četvrtak, 31. svibnja 2012.

Majka Zija Dizdarevic

                                                          Majka
                                                     (kompozicija:)

Sjećajući se mršavog lica, izblijeđenih dimija i blagog pogleda, od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, tekao je nelijep ženski život.
Djeca bi jurila po ulicama, za konjima, preko trave i kamenja zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i poslije bi očeve batine bile kraj radosti. Mati bi bila poslušna i kao i djeca plakala:"Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj sinko",a na svaki udarac ijauk lice bi joj se trzalo i glvu bi okretala.Učiteljova šipka bila je duža od očeve.
Majka je uvijena u  široko platno krila se od ljudi, kada bi u rijetkim trenutcima trebala proći ulicom.Ko bi god dolazio ženskog roda sve bi bile umotane.Ispijale bi kafu razgovarale o košuljama i pokorno zaklanjale lica kada bi otac prošao pored.
Svake druge godine po jedno je djete pristizalo među braće i sestre. Majka bi tada obično ležala."Samo ne znam zašto sam sve ćešće bivao mlaćen,zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hjeb jeli..."
Došlo je ljeto.Majka je sjedila na prozoru.Djecu je zabavljao zvuk koji im se sve više približavao.Fikret je imao zelene,kratke otrcane hlačice a majka je uporno udarala na prozor.
Pred djecom se je stvorilo ogromno crno tijelo aždahe.To je bio automobil.Iza prozora se začuo silan i bezdanan urlik.Sve je bilo brzo kao tren.Vidjelo se kako malaksala ručica mahnu ispod točka.Auto je pregazilo Fikreta i zaustavilo se.Ljudi i djeca.Žagor.Užas.Iskrivljenih poluotvorenih usta bez marame izjurila je majka stala pognutih ruku nad zgnječenim tijelom.Zatim je došao otac.Stajao je zaprepašćen a kada je vidio majku nepokrivenu namrgodio se:-Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda?Šta si izlazila bez vale?Unilazi!
Sjećam se polazio sam "na škole". Mati je grcala ispracajuci me.
-Pripazi sinko,grad je dusmanin.Ne idji sredinom dzade,satrace te stogod,ama nemoj ni plaho uz kraj-da te ,boj se ,ne udari nista s krova ,vego hajde nako,nako...
Mati dalje nije znala.Ili nije mogla?...

TEMA:
U ovoj prici se govori o majci, njezinom zivotu i njezinim strahovima.

IDEJA:
Spoznaja teskog i surovog zivota pogotovo u tadasnjoj Bosni u patijarhalnom drustvu.

MJESTO I VRIJEME RADNJE:
Kasabe blizu Fojnice,pocetkom dvadesetog vijeka.

GLAVNI LIk:
Majka(osjecajna pokorna)

KRITICKI OSVRT:
LJudi u ovim pricama,nose se snekom krupnom rijecju u sebi a nikako da je izgovori, da se pokrenu , da nesto ucine , izmjene svoju zivotnu situaciju da im je pokreta, zdravlja, dinaike, paznje, sunca smijeha, radosti, tihe noci pune miline, rada koji donosi mir, opustenosti koja ne boli, zivota koji bi zapjevao u covjeku i covjeka koji bi stvarno , zapjevao u tom zivotu ali toga nema. Ti likovi kao da su i zraka gladni.Ljudi su izgubili svoje juce i sutra

Prosanjane jeseni Zija Dizdarevic

                                                       Prosanjane jeseni               
                                                       (kompozicija)

Jeseni dječačkog djetinstva ima zlatnu boju, u jesen u kasabi odvodili bi djevojke, jednu po jednu.Eminine oči bi plamtile kada bi joj netko rekao da će momci kucati uveče na prozor kod nje.Zijo joj je rekao tu vijest, ona je njegova tetka koju on najviše voli.Emina bi raspletala kose ,a Zijo bi se saplitao od njih, a ona bi ga ispitivala kako je Ismet obučen, da li joj je nešto poručio itd. U toj igri Ziji  ispade lizalo.Zijo je počeo plakati bez suza."Šta se kmeziš?-Iđi, kad ti kažem.Ne volim te.Što me ćeraš"?Zijo je sad istinski bio u suzama i uvrijeđeno jecao.Tetka Emina ispituje svog Ziju.Zijo polako, neprimjetno se uvlači u krilo.-Tetka, volim te puno,puno, ov*liko ,hoću uza te da budem, kaži materi da ti trebam, da ne idem nikud, jel*de.-Ama hijanete... -Šejtane, ostani, igraćemo se. Zlatne jeseni  Zijinog djetinstva bile su pune drhtaja i snova.

Tema:
U ovoj  priči se govori o ljepoti i razdraganosti djetinstva
Ideja:
Djetinstvo se nikada ne može vratiti i zabraniti. U djetinstvu jesen ima zlatne i crvene boje, a kasnije, nažalost,jeseni postaju sive i mučne
Mjesto i vrijeme radnje:
kuća, kasaba tetke u Fojnici, početak dvadesetoga vijeka
Glavni likovi: Zijo (pozitivan, razdragan, vragolan)
Kritički osvrt:
Simpatična priča koja je puna opisa i epiteta