zaustavi ju jedan taliban, a ona mu pobjegne. Trčala je brže od vjetra. Sudarila se sa susjedom Weerom koja se taman uputila njenoj majci. Parvani je bilo drago da će netko vratiti majku u normalu. Weera se pobrinula za majku i pripremila im vodu za piće. Navečer su razgovarali i shvatili da će morati smisliti nešto drugo.
6. Šest
Smislili su da će ju pretvoriti u dječaka jer će onda moći ići na tržnicu bez problema. Nosit će Hosainovu odjeću. Parvana je oklijevala, ali na kraju pristane.
Odjene se i svi ostanu zaprepašteni jer može proći kao dječak! Majka joj da novac i pošalje na tržnicu. Izašla je i shvatila da nitko ne obraća pažnju na nju i vrlo lako je kupila rižu i čaj. Vratila se sva sretna kući, ali majka je opet bila utučena. Weera je otišla i potreslo ju je vidjeti Parvanu u odjeći svog pokojnog sina.
7. Sedam
Sljedeći dan majka ju pošalje na tržnicu da proba prodati neke stvari kao što je to radio otac. Parvana se tome razveselila. Majka joj je rekla da, ukoliko je netko pita tko je, kaže da je očev nećak Kaseem. Nakon dugog vremena stane netko i pita ju zna li čitati pisma. Bio je to taliban koji se raznježio dok mu je čitala jer je to bilo pismo namijenjeno njegovoj ženi koja je umrla. Parvana još nije vidjela talibana u tom svjetlu. Kasnije je još neki čovjek kupio tkaninu, a Parvana je bila zadovoljna zarađenim i sretno krenula kući.
8. Osam
Gospođa Weera uselit će se k njima jer će ona i majka pokrenuti časopis i tako će svatko imati svoje zaduženje. Noorija će se brinuti za djecu.
Parvana ode po vodu, a Maryam ode s njom budući da je Parvana sad dječak pa može. Budući da godinu i pol nije bila vani, noga joj je narasla i ne stane u sandale. Omotaju joj noge tkaninom.
Shvatili su da bi sve žene mogle izaći s Parvanom. Posao je imao dobre i loše dane. Jedan dan Parvana je ugledala oca! Počela mu je vikati, ali on se nije obazirao. Na koncu je čovjek pitao ‘dječaka’ tko je on. Ipak to nije bio on. Počne primjećivati neke detalje na svom prekrivaču- komad tkanine pa narukvica… Nije mogla stalno vjetar kriviti zbog toga. Počelo ju je zanimati otkuda to dolazi.
Promatrala je dječake koji su na tržnici raznosili čaj. Prepozna u jednom dječaku svoju prijateljicu iz razreda.
9. Devet
Prepoznaju se i razmjene nova imena. Smišljaju kako bi mogle više zaraditi ako se udruže. Parvana ju pozove u stan da pozdravi njenu obitelj. Svi su sretno što ju vide.
Viđale su se svaki dan na tržnici. Parvana vidi da joj s jednog prozora jedna žena baca ‘poklone’. Sad je to bila lijepa izvezena maramica.
Dođe joj Shauzia i kaže da ima plan kako će zaraditi više, ali da joj se neće svidjeti.
10. Deset
Trebale bi ići iskapati kosti. Parvani se to nije svidjelo, ali ipak pođe s njom. Dođu do tog mjesta u gradu gdje je jako bombardirano i gdje se nalazi i groblje. Krenu iskapati. Išlo im je jako dobro i za prvu turu dobile su puno novaca. Nastavljaju kopati iako je Parvana trebala biti kući na ručku. Odluče zatajiti obitelji što su radile danas i dio novaca si sačuvati kako bi kupile neke stvari koje onda mogu prodavati.
11. Jedanaest
Ipak prizna majci što je radila, nije mogla lagati. Izvadi sve što je zaradila.
Nakon dva tjedna djevojke su imale dovoljno novaca da si kupe poslužavnike na koje će stavljati stvari za prodaju. Našle su se opet na tržnici, a Parvani opet doleti poklon kroz prozorčić.
Šetale su gradom i naišle na gomilu kod stadiona i razveselile se jer će moći prodati cigarete i žvake. Međutim shvate da nitko ne navija i da nema nogometaša te vide da talibani sijeku ruke lopovima. Sakriju se ispod stadiona te uspiju pobjeći.
12. Dvanaest
Parvana je par dana ostala kod kuće. Poželjela je zaboraviti sve ružno što je vidjela.
Shauzia joj na tržnici kaže kako štedi novac da otputuje u Francusku na proljeće.
Ljeto je stiglo u Kabul. Majka i Weera pokrenule su u stanu malu školu za 5 djevojčica. jednu večer majka joj obznani da se Nooria udaje.
13. Trinaest
Odselit će se na sjever, u Mazar-e-Sharif. Tamo nema talibana i tamo će završiti školu. Majka im obznani da će svi ići tamo na vjenčanje i vratiti se u Kabul u listopadu. Parvani se to ne sviđa jer što ako otac izađe, a njih nema. Parvana ne želi ići, ali majka joj govori da mora. Na kraju ipak ostane, ali zato jer bi obitelji bilo teško objašnjavati zašto je dječak. Ostaje u stanu s Weerom.
Sljedeći dan krenuli su.
U kolovozu Parvanu uhvati velika oluja i sakrije se u neku zgradu da ne pokisne. Tamo čuje ženski plač.
14. Četrnaest
Parvana upali šibicu i ugleda sklupčanu ženu te joj se predstavi pravim imenom i ispriča zašto izgleda kao dječak. Žena nije imala burku, ali Parvana je riskirala i dovela ju kući gospođi Weeri. Žena nije ništa govorila dok nisu stigle kući.
Ime joj je Homa i pobjegla je iz Mazar-e-Sharifa jer su ga napali talibani. Parvanu to prestravi jer je tamo sad njena obitelj! Ubili su cijelu Hominu obitelj. Parvana je par dana provela kod kuće, ali se nakon toga vratila na tržnicu jer ju je Shauzia zvala.
Jedan dan, vraćajući se kući, vidjela je oca na stepenicama zgrade. To ju je jako razveselilo!
15. Petanest
Talibani su ga pustili, a dva čovjeka su ga dovela doma. Parvana mu je pomagala i stavljala obloge na rane.
Gospođa Weera s Homom odlazi u Pakistan budući da Parvani više nije potrebna otkad se otac vratio.
Žena s prozora tržnice opet joj baci poklončić, a Parvana joj posadi cvijeće na mjestu gdje je prostirala svoj prostirač jer odlazi s ocem u Mazal. Prije negoli je otišla, Weera pokaže Parvani časopis i kaže joj da prenese mami da se zahvaljujući časopisu u svijetu zna što se događa u Afganistanu.
Popne se u kamion i sjedne kraj oca i krenu potražiti obitelj.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: Vrijeme rata u Afganistanu
Mjesto radnje: Kabul, glavni grad Afganistana
Likovi: Parvana, roditelji, Nooria, gospođa Weera, Shauzia, Maryam, Ali, Homa
Analiza likova
Parvana – Ona je jedanaestogodišnja djevojčica koja s obitelji živi u ratnom Kabulu u jednoj prostoriji. Vrlo je hrabra jer, nakon očeva odlaska u zatvor, pristaje prerušiti se u dječaka i obavljati poslove i prehranjivati obitelj. Radila je i ružne poslove koje nijedno dijete ne bi trebalo raditi. Prestala je ići u školu jer su talibani zabranili ženama da izlaze iz kuće. Brine se za obitelj iako nije uvijek bila s njima u dobrom odnosu, a posebice sa sestrom koja joj se uvijek na ružan način obraćala.
Roditelji – obrazovani (što nije bilo često u Kabulu), iz starih uglednih obitelji, otac skrbio za obitelj dok nije završio u zatvoru, a majka se brinula o djeci
Nooria – Parvanina starija sestra koja se zbog toga voljela praviti važna, morala nositi burku, često se ružno obraćala sestri, htjela se obrazovati dalje te su je udali u Mazalu.
Bilješka o autoru
Deborah Ellis rođena je 1960. godine u Kanadi. Počela je pisati već s 11-12 godina, pošto se kao dijete često s roditeljima selila. Odrastajući, tokom putovanja zapisivala je probleme i priče ljudi koje je susretala. Bavila se humanitarnim radom i postala anti-ratna aktivistica, te je putujući Afganistanom i radeći u izbjegličkom kampu, objavila svoju prvu knjigu “Djevojčica iz Afganistana”. Napisala je i na nastavke “Parvanino putovanje” i “Blatni grad”, te je objavila roman za odrasle “Žene Afganistanskog rata”.
Osim o strahotama rata dalekih zemalja, Ellis je pisala i o problemima vlastite domovine, Kanade. U knjizi “Looking for X” piše o djevojčici koja odrasta u sirotinjskom dijelu Toronta, ukazujući na probleme siromaštva.
Njeno najpoznatije djelo je “The heaven shop”, roman u kojem piše o siročadi u Malawi, zaraženoj AIDS/SIDA-om.
Napisala je još mnoštvo djela, od kojih su neka: “Ručak s Lenjinom i druge priče”, “Moje ime je Parvana”, “Djeca mumije”, “Društvo budala” i ostale.

Lewis Caroll- Alisa u zemlji cuda


Vrsta djela: bajka
Vrijeme radnje: ljeto
Mjesto radnje: Zemlja čudesa
Tema: Alisino putovanje kroz Zemlju čudesa
Kratak sadržaj
Priča počinje pravim ljetnim danom kada su se dvije sestre zabavljale tako što je starija mlađoj čitala knjigu. Alisa je bila mlađa sestra koja je dok joj je sestra čitala zanimljivu priču, popela na drvo, zaspala i počela sanjati zanimljiv san. Ubrzo se pred djevojkom pojavio Bijeli zec, koji je odjeven u hlače i majice u ruci držao sat. Činilo se kao da se negdje žuri i ubrzo je nestao u rupi.
Alisa je odmah krenula za njim i našla se u sobi gdje su stvari letjele. Kako se spuštala tako je vidjela zeca da prolazi kroz jedna vrata, ali nažalost kada je napokon došla do vrata kroz njih nije bilo moguće proći jer su bila mala. Vrata kroz koja je htjela proći osim što su bila malena za nju, bila su i zaključana. Na stolu je tada primijetila stol na kojem se nakazio ključ od zlata. Pokušavala je otvoriti vrata, ali ili je otvor za ključ bio velik ili je ključ bio malen. Tako se ni jedna vrata nisu mogla otvoriti.
Onda je Alisa primijetila zavjesu iza koje su se nalazila mala vrata koja je mogla otvoriti uz pomoć ključa. Od silne znatiželje da vidi što se nalazi iz vrata pogleda kroz otvor i ugleda prekrasan vrt. Željela je ući u vrt kakav nikada prije nije vidjela, ali su vrata bila tako mala da joj ni glava nije mogla proći. Opet se vratila stoliću na kojem se nalazio ključ ne bi li ušla kroz ta vrata i tada je pronašla bočicu na kojoj je pisalo “Popij me”.
Djevojčica je bila oprezna i prvo je provjerila sa svih strana ne piše li negdje otrov. Kada se uvjerila da je tekućina bezopasna otpila je prvo nekoliko gutljaja, a zatim sve više jer je napitak bio zaista ukusan. Odjednom se smanjila toliko da je mogla proći kroz željena vrata. Čim je stigla do vrata sjetila se da nema ključ, ali on je bio na visokom stolu do kojeg Alisa više nije mogla dosegnuti. Ispod stola je ugledala staklenu kutiju u kojoj se nalazio kolačić. Na njemu se nalazio natpis “Pojedi me”.
Odlučila je pojesti kolač do kraja, ali nije se ništa dogodilo. Tada se pojavio Bijeli zec koji se uplašio kada ju je vidio. Ponovno se smanjila, pala u bocu vode i prošla dalje kroz ključanicu. Pred njom su se tada izmjenjivale razne slike, pa je vidjela orla koji puši lulu, blizance, školjke… Odjednom iz šume dotrči sluga i pokuca na vrata koja otvori okruglog lica, što je podsjećalo na žabu. Sluga iz šume je nalikovao na ribu. Predao je pismo drugom i rekao kako kraljica zove Vojvotkinju na kriket. Predao je pozivnicu nakon čega su se poklonili jednom drugom.
Alisa je tada prišla vratima i pokucala, a s druge strane ju je dočekao sluga. Nije trebalo dugo da Alisa napokon uđe, a kada je prošla kroz vrata ugledala je Vojvotkinju kako sjedi usred kuhinje i ljulja bebu. Odmah nakon što je ušla u kuhinu počela je kihati, a nije kihala samo ona nego i Vojvotkinja. Mačak je bio jedini koji nije kihao. Vojvotkinja je zamolila Alisu da pripazi na dijete i mačka koji se cijelo vrijeme samo smijao.
Kada je primila bebu primijetila je koliko čudno izgleda. Imala je nos nalik na njušku, a nakon dužeg gledanja shvatila je kako se radi o svinji. Alisa je tada zamolila mačka da joj pokaže kako da ode, a mačak joj je rekao da na desnoj strani živi Šeširdžija, a na drugoj strani Kunić. Mačak joj je poručio kako su obojica ludi baš kao on, ali i Alisa. Ona to nije htjela prihvatiti, ali mačak je rekao da inače ne bi došla tako daleko da je normalna. Djevojka je odlučila krenuti dalje prema Kuniću čija je kuća imala dimnjak poput zečjih ušiju, a krov prekriven krznom.
Kod kuće se nalazio podstavljen stol gdje su sjedili Šeširdžija i Kunić. Alisa se smjestila s druge strane i dobila je poziv da se ponudi vinom, ali na stolu nije bilo ničega osim čaja. Bila je ljuta što joj nude nešto čega nema, na što joj je Kunić poručio da je sjela za stol, a da je prvo nitko nije zvao. Šeširdžija ju je pitao koji je datum, a ona mu je odgovorila da je četvrti. Ludi Šeširdžija je uz sebe imao sat koji je umjesto sati pokazivao dane u mjesecu. Vrijeme Šeširdžiju nije slušalo i tako je po njemu uvijek bilo vrijeme za čaj, a na stolu se nalazio velik broj posuđa.
Alisa više nije htjela biti na takvom mjestu i krenula je dalje te došla do drveta na kojem su se nalazila vrata. Ušla je unutra i ugledala stakleni stol te ključ s kojim je otključala vrata koja su vodila u vrt. Naišla je na drvo bijelih ruža koje su upravo bojili u crvenu boju. Tri osobe koja su ga bojile zvale su se Sedmica, Petica i Dvojka. Kada ih je djevojka pitala zašto to rade rekli su dua je drvo trebalo imati crvene ruže, ali su oni zabunom posadili bijele i zbog straha od kraljice žele ih obojati u crvenu
tom je trenutku naišla kraljica koja je tražila od Alise da joj se predstavi, a nakon što joj se nije svidjelo što je čula naredila je da joj odrube glavu. Tada je naišla Vojvotkinja koja je ošamarila kraljicu, nakon čega je došlo naređenje da se Vojvotkinji odrubi glava. Tada su se Alisa i Vojvotkinja opet srele i djevojka je zaključila kako je Vojvotkinja bila bijesna prvi put kada su se susrele zbog kihanja.
Kraljica ju potom otjera, a ona i Alisa nastave igrati kriket. Kraljica ju tada upita je li vidjela Lažnu kornjaču. Alisa joj odgovori da nije i kraljica naredi Grifonu da djevojku odvede od Lažne kornjače kako bi mogla čuti neobičnu priču. Kornjača prizna da je prava kornjača i da je išla u školu na dnu mora. Imala je nekoliko zanimljivih predmeta, a osim glazbenog i francuskog saznala je da postoji i predmet pranje. Grifon je tada poručio Kornjači da priča o malo o igrama.
Nakon zanimljive priča Alisa se našla na suđenju gdje se sudilo Pub – Srcu koje je kraljici ukralo kolače. Na suđenju je bio prisutan Bijeli zec te kralj kao sudac. Prvi svjedok je bio Šeširdžija koji nije imao što reći, a tog je trenutka Alisa počela rasti. Na izlasku iz sudnice je rečeno da mu se odrubi glava. Druga na redu svjedoka bila je kuharica, koja je u ruci imala papar i isto nije htjela dati iskaz, a kada su je pitali od čega se radi kolač ona je rekla od papra. Sljedeću na redu za svjedoke Bijeli zec je prozvao upravo Alisu.
Kralj ju je upitao zna li nešto o kolačima, a ona je rekla da ne zna. Nakon toga što je postala prevelika, Bijeli zec spomene pismo koje je napisao Pub. Kraljica je naredila da prvo ide presuda, a zatim suđenje. Alisa je tada rekla da nije normalno da presuda bude prije suđenja na što joj je kraljica rekla da šuti i naredila da joj odrube glavu. Hrpa karata je krenula u njenom smjeru, Alisa vrisne i probudi se. Kada se probudila pričala je sestri o snu, a nakon toga i nekoliko godina kasnije prepričavala je djeci oko sebe zanimljive priče o svijetu iz mašte.
Likovi: Alisa, Šeširdžija, Bijeli zec, Mačak, Vojvotkinja, Krajica, Kralj, Kunić
Analiza likova
Alisa – glavni lik romana je jedna stvarna djevojčica. Ona je usnuvši jedan neobičan san odvela čitatelja u svijet neobičnih likova i još neobičnijih događaja. Alisa ima dobro srce, ali i jako bujnu maštu, pa su joj sasvim obične stvari, poput čitanja knjige i odmaranja na plaži – jako dosadne. U svojem snu, koji ju je odveo na veliku avanturu, čitatelja hrabro vodi kroz nepoznat svijet. Doživjela je puno lijepih, ali i zastrašujućih stvari.  Budući da je san njen, iz njega se teško može izvući stvarna karakterizacija djevojčice. Nešto više o Alisinoj osobnosti saznajemo iz razmišljanja njene sestre, tek na kraju priče. Ta razmišljanja vode nas do zaključka da je Alisa djevojčica koja voli svijet koji je okružuje, druga bića, pogotovo životinje. Ona ima smisla za stvaranje priča, jer ima bujnu maštu. Alisa je radoznala, puna je ljubav, pa je i jako suosjećajna djevojčica, koja se ne srami to i istaknuti. Alisa sukladno tome ne voli nepravdu te jako dobro raspoznaje dobro od lošeg. Budući da ima čisto srce, može komunicirati i sa stvarnim svijetom i s čudesnim svijetom u koji je upala u svom snu. U čudesnom svijetu bila je toliko malena da joj je trava bila poput guste šume, a gljive su joj se činile velike poput kuća. U tom čudesnom svijetu u jednom trenutku je narasla i velika poput diva, pa je glavom probila krov dvorca.
Sestra – lik Alisine sestre uvodi nas u djelo, te nas kraju iz njega i izvodi. Sve što saznajemo o njoj je da voli čitati knjige, dok Alisa za to vrijeme kraj nje spava. Iz sestrina razmišljanja saznajemo da je Alisa djevojčica koja jako voli čitav svijet koji je okružuje.
Bijeli zec – jedan od likova koji se pojavljuju u Alisinom snu. Zec, iako je životinja, obučen je u bijeli frak, nosi šešir na glavi i često provjerava svoj sat na ruci. Uvijek se negdje žuri, što je upravo zainteresiralo Alisu kad ga je vidjela da je protrčao pored nje. Zec, kako sam kaže, ima mnogo posla, pa ne dopušta ni ne podnosi dangubljenje, a čim vidi nekoga bez posla, on ga odmah uposli. Misli za sebe da je najviše marljiv, a odan je jedino Kneginjici. Dužnost Bijelog zeca je čitanje presude Šeširdžiji, pa se on ulizuje Kneginjici kako ga ne bi zadesila slična sudbina. Ipak, na kraju je upravo Zec taj koji spašava Alisu od tamnice, u koju ju je htjela baciti Kraljica. On je napomenuo da Alisa nije životinje, već dijete. Čim Bijeli zec vidi nekoga bez posla, daje mu neki zadatak.
Kraljica – čuvena Kraljica je zla vladarica koja za sebe smatra da je velika ličnost, a zapravo je samo papirnata, igrača karta. Ipak, o njoj svi govore i uopće nije lako doći do nje, iako nije nikakva veličina. Ona umišlja da je glavna među kartama, pogotovo kad uz nju stoji Kralj, također papirnati. Oni upravljaju vojskom igračih karata, a njena jedina uloga je izdavanje zapovijedi, pomalo čudnih i posve beskorisnih. Ona govori koga treba staviti u tamnicu, koga ubiti, te koji će se zadatak dodijeliti pridošlicama. Jedno od hobija Kraljice je svakodnevno mijenjanje šešira.
Kneginjica – o njoj neprestano priča Bijeli zec, jako joj je odan, pa o njoj govori kao o nekoj veličini. Ali, kada je Alisa vidjela Kneginjicu uživo, zapravo se razočarala. Ona je na nju loš dojam loše jer se gađala mesom, lončićima i poklopcima. Uz to je jako vikala.
Kneginjica je uporno htjela doći do Kraljice, a kako bi u tome uspjela, odvela joj je Alisu, što se činilo poput izdaje. Kneginjica, poput Zeca i Kraljice, također svima zadaje poslove i jako je nestrpljiva – nikoga ne želi čekati.
Kneginjica teži tome da dođe do Kraljice, koja je ne želi primiti, ali ona to uspijeva tako da Kraljici dovodi Alisu. Kneginjica svima zadaje posao. Ne voli čekati.
Bilješka o autoru
Lewis Carroll, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgston, rođen je u mjestu Daresbury 27. siječnja 1832. godine.
Bio je poznati pisac, ali osim toga toga fotograf, logičar i matematičar, čije su priče o Alisi i čudesnom svijetu koji je doživjela postali klasici u kojima su uživale mnoge generacije. Osim “Alise u zemlji čudesa” napisao je još jednu priču “Lov na zrcalo”. Među njegovim djelima našla su se i matematička djela.
Lewis Carroll je stekao obrazovanje na Oxfordu gdje je kasnije nastavio raditi pa je predavao od 1855. do 1881. godine matematiku. Dok je predavao matematiku 1861. godine postao je anglikanski svećenik. Samo četiri godine kasnije počeo je kćeri predstojnika na fakultetu pričati dječje priče koje su kasnije objavljene pod imenom “Alisa u zemlji čudesa”. Priča je ubrzo postala velik hit kao i nastavak “Lov na zrcalo”.
Duže vrijeme se nagađalo kako je Alisa ništa drugo nego izvedenica za “Alice” iz Alice Liddell. Tako se na kraju knjige “Alisa” kroz ogledalo navodi ime glavnog lika.
Lewis Carrol umro je 1898. godine u Guilfordu.