Daniel Defoe Robinson Crusoe-Daniel Defoe

Pisac Robinsona Crusoa, Daniel Defoe (1660. – 1731.) rodio se u Londonu. Ocevo prezime Foe promjenio je u Defoe. Bacio se najrazlicitijim poslovima: bio je trgovac, novinar, tajni agent i pisac. Pisao je mnogo, a njegovi clanci i veca djela obradjuju teme raznorodnih podrucja. Zbog jednog ostrog clanka dospio je u zatvor. Ukupno je napisao oko 500 radova.

Radnja ovog uzbudljivog romana desava se na pustom i nepoznatom otoku od 30. rujna 1659.

Likovi su Robinson, Petko i ljudozderi.

Fabula:

Robinson je oduvijek zelio otici na putovanje svijetom ali pomocu broda, sto mu roditelji nisu dozvoljavali pa je pobjegao od kuce. Dozivio je brodolom. Nastanio se na nekom otoku. Morao je sam praviti posudje, odjecu i ostale potrepstine. Tu je upoznao odbjeglog ljudozdera Petka. Postali su dobri prijatelji. Jednom su se ljudozderi vratili na otok. Tu su se borili. Tada su dosli neki ljudi i Robinson i Petko su napustili otok.

Tema ovog romana je nacin na koji Robinson prezivljava i zivi na pustom otoku bez osnovnih uvjeta za zivot.

Opis likova:

Robinson Crusoe:

Rodjen sam godine 1632., u gradu Yorku, dobroj obitelji, ali ne bas staroj, jer mi je otac, po prezimenu Kreutznaer, dosao iz Bremena i naselio se najprije u Hullu. Kako sam bio trece dijete u obitelji, i nesklon bilo kakvu poslu, u mojoj su se glavi vrlo rano stale rojiti lutalacke misli. Moj otac, vec vrlo star, potrudio se da dobijem prikladnu naobrazbu, i u kucnom odgoju i u javnoj skoli, i namijenio mi studij prava, ali mene nije privlacilo nista drugo do odlazak na more.

Petko:

Bio je pristao, lijep momak, dobro gradjen, ravnih i cvrstih ruku i nogu, ne prekrupan, visok, skladan i, po mome misljenju, star oko dvadeset i sest godina. Crte lica su mi se svidjele ne odavajuci ni okrutnost ni divljinu, nego jedino istinsku muzevnost. A opet, kao da se na tom licu odrazavala i sva ona mekoca i blagost karakteristicna za Europljanina, pogotovo kad bi se smijao. Kosa mu je bila duga i crna, i nije bila kovrcasta poput vune. Celo i visoko i siroko. Iz ociju mu sijevala velika zivahnost i bistriha. Boja koze ne crna, nego smedjasto zuta, ali ne onakve ruzne, suvise zute, odvratne nijanse kakva je u Brazilaca ili Virginijanaca i drugih americkih domorodaca, nego vise svitla mrkomaslinasta, na neki nacin privlacna, samo je to tesko opisati. Lice okruglo i puno, nos malen, ne spljosten kao u crnca. Usta lijepo oblikovana usne tanke, a zubi krasni, pravilni i bijeli poput bjelokosti.

Zanimljivi izrazi:

Pravljenje posudja:

Sad sam se bacio na istrazivanje kako naloziti vatru da ispecem nekoliko lonaca. Nisam imao pojma o loncarskim pecima, kao ni o tome kako se posude pocakljuju olovom, a olova sam imao. Slozio sam na vrhu tri siroke zdjelice i dva-tri lonca, jedan na drugi, naslagao drva oko njih, a ispod njih nagrnuo mnogo zeravice. Stalno sam dodavao drva sa strane i na vrh hrpe dok nisam vidio da su lonci u vatri sasvim pocrvenjeli i da pucaju. Kad su se usijali, ostavio sam ih da stoje u vatri pet-sest sati. Tada sam primjetio da se s jednim nesto dogadja: ne puca doduse, ali se pocinje taliti jer se pijesak, primjesan glini, od silne jari topi te bi se pretvorio u staklo da sam nastavio loziti. Stoga sam postupno stisavao vatru dok usijanost nije pocela jenjavati. Pazio sam cijlu noc da se vatra ne bi prebrzo ugasila i ujutro sam imao tri vrlo dobre, ako ne bas i lijepe, zdjelice i dva zemljana lonca, tvrdo pecena bas kako treba. Jedan je lonac bio savrseno pocakljen od rastopljena pijeska.

Pravljenje odjece:

S obzirom na sve to, trebalo je dovesti u red ono nesto krpa sto sam ih tada zvao odjecom. Izderao sam sve prsluke, pa sam tada morao pokusati da napravim nekakve haljetke od onih morskih kabanica i drugog materijala. Prihvatio sam se krojenja, ili bolje reci krparenja, jer je rezultat moga rada bio jadan i zalostan. Ipak sam nekako skrpao dva-tri nova prsluka te se nadam da cu ih dugo nositi. Sasio sam i kratke hlace, ili gace, ali bolje da o tome zasad sutim jer je izrada bila sazaljenja vrijedna.

Dojam koji je ova knjiga ostavila na meni je taj da je tesko zivjeti bez osnovnih uvjeta za zivot i bez prijatelja. Najgore je biti sam i nemati s kim razgovarati: «Na to mi on izgovori nekoliko rijeci, i makar ih nisam razumio, slusao sam ih s uzitkom:bio je to prvi ljudski glas osim moga vlastitog, sto su ga moje usi cule u ovih dvadeset i pet godina».