četvrtak, 31. svibnja 2012.

Majka Zija Dizdarevic

                                                          Majka
                                                     (kompozicija:)

Sjećajući se mršavog lica, izblijeđenih dimija i blagog pogleda, od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, tekao je nelijep ženski život.
Djeca bi jurila po ulicama, za konjima, preko trave i kamenja zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i poslije bi očeve batine bile kraj radosti. Mati bi bila poslušna i kao i djeca plakala:"Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj sinko",a na svaki udarac ijauk lice bi joj se trzalo i glvu bi okretala.Učiteljova šipka bila je duža od očeve.
Majka je uvijena u  široko platno krila se od ljudi, kada bi u rijetkim trenutcima trebala proći ulicom.Ko bi god dolazio ženskog roda sve bi bile umotane.Ispijale bi kafu razgovarale o košuljama i pokorno zaklanjale lica kada bi otac prošao pored.
Svake druge godine po jedno je djete pristizalo među braće i sestre. Majka bi tada obično ležala."Samo ne znam zašto sam sve ćešće bivao mlaćen,zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hjeb jeli..."
Došlo je ljeto.Majka je sjedila na prozoru.Djecu je zabavljao zvuk koji im se sve više približavao.Fikret je imao zelene,kratke otrcane hlačice a majka je uporno udarala na prozor.
Pred djecom se je stvorilo ogromno crno tijelo aždahe.To je bio automobil.Iza prozora se začuo silan i bezdanan urlik.Sve je bilo brzo kao tren.Vidjelo se kako malaksala ručica mahnu ispod točka.Auto je pregazilo Fikreta i zaustavilo se.Ljudi i djeca.Žagor.Užas.Iskrivljenih poluotvorenih usta bez marame izjurila je majka stala pognutih ruku nad zgnječenim tijelom.Zatim je došao otac.Stajao je zaprepašćen a kada je vidio majku nepokrivenu namrgodio se:-Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda?Šta si izlazila bez vale?Unilazi!
Sjećam se polazio sam "na škole". Mati je grcala ispracajuci me.
-Pripazi sinko,grad je dusmanin.Ne idji sredinom dzade,satrace te stogod,ama nemoj ni plaho uz kraj-da te ,boj se ,ne udari nista s krova ,vego hajde nako,nako...
Mati dalje nije znala.Ili nije mogla?...

TEMA:
U ovoj prici se govori o majci, njezinom zivotu i njezinim strahovima.

IDEJA:
Spoznaja teskog i surovog zivota pogotovo u tadasnjoj Bosni u patijarhalnom drustvu.

MJESTO I VRIJEME RADNJE:
Kasabe blizu Fojnice,pocetkom dvadesetog vijeka.

GLAVNI LIk:
Majka(osjecajna pokorna)

KRITICKI OSVRT:
LJudi u ovim pricama,nose se snekom krupnom rijecju u sebi a nikako da je izgovori, da se pokrenu , da nesto ucine , izmjene svoju zivotnu situaciju da im je pokreta, zdravlja, dinaike, paznje, sunca smijeha, radosti, tihe noci pune miline, rada koji donosi mir, opustenosti koja ne boli, zivota koji bi zapjevao u covjeku i covjeka koji bi stvarno , zapjevao u tom zivotu ali toga nema. Ti likovi kao da su i zraka gladni.Ljudi su izgubili svoje juce i sutra

Nema komentara:

Objavi komentar