George Orwell- 1984

Kratak sadrzaj:

Winston Smith je preskočio ručak u kantini ministarstva u kojem radi i tih sat vremena pauze otišao kući. Živio je u kompleksu jednoličnih sivih zgrada, gdje su živjeli gotovo svi pripadnici Šire partije. Oni su bili obični radnici na nižim položajima u Ministarstvima, koji zarađuju jedva dovoljno da bi preživjeli. Winston je radio u Ministarstvu istine čija je dužnost bila pisati vijesti, povijest i sadašnjost Partije. Bavili su se i obrazovanjem, zabavom i programiranom umjetnosti, a Winstonov posao bilo je ispravljanje povijesnih činjenica, novinskih članaka ili bilo kojih dokumenata koje su u tom trenutku bile protivne mišljenju Partije. Bilo je tu i Ministarstvo Ljubavi, čija je dužnost bila bilo je provoditi zakon te pronalaziti i ubijati sve loše i grješne članove Partije. Od svih ministarstava ovo je bilo najokrutnije. Ostala dva bili su Ministarstvo mira, koje se bavilo ratovanjem i Ministarstvo bogatstva, koje se bavilo ekonomijom Partije.

Winston je imao poseban razlog za dolazak kući i preskakanje ručka, zbog čega će mu kruliti u želucu sve do doručka. On je nedavno kupio bilježnicu u obliku dnevnika, antikvitetni predmet koji je pronašao dok je u predgrađu kupovao žilete. U predgrađu su živjeli proli – najniži sloj društva koji je živio otuđeno od od Partijskog društva. najčešće u bijedi i bezakonju. Ipak, Winston i ostali pripadnici Šire partije često su zalaze u njihove četvrti kako bi kupili namirnice kojih bi u tom trenutku bila nestašica u Partijskim dućanima. Najčešće su to bili upravo žileti, ali nekada je to sapun, konac, čarape ili slično.

Winston je kupio bilježnicu iako je znao da je to zabranjeno. Članovi partije nisu smjeli posjedovati nikakve osobne predmete, a pogotovo ne one koje služe za zabilježavanje misli, jer slobodne misli su u tom sistemu bile posebno zabranjene.Winston je došao svoj mali stan i sjeo u kut sobe, jedini kut iz kojeg ga nije mogao vidjeti telekran. Iako je Winston u stanu imao tek osnovni namještaj i u njemu je, kao i u svakom drugom stanu, pa čak i sobi, morao stajati telekran. On nije samo prikazivao slike, već je snimao što se događa u svakoj prostoriji. Nitko nije mogao znati u kojem trenutku ga netko gleda, ali su svi morali biti oprezni jer ako ekran vidi nešto pogrešno, neku sumnju da se bilo koji član društva i najmanjom sitnicom ogriješio o Partiju, znali su da će biti izbrisani. Odvezeni i ubijeni.

Winston je unatoč strahu kupio bilježnicu, sjeo za stol i odlučio pisati. Nije znao što ni o čemu, pa je zapisivao svakojake nepovezane misli sve dok se nisu pretočile u misli mržnje prema Velikom Bratu.

U tom pisanju prekinulo ga je kucanje na vratima. Prestrašio se da je to misaona policija, ali je to ipak bila njegova susjeda koja ga je zamolila da joj odčepi odvod. Susjeda je bila umorna, prerano ostarjela ženica, čiji je priglupi muž također radio neki činovnički posao u nekom od Ministarstava, a koja se najviše bojala svoje djece. Kao i sva djeca i njezina su bila u Malim uhodama i nerijetko bi te Uhode prijavljivali čak vlastite roditelje kao neprijatelje, na što ih je Partija odmalena poticala odgojem.

Kada se vratio na posao, Winstona je dočekala priprema za dvominutnu Mržnju. U te dvije minute prikazivale bi se snimke rata i državnih neprijatelja, a svi članovi Partije bi ih psovali, pljuvali, urlikali i mrzili što glasnije moguće. Za vrijeme Mržnje vidio je jednu od članica Partije, lijepu i mladu djevojku prema kojoj je Winston odmah osjetio odbojnost i to samo zato jer je predstavljala sve ono što se Winstonu sve više počelo gaditi, a to je Partija i sve što ona predstavlja, pa tako i sam Veliki Brat.

Vidio je O’Briena, čovjeka za kojeg je već neko vrijeme mislio da bi mogao osjećati isto što i on. To Winston nikako nije mogao točno saznati, ali je po njegovom pogledu naslutio je da bi O’Brien čak mogao biti i član Bratstva, pokreta otpora omraženog Goldsteina – najvećeg državnog neprijatelja.
Sutradan je Winstona probudio ženski glas koji je pozivao na tjelovježbu. Winston je imao trideset i devet godina, ali se već osjećao kao starac, pa mu je i to obavezno jutarnje razgibavanje predstavljalo problem. Otišao je na posao, kojeg nije ni volio n mrzio, ali ga je nekad s ljubavlju obavljao jer je znao biti i kreativan. Ručao je u kantini nekakav bljutavi ručak, nedovoljno zasitan, ali ipak obrok, dok mu je kolega pričao o “novozboru”, novom načinu govora kojim će izbaciti sve nepotrebne riječi iz upotrebe i tako ograničiti razmišljanje članovima Partije.

Gotovo svaku večer Winston bi morao ići na nekakvu organiziranu aktivnost, koja kao da bi trebala biti zabavna, ali je Winstonu bila tlaka. Aktivnosti su se nazivale slobodnima, ali se nije lijepo gledalo na one koji bi ih propustili. Ako bi Winston bilo što od rutine u svom danu propustio, mogao bi biti sumnjiv, što je manje bio slobodan, to je više razmišljao o slobodi. Smatralo se da su u njegovoj državi jedino životinje i proli slobodni. Kako je razmišljao o slobodi, tako je razmišljao i o povijesti te njenoj nestalnosti, pa se zato što je više moguće pokušavao prisjetiti svog ranijeg života, kao jedinih činjenica za koje je znao da nisu bile izmijenjene.

Jednom je šetajući prolskim četvrtima ušao u jednu krčmu. Tamo je sreo starca kojem je platio pivu i ispitivao ga o prošlosti. Zanimalo ga je sve – bilo koje činjenice kojih se starac mogao sjetiti o životu prije, a da nisu pokvarene stalnim Partijskim izmjenama. Nažalost, starčevo pamćenje bilo je puno rupa. Razočaran, Winston je nastavio šetati ulicom, kad se iznenada pred njim pojavila staretinarnica u kojoj je kupio onu bilježnicu. Ušao je, a prodavač ga je prepoznao. Počeli su pričati o prošlim vremenima, pa je taj razgovor u Winstonu probudio neka sjećanja na njegovo djetinjstvo. Kupio je tamo još jedan zabranjeni predmet – maleni, crveni koralj u staklu te ga pohlepno i u strahu strpao u džep. Vlasnik dućančića mu je pokazao i sobu iznad dućana, malenu i udobnu , a ono što je Winstona iznenadilo bilo je nije imala telekran! Winston je čvrsto odlučio vratiti se ovamo!

Odlazeći, shvatio je da ga slijedi crnokosa djevojka. Bila je to ona ista djevojka koju je vidio za vrijeme dvominutne Mržnje i koja mu se zgadila zbog svoje Partijske savršenosti. Bila je fizički privlačna Winstonu, ali je znao da je njoj, kao i svim dobrim Partijskim ljudima, seks odbojan. Naime, Partija je poticala aseksualnost. Winston joj je umakao i došao doma. Osjetio je potrebu da piše u dnevnik.

Četiri dana nakon toga, vidio je crnokosu djevojku kako mu ide u susret na hodniku mjesta na kojem je radio. Obuzeo ga je hladan znoj, mislio je da će ga razotkriti, ali trenutak prije nego je prošla pored njega, djevojka se spotaknula i pala. Winston joj je priskočio u pomoć, jer se to od njega očekivalo, ali se ona brzo sabrala, ispričala i otišla, govoreći da je dobro. Ali u onoj sekundi u kojoj ju je Winston pridržao, ona mu je tutnula papirić u ruku.
Winston se bojao pročitati poruku da netko ne otkrije papir. U trenutku kada je bio siguran da ga nitko ne gleda, bacio je pogleda na poruku. U njoj je pisalo: “Ja te volim.”

Bilo je jako teško pristupiti djevojci a da ne ispadne sumnjiv. Ipak, Winston se usudio sjesti pored djevojke u kantini za vrijeme ručka. Dogovorili su sastanak na prepunom trgu. Razgovarat će a da nitko ni ne primijeti da su tamo kao par.

Na sastanku su dogovorili susret u šumi van grada – daleko od misaone policije, gdje su šanse za prisluškivanje bile najmanje. Tamo se djevojka i Winston istinski upoznaju. Ona se zvala Julija i također je mrzila Partiju i njena pravila, otkrivši da su čak i njegovi najvjerniji članovi, oni koji pripadaju elitnoj Užoj partiji, prljavi. U tom upoznavanju oni se predaju i tjelesnim užicima, kao jednom od načina pobune protiv ideologije tjelesne čistoće koju je Partija nametala.

Julija i Winston su se neko vrijeme sastajali na različitim mjestima, a onda ju je Winston pozvao u sobicu iznad staretinarnice. Znao je da je ludost sastajati se na istom mjestu više puta i bio je gotovo siguran da će ih kad-tad uhvatiti, ali nije mogao odoljeti. Julija je dolazila na sastanke i često donosila hranu koja je bila ukradena od članova Uže partije. Bili su to inače nenabavljiv pravi šećer, bijeli kruh, marmelada, paketići čaja i, ono najrjeđe, prava kava.

Avantura s Julijom Winstonu je mijenjala život. Osjećao se bolje. Više se nije osjećao kao starac, nije ga boljelo ni fizički ni psihički, činilo se kao da opet ima neku nadu u životu, nadu u bolju budućnost. Radio je više i bio aktivniji u obaveznim slobodnim aktivnostima, kako bi otklonio svaku sumnju da nije dobar član Partije. Sve manje ga je bilo strah i nije toliko očajavao. Ljubav prema Juliji učinila ga je sretnijim i poletnijim, a njegov život smislenijim.

Jednoga dana dogodio se još jedan značajan susret. Winstonu je prišao O’Brien, čovjek za kojeg se nadao da pripada Bratstvu, pokretu otpora protiv Partije. O’Brein mu je napomenuo da je napravio grešku u pisanju zadnjih članaka jer se služio starim rječnikom. Rekao je Winstonu da dođe kod njega doma da mu da najnoviji Rječnik novozbora, koji bi tek trebao izaći iz tiska, kako Winston dalje ne bi griješio. Winston je smatrao da je to samo šifra pod kojom se O’Brein želi sastati s njim kako bi ga primio u Bratstvo.

Julija i Winston zajedno su otišli kod O’Briena, znajući da je ludost da se igdje pojavljuju kao par. O’Brien se u početku ponašao strogo i rezervirano prema njima, a onda se odjednom ustao u ugasio svoj telekran u sobi. Winston i Julija nisu mogli vjerovati. Nikada nisu vidjeli da je netko isključio taj uređaj, ali O’Brien im kaže da je to jedna od povlastica članova Uže Partije. Posjedne ih i dade im vina koje Julija i Winston nikada do sada nisu imali prilike piti. O’Brien im ispriča o postojanju tajnog Bratstva koje radi protiv Velikog Brata. Pitao ih je žele li biti dio svega toga, a Julija i Winston su pristali na sve uvjete rada protiv Partije koje im je O’Brien postavio, osim da se razdvoje kao par. O’Brien je rekao Winstonu da će mu čak nabaviti i primjerak knjige najvećeg državnog neprijatelj Goldsteina, osnivača Bratstva.

Winston je uživao u trenucima boravka u sobi nad staretinarnicom. Tamo bi ležao na krevetu i čitao, s osjećajem sigurnosti i slobode jer u njega nije zurio telekran. Čitao je knjige o stvarnoj povijesti svijeta, koja je u Partiji bila zabranjena. Tako je učio kako je uopće došlo do društveno-političkog poretka u kojem je živio. On bi čitao, a Julija najčešće spavala pored njega

Jednom su tako, nakon čitanja i spavanja, raspravljali o glazbi, kada u sobi iza sebe čuju željezni glas koji im kaže da su mrtvi. Oboje se skamene, pa shvate da u njih gleda kamera, skrivena iz slike u sobi. Partija ih je otkrila. Naredili su im da kleknu i stave ruke iza leđa kako bi ih mogli uhititi.
Winston se našao u ozloglašenom i okrutnom Ministarstvu ljubavi. Morao je mirno sjediti u jednoj od izoliranih soba i čekati. Nije se mogao ni pomaknuti a da se glas iz zvučnika nije izderao na njega. Mislio je o O’Brienu i je li zna da je uhićen, te se nadao da će mu pomoći ako sazna.

Nakon dugog čekanja u sobu uđe čovjek. Winston se zaprepasti kada vidi da je to upravo O’Brien. Prvo je pomislio da su i njega uhvatili, ali onda ga ovaj udari i Winston, prije nego se onesvijestio, shvati da O’Brien radi za Velikog Brata.

Winston se probudio na poljskom krevetu, prikopčan na razne aparate i injekcije. Tukli su ga i mučili na razne načine, toliko da je na mahove postajao imun na bol, u bunilu ili pak potpuno prestravljen, Nakon brojnih mučenja, dolazio bi mu O’Brien. On bi mu govorio o Partiji, o tome kako ona upravlja svijetom, poviješću i sadašnjošću jer ih ona i zapisuje. A onaj tko ima moć nad povijesti i sadašnjosti ima moć i nad Istinom, kakva god ona bila. Negirao je stvarnost koje se pojedinci sjećaju jer je jedina stvarnost ona za koju Partija kaže da je istinita. To vrijedi za sve pa i za samog Winstona, pa tako, na primjer, ako Partija kaže da Winston pred sobom vidi četiri prsta, čak ako O’Brien pokazuje pet, Winston mora misliti da ih on pokazuje četiri.

O’Brien kaže kako Winston nije tu doveden da bi bio uništen ili ubijen, već da bi bio mijenjan, da ga pretvore u novog i ispravnog člana Partije. Kaže mu kako neprijatelji koje članovi Partije toliko mrze zapravo ni ne postoje. Izmislila ih je sama Partija kako bi njezini članovi imali na koga usmjeriti svoje nezadovoljstvo i frustraciju. Isto tako, ni sam Veliki Brat, kao osoba, ne postoji. On je sam sustav, koji sebe održava uklanjanjem onih koji ga ugrožavaju. Stvorili su čak i Bratstvo, kojim najbolje otkrivaju kukolje među članovima Partije, jer po tome tko se zainteresira za bratstvo, znaju tko razmišlja protiv Partije.

Nakon neodređenog vremena psihičkog i fizičkog mučenja te raznih načina kojim su ispravljali Winstona, napokon su prestali. Odveli su ga na fizički oporavak i činilo se da je Winston prihvatio sva mišljenja Partije. Ali prije nego su ga pustili, morali su ga potpuno slomiti. Poslali su ga u najozloglašeniju sobu u Ministarstvu – sobu sto jedan. Tamo su ga suočili s njegovim najvećim strahom – štakorom. Prijetili su mu da će pustiti štakora na njega ako ne izda Juliju. Winston se borio protiv sebe koliko je mogao, ali je onda, u naletu najvećeg straha uzviknuo da to urade Juliji, a ne njemu i to je bio znak da su ga potpuno slomili.

Nakon što su Winstona pustili na slobodu, on se sjećao svega, ali mu nije palo na pameti više griješiti protiv Velikog Brata. Čak je jednom sreo i Juliju, pa su si međusobno priznali da su izdali jedno drugo za vrijeme mučenja. Winston se zgrozio na pomisao da opet bude s tom ženom i tako prekrši zakon. Iako se sjećao svega, on je sebi priznao da sada napokon voli Velikog Brata.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 1984. godina u alternativnoj stvarnosti

Mjesto radnje: London

Likovi: Winston Smith, Julia, O’Brien

Analiza likova

Winston Smith predstavnik je malog čovjeka koji može biti bilo tko u društvu. Samo njegovo ime otkriva običnost i uobičajenost, a takav je i po postupcima. On je dio sustava koji ni po čemu ne iskače iz norme. Radi posao koji mora, slijedi postavljena pravila, ne usuđuje se ni po čemu razlikovati ili ogriješiti. I baš kao i svatko drugi – duboko je u sebi frustriran zakonima, državnim uređenjem, pa i samim životom kakvog živi. Sustav mu pokušava oduzeti ljudskost, a on se trudi učiniti nemoguće – zadržati čovječnost i pritom slijediti pravila. Što duže živi neprirodnim načinom života kojeg nameće Partija, u njemu se sve više rađa bunt kojeg slijedi aktivan otpor. Taj otpor za njega znači rizik koji će zasigurno voditi u smrt, ali put do smrti za Winstona je i put istine. On ne samo da otkriva ljudskost u sebi, sazdanu od sjećanja, osjećaja, nade, strasti i ljubavi, nego on, jednom kada je uhvaćen i pred pogiblji, saznaje istinu o sistemu u kojem živi Velikom Bratu i svim ideologijama koje su mu nametane kao jedine ispravne.

Julia mlada djevojka koja se zaljubljuje u Winstona i s njim započinje zabranjenu ljubavnu aferu. Naizgled je ona savršena članica partije: odmalena je prva u svojoj klasi, predstavnica Mladih uhoda, najbolja u natjecanjima, prva u poslu, volontiranju, slobodnim aktivnostima… Naizgled je potpuno predana Partiji, Velikom Bratu, seksualnoj čistoći, bezumlju, Mržnji neprijatelja i svemu ostalome što Partija zagovara. Ali u stvarnosti ona mrzi Partiju. Odlučila je živjeti život ne mimo pravila, već zaobilazeći ih. Predaje se seksualnim strastima, ali vrlo oprezno, kupuje ukradene namirnice, riskira i čini sve da joj život ne bi bio isprazan, pa čak i po cijenu smrti. Julija zna da će je smrt kad-tad dostići, jer dostiže i one najvjernije i najčišće sljeditelje pravila, pa je stoga odlučila živjeti što je bolje moguće, koliko god joj to sudbina dopušta.

Ona je odvažna, vjerojatno jer je još uvijek mlada, pa jr nije dotakao strah i ogorčenost koja jača s godinama. Pošto je mlada, ne poznaje svijet kakav je bio prije Partije, nema nikakvih sjećanja prijašnjih vremena, pa je Partija u nju ipak uspjela usaditi neka lažna vjerovanja. Ali za nju to nije ni važno, jer je naučila da se stvarnost lako može promijeniti pa ono što je danas istina, to ne mora biti i sutra. Jedni u što zaista vjeruje i čemu se pokorava su njene vlastite želje, žudnje i užici, koje s oprezom ostvaruje.

O’Brien je čovjek za kojeg se Winston nadao da pripada pokretu otpora protiv Partije. U jednom trenutku se to pokazalo istinitim, ali se na kraju ispostavilo da O’Brien zapravo radi za Partiju. On je izdao Winstona i na kraju postao jedan od njegovih glavnih mučitelja.

O’Brien je taj koji je Winstonu otkrio sve tajne Partije, kako bi ga mučenjem skrenuo s Partijskog krivovjerja. On je čovjek koji poznaje grozne Partijske tajne, ali svejedno radi za nju. On ih prihvaća, dio je tog sustava, te se ne osjeća nimalo krivim zbog svoje pozicije i djelovanja.

O’Brien je, uz samu Partiju, glavni negativac romana, upravo zbog svoje bezdušnosti, manjka empatije i prave predanosti Partiji koja nije bezumna i ignorantna kao kod prosječnog puka, već je promišljena. On razumije kako stvari funkcioniraju, ima udjela u samoj organizaciji sustava te ga svojim djelovanjem potiče, pa nastoji i Winstona preobraziti u jednog od svojih poniznih sljedbenika, što mu na kraju donekle i uspijeva.

Bilješka o autoru

George Orwell rođen je 1903. u Indiji, koja je u to vrijeme bila britanska kolonija. U Engleskoj polazi osnovnu i srednju školu. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi o čemu piše u svom prvom romanu Burmanski dani.

Neko vrijeme živi u Parizu, zatim Londonu gdje radi kao perač suđa. Tada je 1933. godine objavio i svoju prvu knjigu “Bez pare u Parizu i Londonu”, a iduće godine roman “Burmanski dani” koji je nestao kao osvrt na rad u imperijalnoj policiji.

1936. odlazi u Španjolsku jer tamo započinje Španjolski građanski rat te se on htio boriti na strani republikanske vlade. Ubrzo je protjeran te se vraća u Englesku. Objavljuje knjigu “Izraz poštovanja Kataloniji”.

Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu pa radi kao pisac na BBC-u u Londonu i proživljava poznata bombardiranja. 1944. završava “Životinjsku farmu”, koja je izašla tek u kolovozu 1945.

Svoje najpoznatije i najozbiljnije djelo “1984.”objavljuje 1949., samo godinu dana prije svoje smrti. “1984.” je politički roman s aktualnim idejama, iznenađujuće točan s obzirom na godinu u kojoj je pisan. Orwell je sve to vidio tek kao fikciju.

Umire u siječnju 1950. godine.