petak, 22. kolovoza 2014.

Enver Colakovic Legenda o Ali-Pasi


Enver Čolaković - Legenda o Ali - paši

Uvod u roman se otvara ispovijedanjem trinaestogodišnjeg
 dječaka o tome kako je došlo do toga da on čitaocu predoči 
priču o Ali - paši, o putu hamala Leptira ili Lepira od sanjača i 
glavnog junaka i protagoniste tog zaista čudnog Sna. Budući, n
aime, da on već dugo leži bolestan u krevetu, kad je odvojen i izoliran od pravog života, njemu u posjet na neko vrijeme dolazi rođak Salih - aga "stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije", koji nastoji da mu pribavi bar malo radosti izmišljajući koje su bolesnog i maštanju sklonog dječaka mogle privući. Pričajući mu, dakle, ovu, legendu Salih - aga je zadovoljio osnovne kanone priče kao kazivanja o nekom neobičnom događaju u neko davno doba, i na nekom povijesnom tek skiciranom prostoru. On sam legendu definira s obzirom na onog kojemu priča (u modelu umjetničkog djela kao komunikacije - adresantu ili primaocu), dakle "s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošiti", veli Salihaga.
Sam dječak - primalac i posrednik priče predočava legendu, koju mu je Salihaga tri dana pričao, postupno, od poslijepodneva do sumraka, zato da ne bi potonula u zaborav i da bi njen "tako sladak istočnjački sadržaj" podsjetio na zlatno doba iz života Bosne. Pisac moli da mu se ne uzme za zlo što u ovoj legendi nema ni godina, ni datuma, ni povijesnih osoba, nego samo srce, ljubav, bol i dah onog lijepogstarog doba:
Ovo je dakle samo legenda, hikjaja, ono što je nekada i moglo biti, ali vjerovatno - sigurno čak -  nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tituna i mirisu crne kave.
Odmah zatim dječak legende otkriva i njenu svrhu, dodajući joj jedno sasvim moderno i značenje i tumačenje:
A njezina svrha nije da vas poduči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko da vas dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje.
Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali - paši Enver Čolaković predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv, zapravo, te je legende u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema Almasi, kćeri jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar sa Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnje u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu. Dakle, da bi Leptir dobio Almasinu naklonost on mora biti u istom rangu sa njom, ili koju stepenicu više. Zato on svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi.
U svijetu kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i dok je gužva u čaršiji i hamali imaju posla, on se iskrada iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i njegovih maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali "hava -  muhabetom", razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli (a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet – efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što Ismet - efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji.
Alija je ličnost koja uživa vaskoliko povjerenje sviju u čaršiji, i tako reći biće nižega socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu i Hasan - dede, i Ali - hodže, i Omerage kazandžije, Mehage bakala i Ješue Bararona, tako da je on uistinu lik – ogledalo u kojem se mogu ogledati druga romaneskna lica i drugi događaji u romanu. Iz tog ansambla likova s kojima je on dolazio u bliski dosticaj, svakako valja izdvojiti Hasan - dedu, Ješua Bararona i Ali hodžu. Prvi se izdvaja svojim tvrdičenjem, a on ga je sam iskazao u jednom razgovoru sa Lepirom, tvrdeći da svijet ne voli uzimati, a nerado daje, te da je svijetgadna ala, gadna zvjerka od koje treba uzimati, otimati... Hasan - dedo raspolaže sa velikim bogatstvom, ali Alija i ne pomišlja da se okoristi njegovim blagom. Ješua je također jedan od likova koji se ne uklapa u moralnu viziju romana, jer je licemjeran i nnezajažljivo pohlepan. Shvativši već prve noći za kakva se čovjeka udala, Almasa je pala u stanje teškog očajanja, u stanje "jadnog bivstovanja" kad se život ukazuje tek dostojan prezira, a ne uživanja i radosti srca. Alija dok je spavao snio je čudesne snove, koji su se i na kraju ostvarili:
Ali taj san...
Alija stoji u nekom mračnom podrumu, pred njim velika hrpa svakojakih dronjaka. Ima tu starih ćulaha, fermena, vreća... Miris vlage ga guši... On se boji. Pita se:"Gdje sam?..."Najednom se pred njim stvori neki Arap u zelenu džubetu, na glavi mu ogromna zelena čalma. Gusta bijela brada, a lice i oči crne. Zubi mu se cakle... Alija bi vrisnuo, ali nema snage, nego tiho nazove selam pridošlome. Ovaj mu blago odzdravi i poče:

Alija Lepire, kako si? Ja sam te doveo ovamo da te nagradim što si dobar, što se bojiš Boga, Velikog Milosnika, što mu se klanjaš i što nikome zla ne misliš i niti želiš. Vidiš ove krpe, ovo pljesnivo blago? Ono je pripadalo tvrdici - sad nek je tvoje! Uzmi ga! I pazi šta ćeš s njim uraditi. No, uzmi, prihvati!... I Alija se sagnu. Uze u drhtavu ruku pregršt krpa - ali kad tamo, u ruci mu zablista zlato!...
Ovaj put Aliji je došla čudna misao, bajka tako smjela, da se uplašio i trgnuo sav naježen...
- Eh da sam paša... Paša, pravi, valij ve komandar Bosna ve Herceg... Već je Alija bio odjeven u zlatnu odjeću, već mu se na glavi mahala perjanice i čelenka, već se pod njim uvijao i rzao arapski zekan u sjajnoj opremi... A on jaše po svom vilajetu... Dočekaju ga "Živio, Jaša! Jaša, čok jaša!"... on odmahnuje u znak pozdrava desnicom, dok lijevicom zauzdava vilenog konja. Čak i njegov prijatelj sSunce maše mu svojim zrakama. Tri čauša pred njim razgone narod, jer ga svak želi vidjeti, njega - Ali – pašu - silnog vezira svijetlog padišaha, svečeva koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harač kupi, oprašta kazne, ruši zatvore, a gradi džamije. Sirotinjska majka za hamale otvorio u svakoj kasabi besplatne stanove. Naredio čak da pse u njegovoj Herceg - Bosni ne smiju udariti... a tek djevojke! Sve izludješe za njim, ali on osta vjeran svojoj Almasi, kćeri Mehage bakala, kojoj i kao paša ide pod prozore. I ona njega voli, ali je stid sa pašom zboriti, a on joj govori:

Ne stidi se, lijepa, ne budi budala, k'o što je to Alija Hamal bio, koji se stidio svoje sirotinje, pa ti nije smio govoriti o svojoj velikoj ljubavi...
Sve se te misl kovitlaju po Alijinoj glav, dok ga sunce peče. A pred ikindiju trgao se. Nesta pašovanja!
Da bi, naime, u životu ostvario ono za čim teži, junak opet mora savladati niz prepreka, kojih u snovima nije bilo, ili koji su zbog lahkoćepostizanja cilaj bile potisnute u stranu. U životu Lepir dolazi do blaga stjecanja čudnih okolnosti, ali i naklonošću sreće, kojoj je on očito miljenik. Upoznavši korjelog tvrdicu Hasan - dedu, Alija malo pomalo otkriva da je u njegovoj kući skriveno golemo bogatstvo, koje ovaj drži duboko zakopano u zemlju i do kojeg je vrlo teško doći, ako je uopće i moguće. Aliju zbog toga ne obuzima nikakav poriv da po svaku cijenu dođe do blaga, inače bi takav poriv ili osjećanje slične vrste bitno narušili moralnu predstavu o njemu kao o neokaljanom i čestitom. Ali te svoje snove on povjerava Ali hodži, ovdašnjem duhovniku, koji nakon zagledanja u sve "istočnajčke knjige" ustvrdi nepobitno da će on neumitnom logikom sna postati Ali - paša, i bogatun, i uživalac krasotice Almase. Tako Ali – paša nakon niz prepreka, nakon Hasan - dedine smrti, kupuje njegovu kucu, pronalazi bogatstvo, postaje paša, a Almasa postaje njegova. Dok je Ismet - efendija otputovao.
A kraj romana završava upravo na način ovog sna, uokvirenog i tragički osjenčenog smrću Ješue Bararona. Ješua Bararon nije mogao da u sebi ukroti zvijer pohlepe, tako da mu je ona na kraju i glave došla: u prevelikoj, vatrenoj žudnji da se makar i na prijevaru i putem mita domogne Hasan – dedina blaga Ješua je prevrnuo pameću, ali čak i u ludilu on je razaznavaoznakove koji govore o Hasan-dedi i o Ali – paši, potonjem Lepiru – kad je ovaj, ovječan slavom i obilježen ožiljcima rata ulazio u sarajevsku čaršiju, Bararon je istrčao pred nj i zamolio oproštaj:
- Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja nesretno ahbab Ješua...
- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi. Udarila ga kap... Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su bili poispadali iz njedara umrlog...
Ali – paša:
U svijetu u kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on trajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i kad je gužva u ćaršiji i hamali imaju posla, on se iskrade iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali "hava - muhabetom", razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar, pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku "meleć u ljudskom obličju". Takav, kakav je u običnom životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom životu, u životu prožetom legendom i svekolikom moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše, pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene, te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih i uglednih Saraljila.
Vrsta djela: Roman

Mjesto radnje: Sarajevo

Vrijeme radnje: Osmanska vladavina u BiH

Tema: Tadašnji život hamala, pasa i begova u Sarajevu
Glavni likovi:
Alija leptir, Almasa, Mula - hasan dedo, Jesua, Irfan - Efendija, Ali - Efendija
Sporedni likovi:
Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra - hanuma, Safija, Ahmo
Pozitivci:
Alija leptir, Almasa, Mula - hasan dedo, Irfan - Efendija, Ali - Efendija, Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra - hanuma, Safija, Ahmo
Negativci: Jesua
Kratki sadržaj:
Knjiga Legenda o Ali - Paši Envera Čolakovića govori nam mnogo toga o životu i ljubavi, borbi, sudbini. Pisac nam na jedan veoma lijep način dočarava život siromaha - hamala, begova, pasa. Kako roman govori o životima, sa sobom nosi veoma mnogo poruka, koje uočimo čitajući roman. Pisac čitaoca uspijeva odvesti u prošlost, u vrijeme Turaka, pa čitajući sebi možemo stvoriti mnogo prelijepih slika iz tog doba. Naime, sam roman govori o Aliji leptiru, poznatom sarajevskom hamalu, koji posebnim trudom i radom postaje paša. Mnogo mi se sviđa to što Alijina borba završava uspjehom, čime pisac govori da svaku borbu koju započnemo trebamo i završiti, jer će nam se na kraju odužit.
Pisac također naglašava da Alija ništa ne bi uspio bez srca, ljubavi i poštenja, koje je pridavao svima. Naime, Alija se odriče i svoje ljubavi, kako bi pomogao drugima.
Stilska sredstva:
Epiteti: hladni dan, sretna majka, nov rad, stari čovjek, lijep grad, umorni pas, crne brčine, bolji svijet
Personifikacije: čaršija je, dakle, živjela tiho; brige su bile svedene na prepričavanja; crkve su pozivale na jutarnju molitvu; gradske kapije se otvaraju.
Metafore: blage i glupe oči; manjih prodaja; mirnim Sarajevom; čudni vilajet; krupni glas.
Onomatopeje: zvonjivom dozivale; melodiozno pjevali; pozdravljaju se tihim glasom; glas mu se zaori; reče; zapita se.
Usporedbe: našao je na cepenku kao i uvijek hamala Aliju; kapi padaju brzo kao da se nadmeću; noge dršću kao lišće žalosne vrbe.
Recenzija:
Legendi o Ali - paši postoje mnogobrojni prikazi i rcenzije. Jedan od recenzenata D. Djurić ne krije svoje ushićenje:
S užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića. Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari ljupki dijelovi Šeher - Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada često s vanjske strane. Tako smo i shvaćali ovaj život. Usto, bilo je to još i atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićeva otkriva drugu, pravu stranu ovoga čaršijskog života. Otkriva nam dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomićno sjede pod starim niskim svodovima čaršijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajući..
Čolaković je dao svome Mula - Hasan dedi neke crte", piše Petar Grgec, "kojih nema ni u kojeg škrtca u svjetskoj književnosti... Ni jedna knjiga kao Čolakovićev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku čaršije, mahale i njezinih žitelja, sliku tihog kućnog života, morala i ljubavi, suosjećanja i patnje, uzleta duše i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benešić ne razlikuje se u svojim mišljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidašnje djelo prožeto izuzetnom toplinom: Legenda o Ali - paši izvrsna je knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrtcu koji je genijalno prikazan...
________________________________
Enver Čolaković rodio se 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu bijaše industrijalac Vejsil - beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima - Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolaković provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković seli u Sarajevo. Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali - paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali - paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazališne prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape.
Legenda o Ali - paši, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943 - 44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6 - 10. Konac rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijaše uhapšen. Iz Sarajeva je kao prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković bijaše nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pušten na "slobodu". 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele. Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijetRasapSrce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.

ANTE KOVAČIĆ: U REGISTRATURI





I) PROBLEMATIKA U SEOSKOM ŽIVOTU:
A) svada zgubidana i kanonika
objasniti primitivizam seoske sredine, psihologiju i humor
Svađa zgubidana i kanonika:
"Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo."Dođi mi samo, dodi, tate, uzurašu, cvilidreto jedna!" -I susjed naš krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". Ćovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Ja također, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. Čitavo mi tijelo drhtalo, da mi svi zubići klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zagušilo u grlu.
 
I doista sraziše se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, čovjek suh, nasađen na dugačkim, tankim nogama, opuhnu baš ljudski maloga "kanonika". "Vidiš ti vraga!" zatuli gotovo plačno mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti, ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuške, kako je dug i širok, u obližnju lokvu, punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio šakom po leđima, da je po zraku škljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skočih u grm, da nađem, da istrgnem nešto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otac osovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz naše brdo..."Gledaj, gledaj maloga jarčića zgubidana, i on bi se već tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da će me. A ja skok te bjež za ocem, što su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogama kano da bježi za mnom, da me uhvati - tako obično djecu plaše - "drž' ga, drž'!" Ja gotovo izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda, kako migolji svojim brdom kući, dok se moj otac osvijestio i junački obustavio na polovici našega brijega, vičući i blatnim šakama prijeteći:" Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo, da se patuljak valjao kano jež po travi!" - "Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove, koliko se junaštvo u njima krije! Bježao, mila majko, ko da si mu mlinske kotače zavrtio u trbuhu! Ded broji svoje masnice, zgubidane! Dođi k meni, dat ću ti zečje masti, da namažeš masnice i ohrabriš svoje zečje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljaju race i guske, pa će i tebi hasniti!" - odvraća slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogadao pravu istinu."
 
Ivica se osvećuje kanoniku:
"Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i čopor raca i gusaka u njezinoj kaljuži. Ko munja mune mi misao.....Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina.... i moj otac, kakoje dug i širok, u toj bari... i ja u dubokom snijegu mokar ko miš.... Vidiš, vidiš!....."Zgubidani"... I svrnuh oči na svoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika".... - Da vidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se što dogodi.... Vi ste teški, susjede... - Gle ga, kako već mudruje! Još nijesi apostol Antikrstov...još...I on se natovari na moja kolica, u kojima je nešto škripnulo......- Povuci.... On je nerazumljivo mrmljao, a ja sam naslućivao, da je to mrmljanje glasilo: "zgubidan!". I ja povukoh nizbrdo. Kola poletješe.....- Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik". Mjesto mimo bare ja zaokrenuo prema bari.... Odmakoh se hitro.... Svega toga nije mogao opaziti pripiti naš susjed, koji se kočio kano kakav grčki junak, kada se vozi na olimpijske igre... Pljusak!... I kola i naš dobri susjed, mali "kanonik", štropoštaše se u kaljužu i u duboko blato lokve, koja je dijelila naš brijeg od susjedova i koja bijaše zajedničko kupalište naše i njegove peradi.....Guske i race iznenadene stadoše užasno kreštati i krilima prhati....Niti onda ne bijahu tako zatečene, kad slavnim Rimljanima spasiše Kapitolij... Uplašene jedne gačući prše iz bare k obali, a druge drečeći dižu se u zrak...... Kakova je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je li zmaj? Je li kakova ogromna žaba? kano da pitaju jedna drugu u svom siktavom sanskrtu... Moj otac, prije tmuran i zamišljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh, od silnog smijeha... - To je Antikrstovo maslo, susjede! Samo on mogao te je nadahnuti, da se tako star i velik junac ideš vozati na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O!..."
 
B) Kumordinar Žorž
objasniti tipologiju pofarbnaca, kaputaša, utjecaj grada na njih
Kumordinar u crkvi:
Gospodin dakle "kumordinar Žorž" običavaše svake godine božičevati na našim seljačkim brdima. Tuj bi se on doduše pokazao po onoj: omnia mea mecum porto", ali taj "omnia mea" vrlo je mnogo značio i vrijedio. Kumordinar Žorž došao bi u naš prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijaše uvijek gola, da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i čast. U crkvi tom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sad ju digne na sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićima, sada nešto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovato njegovo prstenje, kano da zrcala okrećeš po suncu. Žene i djevojke zaboravljaju i na molitvu, upirući pobožne oči u njega. A onaj, koji zna sve tajne ljudskih srdaca, doista čuje često uzdah kako skromne seljanke, tako i koje namiguše: Ah, Bože, da me njim daruješ, sretna li bi ti bila!"...Lijevu ruku, obučenu vazda u rukavicu od jelovine, spušta on elegantno niz tijelo ili ju prebaci na križa, kada e desnicom posluje. A istom ono olašteno odijelo s pozlaćenim velikim pucetima kano škude! Pa ona mast, što mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelu, najpomnije obrijanu vratu... Zatim bijela staza preko čitave glave od čela na drugi kraj do obrijane šije poput ceste, što vodi preko brda od jednoga do drugoga podnožja... Konaćno onaj miris, što čudnovato zaudara od gospodina kumordinara.... Čudnovato, da: vonj, ko da si gnojnicu tamjanom potkadio.... Seljaci bi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa si namignuli: Eh, Bože moj! Bože moj! Koji li bi prorok mogao negda proreći: što sve bude danas - sutra naš Jurić! Hm, hm, hm! A kumordinar stanovitim osobnim njuhom zamirisav i osjetiv takovo laskavo šaputanje, uzdigao bi jošte napetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivši usta i nos poput neodlučna diplomate, ukočio se i pomislio u sebi: Gledajte samo telići u nova vrata! Imate šta i gledati..." Jedanput je dapače došao u naše selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama i srebrnim resicama... Nitko nije dokučio, što ima značiti ta mantija. Jedni rekoše, da takovo šta biskup nosi. Drugi ovo, treći ono nagađahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkveni šekutor, starac kao zemlja, koji je ujedno bolesnicima žile puštao, a blagu, kada bi se prenajelo, golim rukama krv vadio - on odloži svoju lulu: Ta Bog vas vidio! Takove mantije nose vam 'promoškomoši', kada varmeđijske skupštine otvaraju... Taj Jurić bogme na visoko puše! Sva historija sastojala se u tome, da je naš rodak iz ropotamice svoga lustrišimuša izvukao staru paradnu juratušku kabanicu i u njoj se oholio među svojim zemljacima... Moj otac napose bijaše tašt na odijelo svoga Jurića. On je vazda ukorak išao za njim. A kada bi na njega naletjelo pero, trun, škunulo blata ili što drugo, već je otac ponizno priskočio, da skine ili otare. "Joj, joj! Budi Bog s nama i s našim dušama! Jurić, to valjda mnogo stoji!? Ha!" - Ehe, moj Jožica!" I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: Volove, kravu, kuću, čitavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj, što ipak znači: gospodin biti!..."
 
Kumordinar se pere:
"Sada kumordinar svuče košulju, tako da bijaše gol do pojasa. Namakne si sapun i tako se naperuša njim, da mu je čitavo gornje tijelo do pojasa i glava plivala u pjeni i mjehurićima od sapunice. - Bože moj, izgulit će si do krvi kožu. Taj đavo izjest će mu oči! - mrmljaše kanonik prema muzikašu Jožici. - Šta veliš, kada bi se nas dva ovako nadrli i nasapunali? - Aj, Bog da je soli i kruha? - mahnu glavom muzikaš. - Od čega da kupujem sapun, pa još ovakav. Na miriši jače nego tamjan u crkvi.
 
Kumordinar ispiraše hrlo sapunicu, a voda škrpaše i šikaše na sve strane oko njega, da se valjalo maknuti s mjesta muzikašu Jožici, Ivici, pa i malomu kanoniku s drvocjepa. - Aho! Aho! - trljaše se zadovoljno gospodin kumordinar, drhtureći čitavim tijelom... Aho! Aho! Tako bi valjalo, da se vi mužeki perete i ribljete svaki dan, pa vam se ne bi po vratu, obrazima i rukama kupilo blato, da možeš repu sijati! Oh sveta, oh draga čistoćo! - Aj gospodine kumordinaru, kada bi mi seljaci svakoga dneva ovako prežuljivali i ispirali svoje tijelo: mi bismo možda čistiji bili, ali našu sjetvu i našu žetvu prerastao bi drač, korov i čemer! Bog daj, da dospijemo, kada idemo na sajam, svoje krave i volove gdje i potoku ovako ćešalima istrugati i urediti, kako evo vi radite - približi se opet kanonik, čim je prestala voda škrapati okolo kumordinara."
 
Sudbina kumordinara Žorža
 
"Ja sam ti se po stare dane oženio. Toga mi je još trebalo nakon kobne smrti milostivoga. - Šta - pljucnu Žorž ogorčena pogleda, kao da mu je nablizu štogod skrivio. -Šta! Žensko čeljade je đavo! Dok je ne povučeš k žrtveniku ona te gleda ko spasitelja, ko anđela čuvara, a ti počneš griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka! Tada pak jao i pomagaj, već je nitko ne izvuče iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogineš."
 
C) "Kanonik" govori o školovanju seoske djece
objasniti zaostalost i ne povjerenje seljaka prema gradu
"- Bit će dakle, istina, da ti ga hoće gospoda oteti za škribana, šta li? Hm! Moj Jožica, kakova li je pak to struna pukla u tvojoj glavi? Zar nijesi ti gospodar svome deranu? Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu! Jok, dragane moj, ne bih se ja dao u te gospodarske petljanije! Tko će sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni će ti dijete pokvariti, udvospoliti. Ne bude ni muško ni žensko; ni gospodin, ni seljak. Držimo se mi pluga i motike."
D) Ivičin rastanak s roditeljskim domom
Protumačiti čistoću i poeziju seoskog života i Ivičin odlazak u grad
"U sumraku istoga dneva sjedio je moj otac je moj otac na travi. Ja se zagledah u zvjezdano nebo. Nekakva strava, zamaglica, drhtat obuzeo mi čitavo biće... Primakoh se do očeve žuljevite i hrapave ruke, obuhvatih ju te ju stadoh cjelivati i kvasiti vrućim suzama...Otac ih je oćutio, ali je smrknut šutio kano mermer - kamen. A kada sam pošao na počinak, prizivala me majka k sebi, obujmila mi objema rukama glavu, te je gorko zaridala: "Oh, zar će mi te doista gospoda oteti? Ivica moj!... Joj, kako je to okrutno..." Pa se natiskahu do mene malena braća i sestrice, te me stadoše grabiti za košulju i vući k sebi, kano da me otimlju i ne puštaju.... Oni sami nijesu znali, zašto tako rade, ali osjetih, da im drhtahu ručice; jesu li doista ti maleni mudraci spadali među one blažene, koji ne znadu, što čine?..."
"U seljačkom našem domu jošte slatko spavaju braća. Jedan podvinuo obje ručice pod glavu, a lišce kao da mu sjaji u nekom bijelom snježnom svjetlu... Ah, mjesečevi traci prodiru kroz prozor u našu seljačku kolibicu, pa obasjaše te mile glavice moje braće... Onaj drugi ispružio daleko od sebe ruke, a po obrazićima sad mu drhtne nešto turobno i mrko, sad veselo i ugodno. Možda sniva, da bere mirisne ružice i da se ubo na njihov trn, što ispod miloga lišća u potaji vreba...Onaj treći neprestance prebire rumenim usnicama, kano da lahor ponjihava zrelom jagodom...Ali moja sestrica, zlatokosi anđelak, kakoli ona spava! Lišce joj je tamno-svijetlo, te jedva zamjetljiva rumen poigrava preko jabučica, kano da je prvi ružin pupoljak dahnuo u taj nevini stvorak. Oj mira, lagodan, pun i rajski djetinjski san u divnom je skladu s noćnom tišinom naokolo, sa bajnom mjesečinom, štono blagohotno i dobrotvorno rasvjetljuje i naš ubogi seljački dom...Ni disanje se ne čuje. Tek zamjećuje oko laganu struju dječjih grudi, kano da se maknuo leptir sa mirisna cvijeta snježna ljiljana i opet natrag spustio na njegove bijele listiće...."
"Već nose i trpaju u kola koješta. Konji lupaju o zemlju nogama, kano da opominju: Hajdemo. Jošte majka nosi nešto u bijelom zamotu. Zamišljena je i turobna. Čas pregačom otire suzama nakvašeno lice, čas ne miče oka s mene, dokle joj se opet nije zalilo suzama... "Evo sinko moj, bijele pogače na put. Kada se polazi daleko na sajam, na vojsku, na proštenje: pogača je dobar drug. Ah i ti Ivice, polaziš daleko. Ja sama ne dohitam, kuda i kamo! Ta nikada me ondje ne bijaše! Tek misli moje lutaju i blude za tobom nekuda po nepoznanim mi krajevima... i to mi je teško, teže od kamena, i to mi je velika muka..." Isprekidano uzdiše i jeca majka obilazeći sada kola, sada kućicu našu. - Muka, sinko. Ali tako hoće Bog. Učili te u školi čitati i pisati: nepoznat meni svijet! Da je nas u svoje vrijeme tko naučio, znala bih čemu te vode u daleki svijet i što te vuče od majčinih grudi!...Od pluga i motike! Od brda i dolina! Od naših šuma i vinograda!...Valjda da je ono nešto silno, nešto veliko. Oh, nikada ne bih slutila bila, da će mi prvi sin trgnuti se iz naručja i napustiti naš dom! Jer ne dokučujem toga: teško mi je, muka mi je! Bog hoće tako, hvala mu i dika budi... Srce mi je drhtalo i cijepalo se udvoje. U grlu me stisla mora. I sam pravo ne razabirah, kamo polazim. Šta je tamo? Kakovi ljudi? Kakav svijet? I dobro sam pojmio, što ostavljam. Jedno su daleki, tamni. čarobni i neodređeni sni. drugo je život svagdanji, vedar i jasan, gdje svaki dan počimaš i dočimaš na poznatom poprištu..."
"- Tako je, sinko! Budeš li prav, bit ćeš i zdrav. Bolje biti živ nego kriv! Moli se Bogu i budi dobar! A ja ću skoro opet ovamo, da te vidim, a možda će i mati sa mnom! Zbogom, sinko Ivice! - I ocu bijahu vlažne trepavice, nu on potrese unatrag glavom, kano da će reći: Ništa! Ništa!"
E) Ivičin susret s gradom
objasniti nesnalaženje seljaka u gradu i objasniti problem seoskog dječaka u gradskoj sredini
Od prvoga pogleda potrese mi nešto čitavim bićem. I nada i čeznuće i strah i veselje i turobnost i potištenost i ushit ovlada sa mnom... Sve mi se to pričinilo nekom ogromnom i velebnom hrpom kamenja, iz koje se pomaljahu i oživljavahu u svoj svojoj ljepoti crkveni tornjevi, visoki dimnjaci tvornica - a i njih držah zvoncima - onda išarani krovovi, pa neko svjetlucanje i bliještenje; da li bijahu to tajanstveni plameni, da li je to biser sjao, da li zrcala ili se naprosto odrazivahu o sunčano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana? Toga je nijesam znao odgonetnuti.... Sada mi se stala u duši rađati čarobna slika vilinskoga grada sa svim njegovim divotama, obasjanim u stostrukim našim seoskim pričama i bajkama....Ovako začaran od prvog pogleda i razmahanja velikoga grada, prenem se iza sna istom tada, kada se naša kola kotrljahu gradskom ulicom... Najprije tu zamijetih ovdje i ondje ko četicu gradske djece, gdje se igraju, prepiru, viču, trče... Alaj mi se svidješe ti mali, blijedi gospodičići: one male djevojčice, štono mi se pričinjahu poput prikaza u bibličkoj povjesnici... Sav taj djetinji puk velikoga grada gmazio je u sitnim gegicama, gotovo nezamjetljivim cokulicama, u okruglim nahero klobučićima ili kapicama... A ugledah i golotrbe, poderane, zamusane djece. Ova se turobno i sjetno vukla ulicom, mnogi s palcima u ustima, kano da iz njih sišu zajutrak... Takovi mi se duboko usjekoše u srce: bit će oni svi valjda siromašni študenti, a moji novi drugovi..."
Odavle zaputismo se po gradu... Tuj se svakim korakom otvara novi vidik... Silne i strašne kuće i dvorovi... Prozori su im veći nego dvoja vrata naših seoskih potleušica. Krovova ne možeš ni zamijetiti, u tolikoj su visini. Ulice široke, čiste, potaracane kano naša crkva... Pa ta silna vreva ljudi! Tuj se sretaju, tuj trkaju, tamo pozdravljaju, ondje se prepiru i smiju. Zar je danas vašar ili proštenje? kliknem ja. Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vašar od jutra do mraka. A u svakoj toj kući obitava više ljudi, nego u deset naših sela..." protumači mi učitelj....Na nas nitko ni okom ne svrnu. A ja neprestance skidah svoj šeširić nazivajući Hvaljen Isus! Hvaljen Isus! No nitko ne odvraća pozdrava. Najviše njih me i ne pogleda. Netko se nasmiješi, netko me prezirno izmjeri; a jedan gospodin - lakti mu virili iz ohcana kaputa i čepac od cigare cvrljio mu u ustima - okrene se za nama i zahohota: "Gle, gle! Mužeka dovukoše prvi put u grad! Tele i nova vrata! He, misli klipan, da po našim hgovima volovi pasu, a po gradskim ulicama krave tule i guske gaču.....pak: Hvaljen Isus! No, ispast će ti jezik, ako budeš do večera tu ladanjsku pjesmu glagoljao!..." Prvomu svećeniku, koga sretosmo, pohrlio sam, da mu poljubim ruku. On mi je blago sustegne: "Dijete moje, takav ti običaj ne vlada ovdje..." A svi prolaznici, koji to zamijetiše prezirno se podsmješkivahu...One su tako čiste i bijele, kano marmor na našem crkvenom oltaru..."
F) kanonik vozi Medoniću seosku daću
objasniti zelenaštvo, osiromašivanje seljaka i njihovo zaduživanje
"Mali kanonik zapalio bi svoju lulicu, cmoknuo bi dva - triput, a onda: - Plavojko! Riđane! Hoj, na, - ajs! Ej, vidiš, Miho, tako ti je to. Vozimo opet u mlin... Melje ti se sve to u našeg bogatuna! Silni imetak, sine moj, silni imetak. Kažu, da prospe sve novce, umr'o bi čovjek od straha i prepasti, toliko je toga nagrcano i nakrcano... Pa ludi svijet štošta brunda i zanovijeta: ovaj o vragu, da je našao zakopano blago! A ne znadu klipani, da mlin - mlin nosi, evo ovako! - pokaže "kanonik" rukom preko brdina i povuče na konopcu kravicu, koja je teglila kolica. - Koliko nas imade, što ovako poput romara putujemo k Medoniću. A svatko misli, da žitak nije ništa, vino ništa! Ali sve to majstor Medonić smelje i zbažda skupa."
G) gazda Medonić
objasniti pojavu seoskih bogataša ili GAVANA, zelenaštvo i prodor kapitalističkih odnosa na selu
Fizički opis Medonića
Nato izađe iz gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomljivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosjedi brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crn prsluk s čvrstim lancem srebrnjakom, u kome je visila stara omašna džepna ura, isto tako srebrnjarka... Bijaše to sam gazda Medonić."
Kako se je obogatio
"Tu življaše seoski bogatun, vinski i konjski trgovac Medonić, u onim brdima seoski polubog i novčani patron, poznat na široko i daleko. Bijaše osobiti dobrotvor seljačkom puku, jer uzajmljivaše novce bez kamata! Ali za ovo dobročinstvo tražio bi obilato uzdarje u prirodnim darovima. Ako uzajmi seljaku dvadeseticu, pedeseticu, stotinjarku itd; onda kako ne traži nikakvih kamata, no dužnik valja da ga ujeseni obdari s toliko akova novoga vina, od koliko se desetača sastoji njegov zajam. K tome pripadaju još druga pridarja, kakvo je već Bog blagoslovio dužnikovu kućicu: po koji vagan kukuruze, graha, proje, raži. Kad je stalo padati jesensko lišće sa stabala i vinove loze, tada su putem do Medonićeve zidarice škripala kola za kolima, na kojima dovažahu njegovi klijenti darove: ovaj vino, onaj žito, perad, jaja itd."
Kako seljaci dozivljavaju Medonića i njegovo bogatstvo Seljaci često uzdisahu nad tako silnim imetkom i bogatstvom. A stare kume bojažljivo šaputahu, da to nije s pravim računom zgrtano i nakrcano. Tu valjda ima vrag svoje prste, koji kupuju ljudske duše sa vrećama zlata i srebra... Pronosilo se pače selom da je prije više godina nespretnjaković Blažun Tomica, pokoj mu duši, noseći u Medonićeve podrume vino, naišao na nekakva gvozdena vrata u kojima opazi silni zardali ključ, te otkljućavši ih radoznalo uniđe u rupu, što zaudaraše sumporom i mrtvacima... Tu zareži na njega čudovište, pripeto o lancu... Oči mu tako sjale, da rasvjetljavahu čitavu rupu... Imao je životinjsko tijelo od jarca, crno rutavo; crljen rep, glavu čovječju s rogovima, a jezik krvav isplažen preko brade... Nespretnjaković pobježe na vrat - na nos te je za čitava vijeka ostao poremećene pameti... I puk prišaptavaše, da je to pripet o lancu živ, živcati đavo, koji Medoniću kuje novce i radi banke... Zato i bijaše Medonić pobožan gospodin koji putovaše po svim proštenjima, darivajući crkve i oltare, plaćajući sve te mise, pomažući na golim koljenima i ližući svece i crkvene zidove... samo da spasi dušu od vraga, koji ju je sigurno već vagnuo i zapisao u svoje anale"..." Kanonikovo misljenje o Medoniću
"Gospodstvo, gospodstvo, do vraga mu gladno i zakrpano gospodstvo! Sve to izvana gudi i pjeva, a iznutra cvili i zijeva! Gospodstvo da, naš Medonić, naš Medonić! Kada on u grad među gospodu, a to se uzvijaj uz njega i fiškali i pisari i suci i ašešori. A da se vidi tko je Medonić, ovom fikni banku, onomu škudu: Sve za cigare, sve za cigare, vaše gospodstvo i gospodstva vaša!" Oni pako zavidno gledaj i bleji u silnu Medonićevu kesu: oh, prodali bi i zamijenili sve svoje gospodstvo za nj, kano onaj u Svetom pismu svoje prvenstvo za zdjelicu leće..."
Svadba kod Medonića - koliko je zapravo bilo njegovo bogatstvo
"Iza toga ulazili su mladenci i svatovi uz muziku i silnu halabuku i klicanje gostiju i djece. Na jednom kraju nastalo grljenje i cjelivanje, a od drugog kraja stadoše kuharice trpati stolove nebrojenim jestvinama. Nigdje se do sada takova šta nije ni vidjelo ni čulo! Što je na najsjajnijim svadbama bilo po četiri čorbe i po četiri vrsti pečenja i drugih jestivina, to se u Medonićevu domu dvanaest raznovrsnih čorba zapušilo po stolovima! Onda dvanaest vrsti pečenja različita mesa; dvanaest vrsti pogača i kolača; dvanaest vrsti kojekakvih umaka. Svega po dvanaest vrsti. A Medonić je također natrpao svadbene stolove sa dvanaest vrsti vina jedno jače i bolje od drugoga. Kako se mladenac priženio u kuću, slavile se obje svadbe u Medonićevu domu i trajale punih osam dana i osam noći. Nikada ne bijaše niti će biti takove svadbe, kakva se slavila u Medonića! Prava gavanska svadba i svatovi!"
H) Uskrsna svečanost
"Osvanuo i uskrsni dan! Lijepo, tiho i nešto hladno jutro, a nebo čisto i vedro kano riblje oko... Čim je osvanula rujna zora, i njezino rumenilo poput čarobne mreže razastrlo se po nebesima, već je seljački puk u bjelini i čist hrlio sa svih brda i sa svih strana k božjem hramu, gdje će zapoćeti svetkovina uskrsnuća čim se sunce pomoli na istoku..."
2) PROBLEMATIKA U GRADSKOM ŽIVOTU:
A) Ivičino buđenje u Laurinoj sobi
objasniti moral gradskog života, sukob seoskog i gradskog morala, skok u vremenskom povezivanju
"Bože moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama među tim nabuhlim jastucima.... Podovi se lašte, sagovi, protkani zlatnim i srebrnim žicama, čarobno ljeskaju... Pa ove slike...Baš ta sučelice krevetu: golo tijelo žene, božanske ljepote!..... Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću! Odvrni... A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu... I tamo se odrazuje ta gola ljepota. Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje.... Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid.... Odvrni oči od svega! Kako sam ja u ovom divnom krevetu? Šta je to bilo? Ivica Kičmanović prikrije si oči i obraze objema rukama. Krepke ruke i jaki laktovi legoše mu na široka mladenačka prsa......Što je to bilo? Ima mi dvadeset godina! Je li moguće? Zar tako hitro? U toliko muka i tegoba? Pa ta rajska noć....Oh, ja snivam i bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi....možda u zelenoj travi? Ta ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima, kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima.....Možda i sada snivam.... Nije, nije, dvadeset godina..... Što je to bilo?... Gozba! Sjajna gospodska gozba, pa svečani govori, pa pjevanje....onda..... tiha noć...žarko, pa slabo svjetlo, pa onaj stisak ruke... onaj oganj, ona strast... pa tada....? Ah, možda bijaše to samo seljaćka svadba? Možda je i moj otac dudao u svoj veseli bajs? Možda to tek mene uvedoše u bračnu komoricu sa ljubom mojom....a muzikaši i svatovi još pjevaju za rastanak onu melankolićnu pjesmu."
Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje! Oh, kako li ti se zamamno i razbludno osmješkuju ustašca te divne ljepote na kipu!...A što je kip prema životu? Što je naslikana ruža prema cvijetu, što raste, bujan i napunja zemske prostore milinom mirisa svoga...? Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je... stid... Ah kako on poput ledene struje probija sve nebrojne i nedogledne niti živaca bića moga... Ah, kako mi duša tone od neke neopisive groze, hladnoće, zapuštenosti, zlovolje, slasti, ognja nebeskoga, anđeoske i paklene radosti: poleta, zanosa i ushićenja... Stid...stid me je... Odvrni oči od svega, odvrni... sakri se!..."
B) Mecena uči svečani govor
ograničenost, neobrazovanost, humor i ironiju
"I ja letim u odaje dobrotvora. On mi ponajprije grozničavim glasom zapovijeda, da pritvorim vrata ključem. Sada mi daje prijepis strašnoga govora, a on se uspinje do stola na povišenu mjestu i mahnu rukama: ... Poglavita, blagorodna, časna, velečasna, prečasna, velemožna, svijetla, presvijetla, sva odlična i najodličnija gospodo!...Kako eno dojuri hitna lađa jedrenjača što je jaki mornari i bistroumni krmilari tjeraju neizmjernom morskom pučinom; kako eno doleti suri orao sa svoga timora, lomeći i režući Foibosov zrak oštrim krilima poput mača Kraljevića Marka... kako... kako... o, božja kugo!.... - lupi Mecena o stol...."
"I kako je Mecena bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa glava poput bukvina panja, tako si je on dobro upamtio riječ "zgubidan", pa mi ju je često prikričao onom istom nasladom i zloradošću, kako to nekada običavaše u našim bregovima susjed kanonik"..."
"A ja sam stao govoriti, upravo grmjeti... Mecena je razvalio usta, a oči mu se pretakahu slijeva nadesno, kano da si mu rogljama zakvačio šiju. Izgovorivši ja ono, gdje pojet sam sebe gustim oblacima tamjana kadi: "Prevelika hvala, potpuna slava, a ne manje i svaka čast našem prvom narodnom lirskom pojeti Rudimiru Bombardiroviću Šajkovskomu (to bijaše literarni nadimak pojete i sastavljača govora ; dakako, višeslovčaniji od nadimka: zgubidan), koji je našu čednu književnost svojim golubinjim srdašcem podigao nad egipatske piramide; koji je svojim velikim talentom utješio nesretne, napojio gladne, a nahranio žedne; koji je svojim nebotičnim genijem zaštitio uboge i jadne životinje: vrapce i sjenice, smrznule u ljutoj studeni, konje i magarce, lipsajuće s ljudske okrutnosti naših biruša i kočijaša......"
Rudumir Bombardirovič:
"Bijaše to čovjek obrijan i golih obraza poput djevojke. Dapače ja držim, da nikada nijedna dlaka nije proklijala na njegovu licu, dakle da se nije trebao ni brijati. Zavinuti mu, dosta dugački nos, nije doduše bio osedlan naočalima, ali on je neprestano zvrljio i škiljio preko njega tužeći se, da mu je posvema oslabio vid - a koji ga slušahu, trebali su dakako razumijevati, ako bijahu ljudi nježne ćudi i estetički obrazovani, da je to od silna napora i mozganja... Vlasi mu bijahu nekakve neopisive boje - naličile su mokrim stijenama seljačkih kuća, kada ih čvrsto pokvasi kiša - a načepurene ko slamnata streha, kada je ljudski iščepunja vihar i vijavica. Inače sizahu do ramena, a već samo u tom sastojao se neoboriv aksiom poezije.... Visoka, nešto pognjurena stasa, brza hoda, a odijela istrošena i izlizana, često i zaprljana. Ali nije bilo od nužde nego iz razloga ženijalnosti... O zaboravljivosti do nesmisla neću ni govoriti. Tako je po najjačoj kiši lagano stupao bez kišobrana, da je s njega lijevala voda kano iz žljebova gradskih krovova; dok bi ga u najljepše vrijeme razastr'o nad sobom poput plašila i letio ulicama kao da zvoni na vatru...Često puta valjalo mu gologlavu iz daleke ulice vratiti se u kavanu, gdje bi zaboravio šešir..."
C) Laurino djetinjstvo
opisati gradsku periferiju kao mračnu priču života
"Dugo, dugo idasmo. Otac si je kadšto otr'o znoj s obraza, ali ni riječi progovorio. Tako smo prispjeli u zabitu i zamazanu ulicu niskih i kukavnih kućarica. Silna djeca, bosa, gologlava, zakrpljena, ružna i slabašna igrala se ulicama. Kada opaziše mene i oca, napustiše svoje igre i počeše zjati u nas: Gle, gle kako je lijepo obučena! Kako li se sjaji...I meni je tata obećao, da ću o Uskrsu biti umivena i čista i da ću u novom odijelu s njime ići na misu..." vikala je glasno neka djevojčica, koja nas je pratila s čitavim čoporom djece... Uđosmo u jednu od tih bijednih kućarica. Popesmo se uskim i trošnim stubama. Tu otac otvori neoličena dašćana vrata i ja ugledam staru odgojiteljicu Ivanu. -Ja sam uredila, kako se dalo, gospodaru. - Uredila - uzdahnu sa žalobnom porugom otac - o, moja starice! Ivana se okrene do prozorčića i stade pregačom otirati suze...Stari naslonjač, što ga u našem prijašnjem stanu prebacivalo po tavanu; prost stolić, dva stolca i kukavan krevet - bijaše sve pokućstvo u toj sobici, koja vonjaše po dimu i vlazi. Svod je bio tako nizak, da je mome ocu valjalo sagnuti glavu, kada stupismo unutra. Prozorčić, kroz koji bi jedva turnuo pesnicu, ljeskaše se čudnovato od žarkog ljetnog sunaca, koga trakovi kao da se odbijahu, ne htijući prodrijeti u tu tavansku spiljicu..."
"Nije dugo potrajalo vrijeme, a eto Ferkonje nekuda snuždena i zasukana. Zamrljanim, polupoderanim rukavima trlja si znojna lica i tubasti nosić... Nove moje drugarice izabraše me u igri kneginjom... A Ferkonja požudno vreba ispod oka na ostala puceta moje odjeće, on ne pitajući za čast kneginje, zaleti se k meni:."Šta će tebi, ženo, ta svijetla puceta? Izgubih jedno, s drugim valja mi ga iskupiti u igri!- One hulje ne smiju da odu, dokle ga ne dobijem..." Ženska djeca stanu hihotati: - A, a Laurica je žena Ferkonjina! Lijep par! Ćorko i knjegina!" Dotle moj drug odgrizne dva puceta na mome odijelu, a onda poleti k drugaricama, te jednu bubne po leđima, drugu nategne za ušesa, treću prodrma, četvrtoj pokaže jezik, petoj dugi nos: - Nećeš ti, dundo, niti ti klepetušo, ni ti dromedare, ni ti kladivo biti mojom ženom, ne!"...I Ferkonja odjuri među hazardaše...A naše djevojačko kolo opet se zavrti. S nama igrahu i oni dječarci, što još napola izgovarahu riječi i koji bijahu tako mimi, strpljivi i milodušni, da se više ubrajahu me u žensku, negoli medu mušku djecu...Ja zapinjah u igri. Tamne oblake sjete, negodovanja i zabrinutosti na moje djetinjsko čelo navuklo je drsko ponašanje toga ćore Ferkonje...Kakova ću kući? Stadoh se ogledavati i mjeriti. Ta na mojoj suknji fale čitava tri puceta! Što će reći otac?..." - Stani, ćorava nakazo! Zašto tučeš ovu malu? Što ti je ona kriva? Pokrao si je i porobio s nje zlatna puceta, proigrao ih - a sada ti je ona kriva! - Ona je moja žena! Ona valja da je uvijek kriva. A tada ću je tući, da će sve zvoniti! i moj tata tako radi, kada god ga snade zlo i nevolja. Žena je vazda svemu kriva! A ti, zvrkonjo, pusti me na miru!"
Zapleti se vezuju za ove likove: Ivicu, Lauru, mecenu
Autor se služi opisom, naracijom, dijalogom, monologom i piščevim komentarom
Citati:
Roditeljski dom:
"Seljačka se naša kolibica sastoji polovinom od velike, četverouglaste sobe s ogromnom peći, na kojoj u cičoj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom brežuljku, obraslu na istočnoj strani šumom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljačke kućice rastepene naokolo."
Ljubav prema selu i prema obitelji te seoski ugođaj:
"I dođe jesen... Ja opet zdrav i veseo, i puni me bregovi bijahu. Svaku pticu poznavah u šumici kraj kuće, sa svakim stablom razgovarah. A zavidio sam i glogu i trnju i kupinju i oštracu borovice, kad bih se sjetio našega patuljastoga susjeda.... Eh, da sam trn, kako bih ga u potaji u travi dočekao i zabio se u golu petu njegove noge! Oh, da sam kupina ili glog, kako bih se uhvatio za njegove tvrde ruke i ogrebao ih, da bi mu sve voda zalijevala usta od milinja! Oh, da sam oštrac borovice, kako bih pogladio i opržio njegov tupi nos i njegove zagasite obraze! I kada sam na dugačkom užetu vodio našu staru, dobru kravicu plavku, kako sam zavidao njezinu podugom okresanom rogu i njezinu dugačkom repu! Ah, kako bih trknuo u rebra našega susjeda kanonika", da sam plavka! Eh, kako bih ga švignuo preko lica ovim metlastim repom!"
"Ivica se već spustio niz brijeg. On razgovara sa svakom travkom, sa svakim puteljkom, štono se vijuga nizbrdo u doline, šumice, pa onda dalje na druga susjedna brda... Sve su to njegovi stari znanci. I sve mu je sada manje, puteljci kraći... A majka viraše najprije iz brđanske potleušice kroz sitan prozorčič, da bi jedva turio pest kroz njega. Pa kada joj je Ivica uminuo pred vidom ostavi ona tijesto i vatru i pecivo, te pohrli preko praga, a onda na dvorište, pa se popne čak i na plot da gleda svoga sinka, da mu mjeri korake. - Oj, moja stara, kako si mi djetinjasta! Ta nagledat ćeš ga se do mile volje. Evo, malo da ti nije zagorjela velika pogača!... Aj, aj, ženska glavo!
- Muči, muči Jožice! Šta li ti znaš, kakovo je majčino srce... Oh, ta moje ga oči ne vidješe već godinu dana! Pa onda, da mi ne bude za svaki trenutak: e da mi uzalud ne umakne! Na, jedva tri dana, pa Bog zna, kad ću ga opet vidjeti! Lako tebi, ti napuniti torbu, potpali lulu, štap u ruke, pa ajde k njemu u grad! Ali ja, sirota, ja? Pa ipak, eno, sam pripovijedaš, kadno li te na odlasku sprovede čak na kraj grada, a ti se okrenuo za njim, popostani i sto puta pokroči natrag u grad po deset koračja da ga se nagledaš. Pa na, kakav li si mi tvrdonja? Ti sada meni zamjeraš, da ga se jedva nagledati mogu!"
- Ivica! Ivica! Naš bratac, naš bratac! - kliktahu bosonoga djeca, udarivši trkom i vriskom prema njemu, kadno ga opaziše. Martica bijaše djevojčica od kojih deset godina, ozbiljna i mučljiva, upirući svoje velike modre oći u Ivicu. Ona je polako trčala za Matom i Doricom, djecom od pete do sedme godine. Mato i Dorica, pritrčaše do Ivice, jedno ga obujmi okolo nogu, drugo ga uhvati i objesi mu se o ruku... "
- Danas jošte ja ne idem, ostat ću doma, gospodine kumordinaru! - Kako ne idete? No, to je lijepa finoća i udvornost? A što ću im ja reći! Kako ću vas ispričati? - ozlovolji se Žorž.
- Ja danas nikako i nikamo! Poslije Uskrsa priskočit ću malo i ovamo i onamo, ali danas me najviše veseli doma... Bože moj, veliki petak, pa ovdje medu svojim ljudima, uz svoju majku, braću i sestre! Ta topim se od milja, kako će mi živim životom opet oživjeti sve te slatke uspomene našega divnog seljačkog života o velikim godovima!... Ajde, ajde, gospodine kumordinaru! Ja ostajem doma! Sretan put k ladanjskoj gospodi... Ja nijesam došao k njima, već svojim roditeljima i braći!..."
"Ugledasmo napokon našu župnu crkvicu..... Mati se prekrsti do tri puta i klecnu, ponizno šapćući te bijući se u prsa: Ah, čast i hvala ti budi, Marijo, Majko Božja!" i mene obuze pobožno i sveto čuvstvo te oponašah roditeljicu svoju.....Mi bijasmo dosta udaljeni od veže župne crkve.. Tuj se jedva išlo u božji hram o velikom svecima, kamoli svake nedjelje... A našega seljaka zaokupe neka neopisiva čuvstva nabožnosti i strahopočitanja, kad ugleda svoju crkvu. Mi, djeca u našim brdima, koja mogosmo tek rijetko, kada je zaduvala povoljna struja vjetrova, čuti onu nebesku glazbu crkvenih zvona, mi običavasmo nedjeljom potrčati do četvrtog brijega i popeti mu se na vrhunac, da vidimo samo crkveni toranj... Iza crkvice opazismo stari drveni dom na sprat sa mnogo velikih i caklećih se prozora. To je župnikov dvor. I ta zgrada bijaše za mene od osobitog tajanstvenog čara."
Moral sela
- Ne brinemo se mi što je s Ivičinim školama - umiješa se netko treći u razgovor ili kako i gdje se upoznaše mladenci. Ne brinemo se mi za to, ne daj Bog! Svaki neka mete pred svojim pragom! Ali nama je stalo, da u našim selima i u našoj župi vlada mir, red, zakon i strah Božji te nebeski blagoslov! Opet će nas kazniti Bog i poslati tuču i druge nevolje na naše glave."
Seljak u gradskoj sredini
"Sjedosmo oko nekog okruglog stolića pri zidu. Moj otac stade pozorno i pobožno opipavati crveni baršun, na kom je sjedio. Vidio sam, kako mu podrhtavaju ruke, kano da se boji, da se ne bi sve to tako fino, nježno i mekano provalio pod njegovom težinom. Zamijetio sam, da mu novo piće, onaj sok od kisela kupusa, pak taj kavanski dim i ta gospodska galama šumi u glavi, kano da mu se ona pretvorila u mlin..." Nijesam pravo znao, snivam li ili bdijem. Činilo mi se, da sam došao u najljepšu crkvu, te me ponudiše, da sjednem na oltar..." znao se toga kasnije sjećati moj otac na našim seoskim bregovima..."
Kako se je Ivica osjećao u gradskoj sredini:
"Vratim se u družinsku sobu. Kumordinara ne bijaše ovdje, a ja podvinuh ruke ispod čela, lice mi je planulo, i stadoh gorko jecati i plakati. U tuđem svijetu među tuđim ljudima, a tako daleko od oca, od majke i braće svoje!... Sada mi prolete u pameti oni slatki časovi u našem seljačkom domu, kako smo, kada bi već gusti mrak potamnio zemlju, sva djeca prislanjala uha na golu zemlju našeg brijega, e da li čujemo korake očeve, koji se imao odnekuda vratiti; ili se pako sjetih onih časova, kada letjesmo sa svoga brda poput ptičica, isprhavši iz gnijezda, gdje opazismo svoju dobru i tihu majčicu, kako dolazi sa proštenja i nosi bijeloga krušca i slatkih kolačića. A evo, kako se to iznenada promijenilo? Kako su daleko od mene i otac i mati i braća moja!"
"Neka nesnosna težina pritiskivala mi moždane u glavi. Činilo mi se, kano da mi gvozden obruč ovija čelo, tako me je nešto nevidljivo stezalo... Stotinu prašnih kola kano da mi pred očima juri škipljući i cvileći jedna za drugima uzastopce. Polunesvjestica poput more navaljivala i kljucala u sljepoočnicama, kano da će ih razvaliti. Tako me se doimahu razgovori raskalašenih slugu i sluškinja, koji mi ulijevahu u dušu prve i svijetle, nerazumljive i nekuda suviše jasne pojmove o novom svijetu, kamo me sa sela dovukoše, o tom mojem dobrotvoru, za koga mi se valjalo još kod kuće jutrom i večerom moliti Bogu... o društvu te pokvarene družine, gdje ću kako vidim, provađati mladenačke dane svoga siromašnog školovanja... Sve se to isprekidano vuklo po mojoj duši poput jesenskih magla okolo gorskih potoćića, štono se sada dignu u vis, zastirući visoke vrhove stabala, kroz koje prodire slabašno sunce; sada opet spuštaju se vlažno i hladno na zemlju i sljubljuju se sa žustrom i bistrom vodom potočića, a obzorje se opet pomrači i sunce se sakrije..."
"Stadoh polaziti škole, ali nisam bio svjestan, jesam li dobar učenik ili ne. Učitelji bijahu prema meni hladni i nekako surovi, dok su gradske moje drugove tetošili i gladili. Kumordinar, jedini moj uzgojitelj, niti je pazio, niti je pitao, da li učim i što učim...Valjalo mi sve kućne poslove obavljati ili mjesto njega, ili mu pomagati. Čistio sam cipele, uređivao družinsku sobu, prao tanjure, pročetkavao odijela, nosio vodu itd. Napose imao sam kumordinara dvoriti, te mu u jutro izglačati cipele, pripremiti punu vedricu za pranje, udesiti postelju, češljati i mazati glavu, a tad bi me često ispljuskao, da mi sve zubi cvokotahu. Često sam zanemario poći u školu, a mnogoput i zakasnih. Zaman se potužih rođaku Juriću: "Šta! Lari-fari! Učenih ljudi i velike gospode je dosta, ali valjanih i poštenih slugu je malo! odvračaše on. Kako prvoga dana dolaska u veliki grad, tako i poslije konakovah na tvrdoj klupi. Svake nedjelje sastajaše se raskalašena družina, muško i žensko, kako one prve noći, i tu sam slušao najbestidnije pripovijetke i gledao krupnu i grešnu ljubav izopačenih stvorova."
Grad
"I Ančica se sa staricom izgubila u najudaljenije, najzamračenije i najsitnije gradske uličice, u kojima se klatarila sila mršavih i izgladnjelih pasa oborenih glava i podvinutih repova, da bi se morao zgroziti svakim drugim, ne cijedi li se iz njegove zaprljane i režeće gubice slina bjesnoće i neće li se sad na zaletjeti u tebe. Isto toliko vuklo se uz uglove niskih i kukavnih kućica oguljenih mačaka, od kojih je svaki treći nosio neki žig na sebi; jednomu bijaše istrgnut rep baš u korijenu, drugome odsječena uha ili tako izgrižena, da se objesiše niz glavu poput resica. Trećemu fali jedno oko ili obadva, četvrti šepa na tri noge, petomu kano da si udario žig po čitavu hrptu, gdje je sijala gola koža, na kojoj je morao negdje plamen ispaliti plemenitu dlaku, jer uz kraj i sada još vidiš opaljeno i ogorjelo krzno. Isto toliko djece, bose, nage, očupane, kljaste i nakazne veralo se, trčalo, vikalo, tuklo i vuklo se tim ulicama, te ćeš pomisliti, da ili ni jedno od njih nema oca, ili su sva djeca jednoga roditelja, koji svu očinsku brigu utaplja u kakim zakutnim krčmama, te tuj trati vrijeme u zamazanim kartama i u jeftinu te zlu piću, što mu ispaljuje sve roditeljske dužnosti i skrbi na dnu savjesti njegove..."
"Pred Ančinim očima zasja veličanstvo široko i divno rasvijetljenih ulica, punih gospodskog svijeta. Ta ovdje je, kano da hodaš po stolu."
Izgled sobe kumordinara Žorža
"Uvede nas u svoju sobu sa dva prozora u dosta prostrano, ali golo dvorište. Dugački, četverouglasti, nepokriveni starinski stol proteže se od jednoga do drugoga prozora sa dvije isto tako dugačke i široke klupe, od kojih jedna stajaše uza zid. O čelo stola koči se kožni već otrcani stolac. Posred sobe je vedrica, puna neke kaljužaste sapunaste vode. Naokolo nje poliven i poštrapan je star, neravan i zamazan pod, kano da se tu nedavno netko kupao ili ispirao rubeninu. Jak i velik krevet još je posvema razvaljen i zaudara neugodnom, okiselastom toplinom kano ležišta, u kojima su ishrkali pijandure i vucibatine sladak i dubok san...".
Mecena
"Prvi dan upamtih samo to, da je u ilustrišimuša velik i izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupne crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk, da štrlji kano da si trn pokosio."
Laura i Ivica:
"Noćas je htjedoh silom vidjeti imalo da ne nagrajsah: a sada je evo iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listićima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupčicu: - Da, nama će biti lijepo i ugodno! -uskliknem ja, i mi se uhvatismo za ruke i dugo se tako držasmo, ne progovorivši ni jedno ni drugo...Ja oćutjeh, da postajem neko drugo, novo biće. Duša mi se zanijela daleko, daleko preko brda i dolina tamo u naše seljačke bregove i lugove. Ali, da nam je tamo biti zauvijek samima...I snatreći tako opet je pogledah. Ona bijaše udubljena u misli, a lišce vidjelo joj se tako nevino, tako svježe i nježno...I u taj tren zavrti mi neki otajni crv u srcu i ja se naglo prenem iz svoga slatkoga snatrenja, trgnem rukama i izvinem ih iz njezinih. Promrmljam teško, kano da sam zahripio: - Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo nije... štićenica i rođakinja toga staroga Mecene!... Rođakinja!? Ona je sjedila na našoj klupčici oborene glavice, koja se jedva zamijetila ispod širokih i velikih krila slamnata šešira. Tiho se dokradem iza nje i opazim, da nešto čita...Ja sam toga jutra bio vanredno hrabar i smion... Nijesam doduše bio sam sa sobom načistu, što ću i kako bi se to sve moglo svršiti, ali nešto naumih, ne znajući ipak pravo, što ću. Došuljam se iza leđa te joj zaklopim rukama oči...Bilo je to dosta nespretno, jer joj je i veliki slamnati šešir tom zgodom pao, no ja, oćutjevši tako blizu njezinu krasnu, miomirisnu glavicu, njezin vrat, njezina obla ramena, tiskajući još uvijek prstima drage očice, stanem je cjelivati u vlasi, u vrat, u ramena, leđa...Ona odvinu moje ruke, okrene lišca prema lijevom ramenu i opazivši me, ciknu smeteno i nerazumljivo. Ona prasne u bahantičan smjeh. U taj tren joj pogledam u oči, i ona mi se pričini posve drugom. Njezine mile crte sada se nekuda otegoše. Ona lijepa ustašca ne odisahu nježnošću, nego mi se priviđaše, kano da će ugristi...Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Mene proburazi iznenada neka zima i prolete me srsi..."
Laura saznaje istinu:
"Strahovitu tajnu, koju je Laura u mah shvaćala. Isprva bijaše to shvaćanje samo neka slutnja koja izdaleka dolijetaše prostorima njezine duše uz grmljavinu šum, zvižduk i bljesak. A što se više približavala sve su jače bjesnjeli gromovi, lomot, šum, zvižduk i urljava, kao da se nebesa izvrnuše na zemlju, dok se ne surva i ne rastvori pred njezinim bistrim vidom sva istina o svom užasu i grozoti."
"Sve se slaže i sklada na vlas! Ti si, Lauro, nesretni i kobni plod Mecenine pustolovine i teško ga njegova grijeha sa gizdavom vilom Doricom! - On - Mecena - on ti je... Uh! Uh! Odurno, strašno, pakleno... Takovo što može gukati u moja uha samo Lucifer!... Pa ja?... Ja sam bila... Ja sam mu pospješila put u vječnost... Svome ocu... Ne, ne! To je pakleno prišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je moja kleta, strašna, odurna i gnjusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!"
Laurina kuća na selu - "kapelica"
"I kada poredaše u novoj kapelici blistave ormare od orahovine, baršunaste naslonjaće i kojekakve stolčiće, divne postelje; a na prozore, koji bijahu za Jožičino oko ogromni kao oni u crkvi ili vrata na njegovoj kolibici; kada natakoše svilene zastore; po podovima prostriješe sag do saga, a ormariće i stoliće načičkaše koje kakovim posuđem i drugim stvarima, kojima muzikaš ne dokučuje ni porijekla ni imena - tada bi zgubidan Jožica smjerno povukao lulu iz usta te je utakao u saru od čizme na desnoj nozi, raskrio se, te pobožno i bojažljivo stupio u novu kapelicu."
Kako Ivičin otac doživljava Lauru
"Neka turobnost, postidnost, neka neopisiva tjeskoba i klonulost srvala bi ga svaki put, kada je ugledao svoga sina zajedno s tom djevojkom, koja mu se pričinjaše čas vilom, čas čarobnicom, čas đavolovom kćeri. Mutne, teške poput more i neodređene slutnje obuzeše mu srce i dušu. On bi samo uzdahnu te upalio i zadimio svoju lulu."
Hajdučica Lara:
"Šuti, huljo! Ne ćeretaj, jer ćeš ovaj čas znati što je harambaša Lara. Prosvirat ću ti tanetom i ovo jedno oko, što te još vodi po širokome svijetu! - domahnu mu vitkostruko i bujnostasno čudovište, skine kabanicu, a oko pasa zasja svijetlo oružje; zatim otkopča nekakve zaveze, a sa obraza spane kriva brada i brk, dok se ženske kose u svojoj bujnosti i dragosti prospu po leđima, kao da je pao crni oblak. I zasja velebno žensko lice, puno života, strasti, junaštva i grijeha..."
Laurina prijetnja
"Ali pamti! Nikad nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!... A sada smo tuđi! - Nosi se - okrutniče - nosi se! Nikada ja još ne počinih tako okrutna zločina, kao što si ga danas počinio ti! Nosi se! - I ona natakne muškaračku krinku, otvori vrata, a Ivica izađe napolje."
Smrt Laure (Lare)
"Sudili su je na smrt... Ustrijeliše je... Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa... Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela nijedna kap krvi... Hladnu i ukočenu makoše je s mjesta i srušiše u grob, iskopan na njezinu podnožju."
Ančica i Ivica:
"- Ah, Ivice ne bih nikada mislila da ste vi takvi... pustite me, pustite! Jao, da tko vidi! Da nas tko zateče... Pustite!.. Ja sam uvijek mislila da ste vi živi svetac... Puštajte, ja ne razumijem svega toga! Mene glava boli... Pustite!...
I mladić oćuti na svojim obrazima da ga poškropiše i ovlažiše vruće djevojačke suzice - Vidiš, Ančice! O, ja sam tako sretan, tako mi je ugodno i lijepo... Vidiš, ja razumijem tvoje suzice, štono ti netom provališe iz tih krasnih crnih očiju. Ja razumijem taj silni kucaj tvoga srdašca, taj plamen lišca tvoga! Taj drhtaj, tu groznicu. Ovo ti je mala moja tvoj slatki i tajni odgovor na moje pitanje! Ovo ti je tvoj: Da! Od danas znadem, da nećeš ni usnuti, ni ustati, ni Bogu se pomoliti, ni gledati lica svetaca i anđela u crkvi, a da ne misliš na me! O, i ja na te vazda mislim, Ančice moja! - I mladić cjelunu u oba obraza uzbuđenu, napola nesvjesnu seljačku ljepoticu... Ona nije znala što se to zbiva s njom... Trgnu se iz zagrljaja i poleti uzbrdo svome domu, što su je nožice nosile."
"- Ah, Ančice, Ančice! Ti si moja, moja! - Oh - vrisnu djevojka i stade bježati. On gledaše dugo, dugo za njom - Ah, Ivica ipak neće lagati Ivica moj! - ogleda se djevojka, šapćući tiho i slatko sama sebi sa lahorom zefira, štono lagodno struji za njom u njezinu žustrom trku. A iz topla sunčana uzdaha kano da joj nešto odgovaralo andeoskom, zamamnim zvukom: - Neće!...Neće!...Neće!... I djevojčina lišca još žarče planuše i njezino čisto srdašce još jače, još silnije za treperi poput jasikova lista i zakuca, kano da obuhvaća... nekoga da ga privine, da ga zagrli, da ga priveže uza se za vazda! Za vazda! A to bijaše lik daka Ivice."
Pejzaž:
"Tada negda - sunce se već prigibaše na zapad-nađosmo vrelo...Bijaše to duboka i hladna šumska dolina izmedu dva ogroznna brda, kojim nijesi mogao dogledati vrha... Visoka i silna stabla sterahu vječnu sjenu i hladovinu nad čitavom okolinom tog vrela... voda izviraše iz velebnoga panja, iz koga tu i tamo provališe zelene grančice...Tajanstveno i neopisivo je žuborilo to vrelo, navirući iz panja i gubeći se u šumsku dolinu. Taj žubor bijaše jedini glas u tom zabitnom i samotnom svijetu, u toj grobnoj tišini, tek bi se kadšto odjavio šum vjetra, koji bi uzljuljao visoke vrhove jakih stabala."
Opis jedne starice - karikatura
"- Budi Bog s nama i Mati Božja! - pokunji se ropski starica, obliznuvši najprije slatko blijedim i plosnatim jezikom gornju i donju usnicu, a tada zašklocavši krezubim zuberinama dajoj se malone stade šiljasta brada sa zavinutim nosom, štono više prilikovaše papiginu kljunu, nego li takome plemenitom udu ljudskog tijela."
Naturalistički djelovi romana:
Gizdava vila razrogačila oči na taj neočekivani napadaj... Umorstvo je dokrajčeno; a evo, ova nerazumna i nesmiljena zvijer oskvrnjuje već umoreno tijelo... Žena, iznenađena i nesvjesna u prvi tren, iščupa pune šake crne i blatne grive iz glave vlastelinskog škribana, a onda zadere svoje nokte u njegova ušesa, da je zajauknuo i zatulio, a krv je promiljela kroz ženske prste. - Grizeš... ujedaš! Ali, ipak ćeš i meni platiti!...- dunu bijesno crni Jakov, kada je već preko praga svoje mračne izbe provalio sa žudenim plijenom...- Osveta je moja! Gizdava vilo Dorice! Ljudi opkoliše starca i Doricu te najprije pogasiše plamen. Starac se doskora osvijestio. Dorica je nešto isprekidano i nerazumljivo buncala u nesvjestici. Desno lice ispržila joj vatra do kosti i desno oko - štono se veli - do moždana. Seljakinje skinuše s plota ljesu i ponesoše nakaženo žensko tijelo u dom seoske vračare."
"- Jest, pogodila. No ti nećeš ostati na životu! - vrisnu Mato i uhvati škribana za grkljan, dosegnuvši vlastitu mu kuburu, te ju divovskom jakošću, slomivši bijele zube prednjake, turnu čak u grlo crnome sluzi...Garavi đavo grcao, hripao, izbjelio strašne oči, ali uzalud. Bijesnome seljaku tresle se ruke, hvatala ga smrtna muka od naboja kubure, stao ga polijevati ledeni znoj, ali on još dublje tiskaše kuburu u dušnik crnomu škribanu...
- I ja ću s tobom, prokleta ništarijo!
- Slutio je, pa se dobro naoružao - mrmljaše Mato, a smrt mu sjedaše svojom groznom težinom na moždane, na oči.
- Oh, samo to! Samo to! - šaptaše seljak, a divlja mu snaga kao da je nanovo oživjela, i on stade vući ugušenoga škribana na rub Ponorca. I dovuče ga... I vrisnu i zahropta i dahnu i klonu, pa se u taj tren strovali zajedno s crnim Jakovom u strašnu uvalu Ponorca"...
"Nakažena, otrcana, zamrljana - nekada gizdava vila Dorica - vuče se podbočena prosjačkim štapom kroz devet sela...Vele, da je luda. Ali dobra je to luđakinja...Vazda mramorkom šuti, prikučujući se u seljački dom milokrvna puka...Tiho dopuza, šapćući svoj Očenaš i Zdravomariju. Ona ne podaje ruke da joj se što daruje. Ona ništa ne prosi. Ljudi već znadu tu zagonetnu prosjakinju - luđakinju. A njezin život je priča što kola od usta do usta. I oni je primaju na konak, prostrvši joj slame i sijena, oni je dvore toplom hranom i kruhom... I ona u godinu dana obađe sve kuće po selima nadaleko i široko, i opet se vraća natrag, otkuda je započela... A puk kaže: Evo, dragi Bog se brine za bijednu sirotu, kako se brine i za ptice nebeske. One ni ona niti kopaju niti beru, pa ipak žive svojim životom!... Bijednu nesretnicu kadšto srva grdna i užasna bol padavice... I tu se sukobi ludilo s grčevima srca... A dobre seljakinje prolijevaju suze, natežući palce i mećući žlice drvenjače jadnici u usta...
"Ljudi goloruki prestraviše se i kao da nisu razumjeli svega toga.
- Što blejite u nas? Razbojnici smo i hajduci! - Tu Ivica prepozna Laurin glas, premda se pretvaraše na muškarački.
- Dođosmo po mladenku! Nju nam s dobra predajte pa se neće proliti niti kapi krvi. Mladoženja me dobro razumje! Ta nas dvoje tako uglavismo da će mi na svadbi predati svoju mladenku.
- Nikada! Šuti, paklena bludnice, poznam te po glasu! Nikada! - planu mladoženja uhvativši nož sa stola.
- Nikada! Nikada! - vrisnuše ujedan glas mali "kanonik" i muzikaš Jožica... Prvi dohvati negdje sjekiru, a drugi šiljat željezni ražanj, te sva trojca prvi navale na razbojnike...
- Nikada! Nikada! - zagrme ostali gosti, i muško i žensko, hvatajući svaki, što je mogo gdje doseći za obranu.
- Nikada! Nikada! - dohvati Ivičina mati put lonac vrela kropa, te ga baci u lice prvome do sebe razbojniku. - Ti ćeš mi platiti tu poparu! - zahropta divlji glas, uhvati objema rukama sirotu za grkljan i zatjera u nj dugi nož... - Ha - ha - ha! Zgazite te crve, čuvajte mi samo mladenku!... S njom ću ja živom i zdravom dovršiti današnju svadbu! - prasnu podrugljivim i silnim smijehom harambašica Lara.
U taj čas grunuše puške i kubure, te zasjaše ljuti razbojnički noževi... Luč utrnu... Sve se uskomeša... Nastade plač, jauk i pomaganje kao u paklu...Vrisnu ženski glas, zajeca i zašuti, kano da joj iznenada začepiše usta.
- Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko proteče krvi, koliko je mrtvih glava... A ti, đače Ivice, ako si još u životu znaj i pamti daje Laura održala riječ.
Razbojnici ostaviše bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci se na svoga ata držeći u naručju onesvještenu i zamrlu mladenku Ančicu... Konjska kopita zatoptala preko Jožičina brda, kubure još jednom prasnule, prosuvši strašnu vatru u crnu tamu kao da se noćni zlodusi i vještice pretvaraju u ognjene zmajeve i skakavce te pršu u tome groznome mraku...
"Krvava svadba" kako ju kasnije nazivaše puk i njegove priče, što su se nanizale uz ovu povijest završila se dosta krvlju i ljudskim žrtvama... Muzikaš Jožica i susjed mu mali "kanonik" izdahnuše na mjestu... Ivičina mati bi smrtno ranjena, te je ostavila taj svijet još istoga jutra, a od gostiju i svatova ne bijaše nikoga, koji nije zadobio rane ili lakih ozljeda... Mladoženju Ivicu pogodilo tane u desno rame, srvala ga groznica pa ga takova prenesoše u staru muzikaševu potleušicu, dok mrtvace poredaše u kapelici... Strašne priče o "krvavoj svadbi" i razbojnici Lari raznesle se nadaleko i široko, i svudaje zavladao strah i trepet...
Trećeg dana nađoše seljaci u obližnoj šumi nakaženu mladenku Ančicu, mrtvu pod hrastom. Među zločinačkim osakatinama zamijetiše ljudi s užasom, da joj je krvoločna ruka odrubila grudi... To bijaše djelo harambašice Lare... Na neki način nakazivala je ona u razbojničkom svom životu ženska tjelesa..."
Kako se je završio Ivičin život
"Sada mu se rašire oči, a bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće...
- Što još krzmam? Što da još izgledam? Ah, to će biti divno, božanstveno - - - ha - - - ha - - ha! Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!... - I upali luč, baci je u tekućinu, i što bi okom trepnuo, usplamti sve i probukti strašan oganj, te razorna vatra zahvati svu registraturu... Spasilo se nije ništa... Iz garišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskog trupa... A nakon potraga i izvida za nestalim registratorom Ivicom Kičmanovićem utvrdilo se da ono do ugljena izgorjelo ljudsko truplo bijaše tijelo nesretnoga registratora, koga se još za života uhvatila bolest i suludost, koju medicina naziva delirium tremens"
Na kraju
"Bregovi muzikaša Jožice i susjeda mu maloga kanonika" već su davno opustjeli i zamrli... Potomci poraskidaše i razmetoše kućerke i gospodarske zgrade, te se podijeliše tako da ne ostade ni puki proštac u plotu za uspomenu, da ondje obitavahu ljudi... Drač i korov do pasa prerastao oba kućišta.
Samo kapelica još zijeva u nebo poput noćnog strašila... Krov se pognjurio i srušio. Sve, što bijaše lijepo i ugodno, izjede zub vremena i pretvori u prah i crvotočinu... A nitko se ne bi čega dotaknuo na toj zgradi... Prokleto je sve to - prokleto! - sudi puk i poučava tako svoje mlade... A čim zapadne sunce, nećeš naći naokolo po ostalim brdima i dolinama u razasutim kućercima ni žive duše, koja bi se usudila, da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobne kapelice..."