Ivo Andric-Travnicka hronika

Kratak sadržaj

1807. godine, u skladu s političkim prilikama, u Travnik dolazi prvi predstavnik zapadnog svijeta, francuski konzul Jean Daville. Odmah pri dolasku primjećuje surovost mjesta u koje je došao, posve različitog od civiliziranosti njegove domovine.

U goste ga prima turski vezir Mehmed-paša, u kojem Daville pronađe prijatelja, zaštitnika i dobrog sugovornika sličnih stavova.

Mehmed-paša šalje Davillu svog slugu Davnu, ljekara i savjetnika, da mu bude tumač i prevoditelj, pošto nitko drugi nije imao dovoljno znanja kako bi obavljao tu funkciju. Daville nije baš oduševljen Davnom, a postaje posebno oprezan nakon što shvati da je Davna pomogao Mehmed-paši počiniti ubojstvo kapidžibaše, starješine dvorjana, koji je došao u Travnik smijeniti Mehmed-pašu s mjesta vezira. To je prvi pravi Davillov susret sa surovošću ovog kraja.

Daville postaje nemiran u Travniku, pogotovo zato što je u iščekivanju supruge koja treba doći iz Splita s tek novorođenim sinom. Nakon supruge, u Travnik mu dolazi i mladi Defose – školovani mladić koji mu treba pomoći u službi.

Iako zadovoljan što je dobio za pomoćnika čovjeka iz svog kraja, Daville ubrzo shvaća da s njim nema ništa zajedničko. Defose je mlad i znatiželjan, posve drugačiji čovjek od Davilla, odrastao u sasvim drugačijem režimo. Oni ne samo da su razdvojeni u svakom mišljenju, nego Daville ne može i ne želi uopće razmotriti Defoseove stavove kao ispravne, pripisujući njegove stavove mladosti i neznanju.

Ubrzo u Travnik dolazi i austrijski konzul, fon Miterer. Iako je on čovjek u mnogočemu sličan Davillu, on u njemu vidi protivnika. Pošto su u to doba Francuska i Austrija bile u zategnutim odnosima, takav se odnos prenio i na njih dvojicu. Ali vrlo brzo shvate da su zapravo vrlo slični.

Obojica učeni i kulturni ljudi sa zapada, zatočeni u malom i neprijatnom mjestu poput Travnika. Njihov odnos mijenjao se u skladu s promjenom politike Francuske i Austrije. Ako su te dvije države bile u savezničkim odnosima, fon Miterer i Daville su bili blagonakloni jedno drugome, ako bi se odnosi Francuske i Austrije zaoštrili, zaoštrio bi se i odnos dvojice konzula. S austrijski konzulom u Travnik je došla i njegova supruga.

Gđa fon Miterer bila je hirovita, emocionalno nestabilna žena, koja se jednako oduševljavala posve nebitnim sitnicama, koliko bi je te iste sitnice znale dovoditi do ludila. Zanosila se posve nebitnim stvarima, poput krunidbe kraljeva i slično, ali nije imala interesa ni za što praktično i blisko stvarnom životu. Često je plakala i nagovarala muža da odu iz Travnika, priređujući mu dramatične scene, koje su njemu zapravo bile najveći problem u novoj zemlji.

Šok za Davilla dogodio se kad je smijenjen Mehmed-paša, njegov jedini prijatelj u Travniku. Na njegovo mjesto vezira došao Ibrahim-paša. Ibrahim-paša je odmah pokazao moć Turskog carstva, istresavši pred dvojicom konzula vreću ušiju i ostalih dijelova tijela nedavno ubijenih neprijatelja. Iako surov, Ibrahim-paša je bio u dobrim odnosima s Davillom.

Dok se Daville bavio politikom, gđa. Daville bavila se kućanskim poslovima, za koje je unajmila kršćanke i židovke Travnika. Pa se tako u jednu od njih, Jelku, zagledao “mladi konzul” Defose. Počeo je pričati s Jelkom nasamo, te su njih dvoje jednom prilikom otišli u šumu kako bi se prvi puta prepustili ljubavi, ali je ona, preplašena od govorkanja sela, molila Defosea da je pusti i da joj ne učini grijeh. On to i učini, ostavši iznenađen plahom, ali i hirovitom prirodom bosanskih žena.

Svakidašnjicu u francuskom konzulatu prekinula je bolest konzulova trogodišnjeg sina. Pošto su svi ljekari i travari u Travniku bili nedovoljno sposobni i učeni, Daville je sina odlučio odvesti u Sinj kod francuskog liječnika. Tek što su krenuli, sin mu je umro na rukama. Gđa Daville bila je shrvana. Prvi puta kada je izašla među ljude bilo je za Božić, na ručak kod fon Mitererovih. Na tom ručku bolje su se upoznali Defose i gđa fon Miterer, dogovorivši se za jahanje čim se snijeg otopi. Defose je to shvatio kao priliku za romansu, jer je gđa Ana Marija otvoreno očijukala, sastajući se s njim svako jutro na jahanju. Ali kad ju je on jednom prilikom pokušo poljubiti, odgurnula ga je, pobjegla, te kasnije – u još jednom histeričnom napadu – zahtijevala od muža da odu iz Travnika.

U Travnik dolazi ratno stanje. Novi vezir odlazi u Srbiju u rat protiv Rusa. Istovremeno se u Travniku događaju progoni, mučenja i ubojstva svih onih za koje narod smatra da su neprijatelji. Te dane oba konzula provode u svojim kućama, ne usuđujući se suprotstaviti Travničanima niti se miješati u njihove poslove.  To traje dok se grad nije zadovoljio nasilja i onda je opet nastupio  mir.

U vrijeme mira, rodila se Davillu kćer. Svi su bili uzbuđeni oko novog djeteta, pa je cijeli Travnik prepričavao zgode, počevši od smrti Davillovog sina, nove trudnoće i napokon poroda. Ovaj događaj kao da je pomirio odnose između Travničana i konzulata, jer su napokon pričali o njima s odobravanjem.

Za to vrijeme gđa fon Miterer oduševljavala se događajima pred vjenčanje Napoleona i njegove zaručnice.

Vrijeme mira donijelo je i neke promjene. Austrija je napokon, nakon toliko molbi, odlučila smijeniti fon Miterera s mjesta konzula u Travniku i na njegovo mjesto poslati mladog potpukovnika fon Paulicha. To je izazvalo nove probleme s gđom fon Miterer, koja je, iako je htjela otići iz Travnika, odjednom počela patiti zbog odlaska. Osim toga, ona je primijetila naočitost novog konzula. Svojim ga je uobičajenim ponašanjem i koketiranjem pokušala zavesti, ali on je ostao hladan, potpuno nezainteresiran, što je kod Ane Marije izazvalo nove izljeve bijesa.

Trezvena hladnoća novog konzula nije odgovarala ni Davillu. Misleći da je u njemu napokon pronašao sugovornika za priče o umjetnosti, povijesti i političke prilike, razočarao se vidjevši da fon Paulich svakoj temi pristupa racionalno, s puno znanja, ali bez imalo emocija

Novi konzul nije odgovarao ni Nikoli Roti – bivšem tumaču fon Miterera. Ozbiljnost i nepoljuljana samouvjerenost fon Paulicha smetala je samodopadnome Roti i zato mu se ovaj pokušavao suprotstaviti. Fon Paulich to nije podnosio, pa ga je opomenuo da će, ako ne bude slušao njegove naredbe, biti otjeran s konzulskog dvora. Bijes i nezadovoljstvo bujali su u Roti. Zbog toga se iskaljivao na posluzi i ostali ukućanima, sve dok u jednom trenutku nije zaprijetio i samom konzulu. Tada ga je konzul otjerao s dvora, zaprijetivši mu suđenjem i kaznom.

Tu je uskočio Davna, nagovorivši Davilla da Roti da zaštitu Francuskog konzulata. To je dovelo do pooštravanja odnosa između dva konzula, sve dok obojica nisu popustila, pustivši Rotu da slobodno živi u Travniku. Rota se zbog svoje nesreće odao porocima i postao propalica. Jednom prilikom je pokušao nagovoriti von Paulichevu kuharicu da ga otruje, ali je ova sve razotkrila fra Ivi. Rota je tada zauvijek protjeran iz Travnika.

Ubrzo u Europu dolazi još jedan rat. Napoleon ide na Rusiju, a ratovanje Francuske odražava se i na Davilla. Muče ga brige i strahovi vezani uz rat, pogotovo jer je u to doba kroz Travnik počelo prolaziti mnogo stranaca za koje je Daville sumnjao da bi mogli biti engleski špijuni. S druge strane, u Travnik je došla i teška zima. Donijela je glad mještanima, pa oba konzulata pokušavaju dijeliti hranu potrebitima. Sve te nedaće donijele su Davillu brige, a s brigama su došle i bolesti.

Nakon zime, u Travnik je došao novi vezir – Ali-paša. On je odmah počeo uvoditi red u Travnik. Pohapsio je sve židove i fratre kako bi se nad njima sprovelo ispitivanje, a svi kriminalci, koliko god sitni bili, poubijani su. Novi vezir odlučio je ići u rat u Srbiju, pa je pokupio svu hranu i ostale potrepštine iz Travnika, ostavivši svoje građane u gladi i oskudici. Bilo je to teško vrijeme za Travnik.

Austrija i Francuska su također zaratile jedna protiv druge. Beograd je pao pod Turke, a Napoleon počeo gubiti svoje bitke.

1814. godine počeli su se odbrojavati posljednji dani Davillove obitelji u Travniku. Napoleon je izgubio rat, a između Austrije i Francuske opet je zavladao mir. Turski vezir je odlučio ukinuti francuski konzulat u Travniku, pa se Daville počeo spremati za odlazak. On se opraštao s važnim ljudima – fratrima, fon Paulichem, vezirom i židovima, dok je gđa Daville pakirala sve njihove stvari i planirala život u Francuskoj.

Nakon odlaska, a sedam godina nakon prvog dolaska konzula, Travničani su shvatili da boravak zapadnjačkih konzula u njihovom gradu zapravo nije ništa loše donio. Ne ono što su predviđali, a naročito ne ono čega su se bojali.

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Travnik

Vrijeme radnje: početak 19. stoljeća: 1807. – 1814. godine

Likovi: Jean Daville, des Fosses (Defose), fon Miterer, Davna, gđa. Daville, Ana Marija fon Miterer, Mehmed- paša, Ibrahim- paša, fon Paulich, fra Luka, fra Ivo, Kolonja, Travničani….

Analiza likova

Jean Daville – jedan je od glavnih junaka ovog romana. On dolazi u Travnik iz jednog posve drugačijeg svijeta i potpuno je šokiran Istokom, njegovim ljudima, običajima i načinima života. Daville je visoko školovan, iz dobrog društva, navikao na kulturu, umjetnost, gospodstvo, određen red i pravila, pa ostaje potpuno zbunjen i neprilagođen unutar Travničkog načina života. Život u Travniku teško mu pada upravo zbog surovosti tog mjesta, loše klime i još gorih ljudi. Daville je čovjek koji ulazi u četrdesete godine, a već se osjeća starim. Živi prema visoko moralnim pravilima, a pošto nema previše širok pogled na svijet, svaka nemoralnost ga izbacuje iz takta. To se očituje tako što postaje nervozan, ozbiljan, potišten i melankoličan. Teško se nosi s ljudima različitog mišljenja, koje u jednu ruku pokušava opravdati, a u drugu ga uznemiruju njihovi drugačiji pogledi na svijet. Daville sebe smatra pjesnikom, ali kao u gotovo svemu – i u pjesništvu je prosječan. Mukotrpno radi na epu o Aleksandru Velikom, ali to čini gotovo mehanički, bez osjećaja za umjetnost. Daville je vječito u sukobu mišljenja – najprije s turskim vezirom, pa sa svojim pomoćnikom Defoseom, a onda i s austrijskim konzulom. Odnos s Defoseom je za Davillea posebno mučan, jer Defose predstavlja sve ono što Daville nije – mlad, pun života, znatiželjan, otvorenog uma i nemirnog duha. Među njima se vidi jasan generacijski jaz. Oni su apsolutne suprotnosti koji se, na Davillov očaj – nikako ne uspijevaju približiti.

Defose – Davillov pomoćnik, kojeg su Travničani prozvali “mladim konzulom”. On je čovjek u dvadesetim godinama, pun života i interesa za upoznavanjem Travnika i travničkih ljudi, o kojima piše u svojoj knjizi o Bosni. Defose, iako na prvi pogled bezbrižan u vedrini svog duha i oštrini ima, također pati u Travniku. On je mlad čovjek koji žudi za velikim svijetom, životom u salonima, zabavama, ženama, a ništa od toga ne može dobiti u Travniku. Žudi za uzbudljivim životom, punim strasti i uzbuđenja, pa tu žudnju ublažava istraživanjem Travnika i razmatranjem njegovih ljudi i običaja. Defose je bolna rana Davilla, jer ga je Daville smatrao svojim učenikom, ali se pokazao kao mladić posve drugačijeg svjetonazora. On je liberalan, pun suosjećanja, opravdanja za Bosance i općenito ljude Istoka, za razliku od Davilla, koji smatra da su ti ljudi jednostavno po prirodi loši.

Fon Miterer  – austrijski konzul koji je došao u Travnik sa svojom ženom i kćeri. On je čovjek koji predano i s ljubavlju obavlja posao koji mu je dodijeljen, a u uživanju ga ometa jedino histerija njegove žene. Obrazovao se u vojsci i kada je stekao status, odlučio se oženiti. Oženio je lijepu ženu, koju je volio i kojoj uvijek nastoji ugoditi, ali koja mu svojim ponašanjem i karakterom stvara toliko problema. Bez pogovora je gleda kako traži ljubav u drugim muškarcima, jer zna da će nakon razočarenja opet dotrčati njemu po utjehu. On je dobar čovjek, ali često rastrgan između posla i toga da ugodi svojoj ženi. Travnik brzo prihvati kao svoj dom, unatoč surovosti tog  života, pa nerado traži preseljenje. U Davillu vidi svog protivnika, ali brzo s njima nalazi zajednički jezik, koji se uvijek tiče djece i obiteljskog života. Posebnu vezu stvara s Davillom nakon što su upoznali Ibrahim-pašu i njegovu surovu, ubilačku stranu.

Ana Marija fon Miterer – supruga je austrijskog konzula. On je lijepa i privlačna žena, ali posve histerična i emocionalno nestabilna. Lako se zanosi nebitnim stvarima i teško joj je ugoditi. Opravdanje za svoje ponašanje pronalazi u suludim hirovima kojima pridaje previše pozornosti, s puno dramatiziranja i uvijek bez mjere, a onda, kada joj dosade ili je iznevjere, pada u depresije, kaotična stanja plača i nervoze. Za to uvijek okrivljuje nekog drugog, a najviše svog muža. Ona je uvijek u potrazi za novim strastima u bilo kojem obliku. Voli maštati o ljubavi i zanositi se pogledima drugih muškaraca, ali je vrijeđa ako oni od nje zatraže tjelesnu ljubav, jednako koliko je vrijeđa i ako je ne primjećuju. Ona nema nikakvih vještina, osim prepričavanja tračeva. Ima kćer koju gotovo niti ne primjećuje, osim kada je koristi da bi njome manipulirala mužem, kako bi dobila što želi. Ne voli  djecu, ne samo jer zahtijevaju brigu i ljubav koju ona ne može pružiti, već jer njima ne može manipulirati. U gđi Daville pokušava pronaći prijateljicu, ali gđa Daville je previše prizemna žena, s vlastitim problemima i bez volje da se bavi nebitnim stvarima.

Davna – ljekar, travar, ali ponajviše savjetnik vezira Mehmed-paše. Nakon dolaska francuskog konzula, odlazi njima na službu kao prevoditelj, tumač i savjetnik. Davna je rođen kao Talijan, izučavao je školu za ljekara i uvijek se nastojao probiti u više društvo. To što je cijeli život sluga, stvara u njemu gorčinu i zlobu. Bez pogovora će učiniti bilo što, što mu može donijeti korist. Kao i svaki čovjek tog tipa, pogotovo onaj koji dugo živi u Bosni i Travniku, lako se odaje porocima. Ali Davna ima sina, kojeg voli više od ičega na svijetu. Sam skrbi o njemu i upravo se zbog njega suzdržava da se ne preda zlu i da koliko može ostane pošten čovjek. Davna će za sina učiniti bilo što, bez obzira da li krajnje zlo i iznimno dobro. Upravo zbog njega je zadovoljno ušao u službu francuskog konzula, dodvoravajući mu se i čineći sve da stekne povjerenje i dobar glas. Stvarao je priliku da sina, uz Davillovu preporuku, pošalje na školovanje u Francusku. Sve to radi kako mu sin, za razliku od njega, ne bi morao nikad nikome biti sluga.

Bilješka o autoru

Ivo Andrić jedan je od najvažniji pisaca ovih prostora, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Rođen je u Dolcu kod Travnika 1892. godine u hrvatskoj obitelji.

Završio je studije u Zagrebu, Beču i Krakovu, a svoju stvaralačku karijeru proveo je u Beogradu. Bio je diplomat, književnik, prozaik i pjesnik.

Andrićeva djela možemo svrstati u tri stilsko-tematske cjeline: prva cjelina su zbirke lirskih pjesama i pjesama u prozi, od kojih su najznačajnije zbirke “Nemiri” i “Ex Ponto”.

Druga cjelina je Andrićevo okretanje pripovjednoj prozi, najčešće povijesne tematike. Te su priče sabrane u zbirkama pripovijedaka “Pripovetke I” i “Pripovetke”.

Treća cjelina je ona najznačajnija. Ona mu je donijela Nobelovu nagradu i međunarodni uspjeh. U nju spadaju opsežni, najčešće povijesni romani, poput “Travničke kronike”, “Na Drini ćuprija”, “Prokleta avlija” i ostale.

Umro je u Beogradu 1975. godini