CUVAJ SE SENJSKE RUKE-AUGUST SENOA

Bilješke o piscu:
August Šenoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio književnom djelatnošću. Šenoa je s najviše uspjeha obrađivao
povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Pisao je pjesme (lirske i  epske), pripovijetke iz suvremenog života (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesničari književnosti zovu Šenoino doba.
Mjesto radnje:
Vrbnik na otoku Krku, Venecija, Senj, Orlovo Gnijezdo, Gradec (Grac)
Vrijeme radnje:
1600., 1601. i 1614. godine
Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Tema:
Borbe uskoka i Mlečana
Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Osnovna misao:
Treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je mek, pokoran i poslušan čeka ropstvo i tuđinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit će i dočekati svoju slobodu.
Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Problematika koja se obrađuje u djelu:
Povijesna zbivanja s početka 17. stoljeća kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlečana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlečana koji su ih pokušali na prijevaru otjerati iz grada. Šenoa veliča borbu svog naroda za slobodu. Knjiga poručuje da se od tuđinske vlasti može osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.
Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Kompozicija djela:
Uvod: Uskok Juriša Orlović spašava Dumu iz ruku Mletka Vittoria.
Zaplet: Mletački biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima.
Vrhunac: Uskoci vođeni Jurišom Orlovićem provaljuju u Senj i ubijaju
Rabatui Capogrossa.
Rasplet: Rabata je ubijen i Mlečani su svladani.
Završetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir.
Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Kratki sadržaj:
Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju.Austrijski general Rabata, koji služi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a građanima Senja izgon. U tome mu pomaže izdajnički biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazećoj nesreći, pa oni bježe na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naređuje smaknuće kneza Posedarića. Uskoci pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića upadaju u grad i oslobađaju ga.Sluge Mletačke Republike Rabata i Antonija Capogrossu stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedarić i mladi uskočki vojvoda Đure Daničić sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke!”
Prepričavanje jedne epizode po izboru:
Mletački gospodin Vittorio je htio oženiti krčanku Dumu. Ona se tomu protivi i po buri bježi. On je sa svojom četom lovi do rta. Duma skače junaku Juriši Orloviću u ruke, a on počne veslati prema pučini.Ljutiti
Vittorio počne viče za njima, ali uzalud. Duma je spašena.
Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Analiza likova:
Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, žilav, “Pod kratkim čelom stajaše mu širok nos, oblo lice urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom.”, “Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bjeli vezeni ovratnjak.” “…bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava…” plemić, senjski zapovjednik, prijatelj i zaštitnik uskoka, pošten i istinoljubiv.
“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru.” – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a zauzvrat traži od Rabate spas uskoka.
General Josip Rabata je visok, jak “…nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima…”, “… pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice…”, “Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.” – carev punomoćnik, zlotvor, rastrošan, živi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlečane, naređuje ubojstvo kneza Posedarića i izgon uskoka, pod vodstvom Juriše Orlovića uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kaštelu.
Knez Martin Posedarić bio je udovac, visok, “…lice mu bijaše duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijaše kratka pristignuta.” senjski plemić, “Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom.” po naređenju Rabate odrubljena mu je glava.
Uskok Juriša Orlović bio je “…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”, “Vaša duša, moja glava.” – Juriša je odan Senju i uskocima, spašava Dumu i uzima je za ženu, bježi s četom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletačko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bježi iz njihova ropstva.
Poručnik Antonio Capogrosso je sluga Mletačke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla što je nanio Senju.
Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Dojam o djelu:
Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji snazi našeg naroda da
se brani i čuva rodnu grudu. Djelo je u meni pobudilo osjećaj ponosa.

             KANCONIJER-FRANCESKO PETRARKA



Bilješke o piscu:
Franceco Petrarca, talijanski pjesnik i latinski pjesnik, rođen je 20.7.1304. u Arezzu. Umro je 18. – 19.7.1374. u Arqua kraj Padove. Sin je prognanoga firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje papinsko sjedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.). Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi duhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10.4.1327. zagledao se, kako sam tvrdi, u plavokosu i crnooku ljepoticu Lauru i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njezine smrti (1348.), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu napisao je “Rasute rime”. Njegova poznatija djela su Kanconijer, Africa, Moja tajna.


 



XI

Lassare il velo o per sole o per ombra

Nosite, gospo tu koprenu krasnu

na suncu i u sjeni,

otkad žudnju vidjeste u meni

s koje mi svako ino htijenje zgasnu.

Dok slatke misli u sebi sam krio,

što željama su slomile mi pamet,

lice već viđah samilošću sjati;

al kad vas Amor upozori na me,

Kose je plave veo obavio,

a nesta pogled koji ljubav prati,

Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati

taj veo tako kleti,

što, na smrt moju, i zimi i ljeti

očiju divnih krije svjetlost jasnu.

Analiza:

Pjesnik primjećuje da ga Laura ne voli. Laura je odbila Petrarcu kada je vidjela da ju on voli. Pjesnik je to prikazao tako da je rekao kako se je ona veom sakrila. Tim veom je sakrila svoje oči koje pjesniku najdraže kod Laure. Pjesnika su najviše privlačile njene oči, koje su njemu bile poput sunca (svjetlost koja mu daje život, snagu…). Stilske figure koje se pojavljuju su metafora i epitet.

Rima:

1. kitica – abba

2. kitica – abcd

3. kitica – abb

4. kitica – aab

c iz 2. kitice se rimuje s b iz 3. kitice i a iz 4. kitice

XXXI

Questa anima gentil che si disparte

Ta blaga duša što putovat treba

u drugi život, prije hore zvana,

bude li tamo dužna čast joj dana,

u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće

svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,

jer da bi mogle gledat lijepost njenu,

blažene duše njoj hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,

tri ostale će manje lijepe biti,

a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;

znam, bude li se dalje uspinjala,

Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.

Analiza:

Petrarca shvaća da će Laura umrijeti prije nego što bi trebala. Pjesnik je diči. Prikazuje ju kao svjetlost, što je i prije već činio pošto je svjetlost često upotrebljavana za prikaz idola, moći, predmeta obožavanja i slično, te govori kako će ta svjetlost sjati jače od svih ostalih odnosno da će sva ostala svjetla pasti u sjenu. Naravno to govori da će se desiti samo ako joj bude dana čast koju ona u njegovim mislima zaslužuje. Stilske figure koje se pojavljuju su gradacija, hiperbola i epitet.

Rima:

1. kitica – abba

2. kitica – abba

3. kitica – aba

4. kitica – aba

a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice

b iz 3. kitice se rimuje sa a iz 4. kitice

XXXII

Quanto piu m’avvicino al giorno extremo

Kako se bliže moji zadnji časi,

a život ljudski redom kratko traje,

vidim da vrijeme ni hipa ne staje

i lažna nada pomalo se gasi.

Mislima velim: o ljubavi niti

zborit ne smijemo, jer u svakom trenu

snijeg kao novi nestaju i venu

snage nam tijela; mirni ćemo biti:

s njim će sve nade prestati da žive,

s kojih smo bili u zabludi dugo,

sve što veseli, boli, srdi, plaši;

te ćemo spoznat da često i drugog

privlače stvari lažljive i krive;

uzalud da su uzdisaji naši.

Analiza:

Pjesnik primjećuje da neće još dugo živjeti. Život svakog čovjeka je prekratak. Vrijeme uvijek teče i niti na trenutak se ne zaustavlja pa tako pjesnik gubi “lažnu” nadu koja ga je do sada tješila. Petrarca shvaća da u svakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da ju nesmije rasipati. Govori da će s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svoje tjelo, nestati svi osjećaji. Zadnju kiticu se može protumačiti na više načina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još prije smrti, uzaludno jer uzaludno jer će postojati uvjek oni drugi koje privlače krive stvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaju nakon što umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivim stvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figura pojavljuje se kao i uvijek epitet.

Rima:

1. kitica – abba

2. kitica – abba

3. kitica – abc

4. kitica – abc

a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice

c iz 3. kitice se rimuje s c iz 4. kitice

CCCXL

Dolce mio caro et precioso pegno

O slatki znače, milo moje blago,

što Raj te čuva, Narav mi te diže,

ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,

života moga potpora i snago?

Bar u snu tvojeg viđenja sam prije

dostojan bio; sad puštaš da patim

pomoći lišen: ta tko mi je krati?

A znam da srdžbe tamo gore nije:

zbog koje ovdje srca milostiva

stradanjem drugog katkada se slate,

te Amor svladan u svom carstvu biva.

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,

i jedina mi možeš skončat jade,

prikazom svojom stišaj mi muke.

Analiza:

Laura je mrtva i raj je čuva. Pjesnik je tužan jer je više niti u snu ne vidi kao prije pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u raju nema srdžbe. Pjesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i da mu ona jedina može pomoći da ih se riješi ako mu se prikaže. Djelomično je u pravu jer ako pati za njom najbolje će mu trenutno pomoći da mu se prikaže, no onda će još više patiti kada mu se za stalno prestane prikazivati. On si sam jednini može pomoći. Mora sam prihvatiti da je više nema u ovom životu te krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figura se javlja epitet.

Rima:

1. kitica – abba

2. kitica – abca

3. kitica – aba

4. kitica – aba (iako nije prava jer se potpuno ista riječ pojavljuje)

CCCLXI

Dicemi spesso il mio fidato speglio

Zrcalo vjerno govori mi moje,

duh trudan, koža izborana cijela

i oslabljena snaga, spretnost tijela:

Ostario si, očevidno to je.

Valja da Narav svi slušaju ljudi

jer vrijeme ne da sporit snagu njenu.

Ko voda vatru što gasi u trenu,

tad se iz duga, mučna sna probudih:

i vidim da nam život leti bijedan

i da nam kob je samo jednom sklona;

i usred srca glas mi zvoni jedan

Od nje što lijepih lišena je spona,

al, živa, bila stvor je izvanredan,

te svim je slavu, mnim, uzela ona.

Analiza:

Pjesnik vidi svoj odraz u zrcalu i shvaća da je star i slab. Petrarca se probudio i shvatio da život prolazi i da je bijedan, no još uvijek čuje u svome srcu glas Laure te se prisjeća kako je bila “izvanredna”. Stilske figure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.

Rima:

1. kitica – abba

2. kitica – abbc

3. kitica – aba

4. kitica – aba

a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice

b iz 3. kitice se rimuje s a iz 4. kitice

Dojam o djelu:

Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pjesnikovog stava prema Lauri. Nikako ju ne može preboliti što je pomalo iritantno, pogotovo ako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi no Petrarca ju voli i nakon što umre i još uvijek ju veliča iako ga ona nikada nije voljela. Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pjesnik pretjeruje s ljubavlju prema Lauri. Iako bi neki mislili da to govorim jer se nisam zaljubio i slično, to nije točno jer Petrarca, čak i nakon što mu je Laura pokazala da nije zainteresirana za njega, ju je nastavio obožavati. Štoviše Laura do kraja svog života nije promijenila mišljenje, kao i Petrarca.

                          PROCES-FRANC KAFKA

Bilješke o piscu:

Franz Kafka (Prag, 3.8.1883. - 3.6.1924.), austrijski književnik,

podrijetlom iz imućne obitelji praškog židova. Radio je kao činovnik

osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju,

Francusku i Švicarsku. Umro je od tuberkuloze grla.

Njegova djela: “Betrachtung”, “Die Verwandlung”, “In der Strafkolonie”,

“Ein Landarzt”, “Ein Hungerkuenstler”, “Der Prozess”, “Das Schloss”,

“Amerika”, “Beim Bau der Chinesischen Mauer”, “Gesammelte Schriften”,

“Gesammelte Werke”, “Tagebuecher”, “Briefe an Milena”.

Proces

Franz Kafka je bio samokritičan pisac i strog prema samome sebi,

što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji

broj djela s kojima je on bio koliko toliko zadovoljan, te da je nakon

njegove smrti pronađeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

“Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom

 (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u

 uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma,

 tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano,

 a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih.

 Pisma koja ti ne budu htjeli dati neka ih bar pošteno spale.

 Tvoj Franz Kafka.”

Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom

zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima

moderne književnosti.

Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje

očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog

čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u

koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim

prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog

straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu

glavu.

“Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada.

 Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa,

 ja ću vam osobno pomoći.”

Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:

“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo

 loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti

 svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog

 kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom

 shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj

 događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da

 obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”

Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični

događaji pa se često ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u

snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i

vjerodostojni.

“Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.

 - Ne smijete otići jer ste uhapšeni. - Tako se nekako i meni čini - Reče Kafka. - Ali zašto? - Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se

u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na

vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju

govorim.”

Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta.

To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto

naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u

kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji.

Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim

svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji,

nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim

potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji

nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samsa

na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca za svoje bližnje prestaje

biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da

nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef Kafka je otuđen, osuđen zbog

nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da

zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na

kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito

nije vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio

u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u

svojim djelima predviđao ono što će nekoliko godina kasnije potresti

čovječanstvo.

Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na

bezbroj načina budući da raspleta u njegovim djelima obično nema,

a nisu dana ni neka objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako

bi se shvatila, ali uzalud.

Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo

pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama,

za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo

 utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među

 obučenima.”

          ZELENO BUSENJE-EDHEM MULABDIC



Roman Zeleno busenje Edhema Mulabdića prikazuje razdoblje u povijesti Bosne na prelazu iz patrijarhalnih ka modernim oblicima života. To je vrijeme promjene vlasti - umjesto Otomanskog carstva dolazi Austrougarsko carstvo.



1. poglavlje

Knjiga počinje opisom večeri te povratkom mldića i djevojaka sa ašikovanja iz okolnih sela. Među njima je isao momak mlad i stasit ali je izbjegavo društvo jer mu se po glavi vrtila njegova Ajša. Bio je uznemiren ali i razdražen jer ovo je prvi put osjetio iako je dosta hodao sa svojim društvom i mnogo djevojaka vidio. Njegov stid i povučenost uveliko je govorijo da je to naslijedio od oca čuvenog Omer - efendije. Najstariji njegov sin Mehmed nauku izučio i posto pisar, Ahmed završio ruždiju i pao tenzimat, a najmlađi Alija uveliko prati njihove stope. Od njih trojice najviše brige majci je zadao Mehmed koji je dane nakon očeve smrti provodio obilazeći okolna sela te trošeći pare sve dok se nije smirio i oženio te sada ima dijete. Na drugu stranu Ahmetu nije bilo do toga ali se majka bojala da će ako se uskoro ne oženi krenuti bratovim stopama te ga stalno zadirkivala i ispitivala o curama što se Ahmetu nije svidjelo jer je prvo želio da obezbjedi sve što mu treba. Uskoro se Ahmet počinje sastajati sa Ajšom pod prozorom njene kuće gdje bi ga ona čekala kako bi od njega čula riječi u kojima joj on očito izjavljuje ljubav koju je ona raširenih ruku prihvatala.



2. poglavlje

Kada je Omer - efendijica saznala za ovu ljubav, veoma se obradovala. Sutradan su već i žene bile poslane da prose Aišu,ali uskoro stiže vijest da Muharemaga neće ni da čuje da da njihovu kćerku za Ahmeta.Majka Ahmetova bi iznenađena ovim odgovorom jer bilo poznato da njihova kuća bolje stoji.Međutim na Ahmeta je ovo djelovalo pozitivno jer se njegova ljubav još više uzburkala,te dala mu snage da se dalje boli.



2. poglavlje

Njihova ljubav je bila sve jača, te je Ahmet odlučio da nemaju više razloga čekati. Prilikom razgovora sa Ajšom ispod prozora odlučuje da je sutra ponovo zaprosi, te da ako bude odbijen zajedno pobjegnu. Iako teško Ajša na to pristaje.



4. poglavlje

Jutro, opis Maglaja i okolice prekrivene maglom. Druga obala rijeke Bosne za mnoge opasno mjesto jer sa te strane vodi put pa istoga trena može turčin da naleti i popali sve dobro. Ipak tri kuće su tamo prešle zauzele zemjlu odma pokraj puta a iza kuća im velika poljana. Uskoro zatim Bektaševa i Delibaegova kuća izgradiše tu hanove te para bi na pretek.

Ahmet ulazi kod majke koja ga čeka sa kafom kao i svakoga jutra. Odlučuje joj reći za odluku ali se boji da ga mati ne odvrati od Muharemagine kuće, zbog čega odlučuje da mati počne pričati o tome kao što je i uvijek radila. U razgovoru ih prekida Mehmed - efendija brat koji je svratio iako to nije nikada radio ujuro. Na Ahmetovo iznenađenje poziva ga da zajedno idu u konak što Ahmet prihvata. Na putu mu je brat saopštio vijest da je bosna prodata. Njihovo odredište je bio sud gdje je Mehmed - efendija obavljao dužnost.



5. poglavlje

Uskoro je soba kajmekama bila puna. Pisar na znak sudije pročita emernamu iz Tuzle u kojoj se kaže da je na berlinskoj konferenciji Bosna data austriji sultanovom voljom te da je uzalud dizati bunu protiv carske vojske jer su mnogo jači. Muklu tišinu nakon čitanja ubrzo prekide Hadži - Selimaga rekavši da će se on prvi biti i ići u boj. Na te riječi se probudi i Numan - efendija koji reče da je sve to uzalud te da treba samo čekati. Svađu koja je nastala prekide kadija koji naređuje da se narodu ništa ne govori jer će samo tako izbjeći ustanak kako im je naređeno. Ahmed je ovaj razgovor slušao sa strane ali se u njegovim očima nekada veliki ljudi počeše smanjivati, a Hadži - Selimaga rasti. Nije mogao vjerovati kako svoju zemlju misle samo tako predati bez borbe, bez straha da se nešto sutra može dogoditi, nešto što će švabo učiniti. Zbog toga Ahmet odlučuje da ako bude vojske i on će u nju ponosno ići te ako treba pasti kako bi odbranio svoj dom, svoju majku i svoju rodbinu.



6. poglavlje

Uskoro je čitava mahala bila upoznata sa odlukom osmanlija te su jedni bili spremni da idu u borbu dok su se drugi držali podalje od njih. U kasabi gdje su se svađali Hadži - Selimaga i Numan - efendija uskoro stiže vijest da je Švabo već u Doboju te da će uskoro krenuti dalje. Presudni trenutak je nastupio, ili će biti ili ne, ali su svi sada šutjeli i razmišljali šta bi moglo biti, te kako će se sve završiti. Za nekoliko trenutaka ta vijest je digla čitavu mahalu na noge te ljudi se počeše sakupljati na ulici kako bi što više čuli. Ahmet je sjedio zajedno sa svojim društvom u jednoj od kafana ali je mislima bio, ne sa Ajšom već sa vojskom u ratu koja pobjeđuje te tjera Švabu preko granice.



7. poglavlje

Varoš je pusta što se nije moglo smatrati čudnim sa obzirom ne situaciju. Ahmet je na prozoru razgovarao sa Ajšom o svemu što se danas dogodilo. Otvoreno joj iznosi svoju odluku da će domovinu ići braniti te od nje traži da mu obeća da će ga čekati te kada se vrati kao junak ponovo njenu ruku tražiti. Suznih očijuona na to pristaje iako mu govori da bi ga više vodjela vidjeti da ostane tu kraj nje. Kako bi imao nešto njeno kada bude u boju Ahmet traži da mu donese čevru. Ubrzo nakon toga oni se rastaju po posljedni put.



8. poglavlje

Osvanuo petak, dan sudbonosan za sve one koji su odlučili ići u borbu. Ahmet je sjedio u jednoj kafani razgovarajući sa Arapom i Gazijom. Uskoro ih prekide masa ljudi koja se brzo kretala ulicama držeći puške i pozivajući ljude pod barijak, na čijem je čelu bio Hadži - Selimaga. Ubrzo zatim dovedoše i muftara Omeragu koji je tu u dućanu imao sto pušaka te trideset sanduka municije. Tu se nađe Ahmet i drugovi te pokupiše po jednu pušku i nekoliko fišeka municije i odoše kućama da se pripreme za borbu. Dobili su zadatak da odu do Žepča i dočekaju vojsku tursku koja se spušta odozgo. Kod kuće Ahmet je mislio da prođe neopaženo ali ga zatiče brat na izlasku, pa i mati koja poče da ga moli. Ipak Ahmet je odlučio te odlazi.



9. poglavlje

Ustanici se uskoro prebaciše na onu stranu Bosne te polijegaše ispred Delibaginog hrama da čekaju Švabe. Međutim predveče se javi čovijek da Švabe idu što diže čitavu uzbunu, kako pred hanom tako i u čaršiji. Pobunjenici se u trenu razbježaše, svako na svoju stranu a narod iz čaršije krenu ka imanjima izvan grada kako ne bi bili tu kada stignu. Vojska dugo očekivana ubrzo se zaustavi pred hanom i mirno raspremi konje bez ikakvog nemira ili sile. Na obali se uskoro pojavi i delegacija za doček koja odlučno dade riječ da će Maglaj neće tuć ali da ima grupa onih koji bi mogli biti prijetnja za sve pa i za narod.



10. poglavlje

Mehmed - efendija nakon susreta sa Švabom uputi se ka Trninama, poljani izvan Maglaja gdje su se sada preselili bježeći od Švabe. Po njegovoj glavi se vrtilo sve što se desilo ovih dana, buna, odlazak Ahmetov te njihovo bježanje. Prolazeći kroz mahalu osjeća tugu jer je sada neobično pusta i prazna. Jedino su tu bili podmukli Arsen te Anđuša poznata udovica. Kod kuće je zatekao majku uplakanu te pokauša smiriti da Švabe neće rata te da će se Ahmet uskoro vratit.
Okolica Maglaja nikada niuje bila živahnija nego zadnjih nekoliko dana. Međutim sjedenje na dvorištu i razgovor sa komšijama Ajšu nije zanimao. Ona je znala da Ahmet tamo negdje i da se možda nikada neće vratit, da ga je ono veče posljedni put vidjela i osjetila u svom prisustvu.
11. poglavlje

Ahmed nakon što u Žepču ponovo dobi obavijest da se vojska spušta odozgo nastavi svoj put kako bi što prije se njima pridružio jer je znao da od vojske Hadži - Selimage nema ništa. U Sarajevu je već davno dignut ustanak te formirana uprava narodne vojske na čijem su čelu bili Hadži - Muhamed Jamaković te Smailbeg Toslidžak, dok je Hafiz - paša bio na čelu građanske uprave. Vojska koju je Ahmet očekivao bila je poslata iz Sarajeva kako bi pozauzimala važnije klance. Hadži - Selimagina vojska sada je sjedela negdje u žitu i razgovarala o tome šta da se dalje radi. Uskoro se rašpršiše a Hadži - Selimaga krenu u Žepče kako bi dočekao i on tu veliku vojsku iz Sarajeva.



12. poglavlje

Sutradan čaršija je bila mirna ali se to prekide kada se počeše sakupljati pobunjenici. Počeše da traže izdajice ali ih iznenadi vijest da švabo ide obalom. Uskoro i puče prva puška te konjanici krenuše u smrt. U čaršiji oni koji su dali svoju riječ gledali su ovaj prizor i u pravom smislu su osjetiili strah.



13. poglavlje

Od Ahmeta nije bilo vijesti što je tištilo ne samo majku nego i njegovu braću, posebno Mehmed - efendiju koji je stalno pratio zbivanja nebili koga poznata s kime je Ahmet otišao vidio. Kako bi se donekele utješili odlučuju poslati Avdu da ga sačeka pred hanom kada bude naišao iz Žepča te da ga uvjeri ako može da ide majci koja ga čeka te da se ostavi ratovanja.



14. poglavlje

U Doboju je već spremna četa bila da krene prema Maglaju pa odatle prema Žepču jer su čuli da je tamo mir ali ih iznenadi nagli dolazak nekoliko vojnika koji su preživjeli boj na obali Bosne te ih obavijestiše da su ih dočekali u Maglaju pobunjenici ali da za to nisu krivi čestiti građani koji su ih dočekali jer su se i oni bojali da bi se to moglo dogoditi iznenada te da su ih upozorili na grupu koja ih je napala. U Maglaju je već stigla vojska turska te se prvaci smjestili u han a vojska polegla po putu ispred spremajući se da krene naprijed. Avdo ispitivajući jednog vojnika saznaje da su Ahmet i Arap ostali gore u Liješnici te da će sutra rano stići da zajedno krenu. Uskoro u hanu se začu pucanj te se diže uzbuna. Jedan od vojnika je poginuo unutra, tavan je pun Švaba. Ovaj događaj je Avdo prenijeo Mehmed - efendiji te mu nagovijesto da će sutra rano da dočeka Ahmeta i pokuša ga skrenuti u Trnine gdje su oni bili.
15. poglavlje

Sutradan ja Avdo ispunio obećanje, ali samo dio. Rano ujutru vojska koja je ostala gore dolazila je u grupama a u prvoj je bio Ahmet. Nakon što su se izdvojili Avdo mu prenese poruku da ga majka očajno traži te da se vrati kući, ali Ahmet odgovara da će doći čim potjeraju Švabu preko Save. Uskoro je i puškaranje oko hana nestalo, jer vojnik koji je bio na tavanu bi otkriven te ubijen. Nakon što se vojska prebacila na drugu stranu Bosne došlo je do sukoba sa momkom koga su nazivali kukavicom i čiji su dućan htjeli da zapale jer nije krenuo u bitku ali ih u tome spriječi hitan polazak. Nekoliko sati kasnije bitka je počela te međusobno puškaranje odgodi bitku do dolazka topova. Mehmed - efendija je hodajući po čaršiji sreo nekoliko vojnika koji rekoše da su oni napustili jer su Švabe mnogo jače ali da su i neki ostali te da se sigurno neće vratit živi iz klanca.



16. poglavlje

Bitka se sutra nastavi ali se okrenu protiv Turske vojske. Pokušavajući da otjeraju neprijatelja sa jedne strane nisu primjetili da su opkoljeni te kada je zapucano i sa druge strane krenuše u bijeg istim onim putem kojim su bježali i Švabe kada su dočekani. To je bila osveta jer se samo nekoliko njih provuklo među njima i Ahmet koji je nemavši kud skočio u Bosnu i preplivao na drugu stranu. Tamo je neko vrijeme razmišljao te odluči da nije još vrijeme da ide kući, jer da je makar ranjen imao bi obraza odustati. Vojska austriska je uskoro ušla u Maglaj i zauzela sve po naređenjima bez ikakvih nepravilnosti.



17. poglavlje

Nakon one borbe Ahmetova porodica je pobjegla kod kmeta Lazara koji je stanovao u obližnjem selu. Ali samo nakon nekoliko dana boravka tamo dođe Husko koji prenese poruku Mehmed efendiji da djelatnike suda zove komadant brigade koja je zauzela Maglaj na sastanak kako bi ih obavijesto o njihovom daljnem djelovanju kao i djelovanju suda. Mehmed efendija je uskoro to i uradio. Nakon što je ostavio majku u Trninama upoznao je zapovijednika.



18. poglavlje

Narodna vlada u Sarajevu sakupila je svu silu i poslala niz Bosnu a u zadnjoj grupi krenuli i sami zapovijednici. Kako bi barem pokušali mirnim putem šalju poruku Austriji da će se boroiti do posljedne kapi krvi te ako ne žele da zemlja natopi krvlju idu slobodno nazad odakle su došli. Bitka se vodila na tri mjesta. Kod Jajca, na žepačkom brdu te kod Gračanice. Idući prema Tuzli Sprečkim poljem vojska je naišla na snažan otpor. Ubrzo se boj na žepačkom brdu završi i u Žepče uđe neprijatelj. Vojska koja su tu borila, u kojoj je bio I Ahmetz odluči da krene na Spreču kako bi pomogli gore. Muharemagina porodica bila je među prvima koja je odlučila da se vrati u osvojeni Maglaj. Mehmed efendija je po majcinoj želji ostao u Trninama iako više voli da je u čaršiji te da prati događanja. Hadži - Selimaga ubrzo je na Klisu počeo da sakuplja vojsku što je brzo podiglu prašinu u okolnim selima iz kojih su se age vraćale više strahujući od te vojske nego od vojske okupatora. Varoš je dolaskom vojske počela da cvijeta te su uskoro oni koji su bili sluge počeli da otvaraju dućane, kasabe kako bi zadovoljili vojsku koja je bila u Maglaju.



19. poglavlje

Ahmet nakon što je se uvjerio u nesložnost vojske na Vranduku, ostavlja je i pridružuje se vojsci kod Tuzle koju je vodio pljevaljski muftija. Glavna vojska koju je Ahmet napustio ubrzo se raspade te neprijatelj nesmetano osvoji Zenicu te za nekoliko dana i Sarajevo. Ahmet čuvši za brigadu Hadži - Selimage vrati se na Klis gdje se uveliko razočara jer je vojska bila nesložna a sam vođa neodlučan kada će napasti Maglaj i osloboditi ga. Jednom prilikom dok su sakupljali vojsku po selima naiđoše na kuću pred kojom je sjedio Muharemaga što ga jeprilično uznemirilo.



20. poglavlje

Pljevaljski muftija je veoma dobro napredovao što probudi veliku nadu u vojsci. Mehmed - efendija je uskoro dobio glas od Ahmet u kojem mu poručuje da se nebrine, da je on na Klisu. U maglaju stanje je postajalo sve gore jer su klevetnici stupili ne djelo te je veliki broj ljudi odveden u zatvor pod optužbom da je pomogao vojsku na Klisu. Nakon detaljnih ispitivanja obično se utvrdi da su to sve bile lažne imformacije te da je optuženi nevin, sutradan bi bio pušten. Alija najmlađi brat svakoga dana je silazio u kasabu kako bi ispitao ljude o Ahmet ali je tu priliku koristio da posjeti starog druga Mustafu. U tim prilikama Ajša bi od njega pokušavala izvuđi što više imformacija o Ahmetu, zbog čega je Alija svaki dan kod njih svraćao.



21. poglavlje

Brigada Hadži - Selimage obnavljanjem bitke na Preskalici kreće tamo kao ispomoć. Prolazeći pokraj Maglaja Ahmet sreće Saliha po kome je Mehmed - efendija poručio Ahmetu da se vrati, da mati svaki dan lije suze zbog njega. Takođe mu Salih spominje da je vidjeo i Ajšu koja takođe tuguje. Međutim Ahmet dalje nastavlja put jer se ozbijlno nadao da će se bitka za njih dobro svršiti te da će se svi vratit kući sretni i ponosni.



22. poglavlje

Mehmed - efendija je već odavno prestao primati vijesti od Ahmeta pa je kako bi utješio majku smišljao razne priče kao da je sreo vojnika koji ga je vidio zdrava i živa. Međutim stara majka je sve manje u to vjerovala iako je još uvijek imala nade u sebi. U čaršijai, ispitivanja o tome ko sarađuje sa vojskom turskom sada su vršena mnogo ozbiljnije te je onima koji su svjedočili stavljeno na moranje polaganje zakletve te uredba da ako se otkrije da lažu oni odslužiti kaznu u zatvoru.



23. poglavlje

Pljevaljski muftija je sada držao obadvije strane Spreče, sve do Drine ali je snage vojska imala sve manje. Naprijatelju je vojska je svaki dan pristizala nova vojska iz utvrde Doboja te žestoko napadala položaj turske vojske. Međutim nakon jednodnevne odlučne borbe i polaska na pripreme za sutrašnji boj efendija se povukao neočekivano te ostavio Spreču u ruke neprijatelja. Uskoro nakon toga Mehmed - efendija je dobio vijest da je Ahmet, ili ranjen, ili mrtav. Vojska koja se vratila na Klis svakog je dana bila sve nestrpljivija, dok nisu odlučili da seriješe komadante te ga jedne noći prepadoše i on odjaha kao bez glave prema kotlini pokraj Maglaja.



24. poglavlje

Mehmed - efendiju jednoga jutra iznenadiše vojnici koji ih probudiše iz sna. Na početku su bili uplašeni ali im vojnici objasniše da traže oružije te ako imaju da predaju sada jer ako im kasnije pronađu biće kažnjeni. Muharemaginica nakon dugih iscrpnih dana tugovanja sa kćerkom jednog je dana odlučila da posjeti Omrefendijicu i sa sobom vodi Ajšu. Čitav dan su provele pričajući o vremenu bježanja, povratka te borbi. prepričavale su jedna drugoj o tome što im se sve dogodilo te tako smirivale i tješile jedna drugu.



25. poglavlje

Te večeri nakon odlaska Muharemaginici svi su brzo legli. Međutim u neko doba noći probudi ih kucanje na vrata od strane vojnika. Mehmed - efendija ih nemajuću izbora pusti u kuću ali se ubrzo pokaja. Vojnici su tražili od njih kao po carskom naređenju 100 dukata koje oni nisu imali. Tada je uslijedila svađa te prijetnja strijeljanjem ako ne dadnu pare ali ih oni nisu imali. Naposlijetku majka je bacila pred njih maramu u kojoj je bila zašivena ogrlica i nešto nakita ali je vojnik i dalje zapovijeda da daju još. Ugrabivši trenutak Mehmed efendija je uspio pobjeći sa svima u drugu sobu ali je tada nastalo pravo zlo. Mehmed efendija bi ranjen a majka mu ubijena nakon čega se vojnici povukoše.



26. poglavlje

Čitavu noć svi su proveli na nogama strepeći da puška ponovo ne zapuca, ali ujutro odlučiše da pozovu sa prozora komšinicu da dođe sa sinom. Uskoro se ona pojavi a Mehmed efendija se uputi ka Čaršiji kako bi odmah zapovijedniku prijavio događaj te kako bi krivac bio kažnjen, iako je znao da mu to neće oživjeti majku. Kod zapovijednika Mehmed - efendija bi uljudno primljen saslušan, pregledan od strane liječnika te naposlijetku izveden pred komandu gdje je sve vojska bila postrojena na prepoznavanje. Nakon što je pregledao svu vojsku uspio je prepoznati samo njihovog zapovijednika onoga koji je ubio njegovu majku. Nakon toga je naređeno da se majka nesmije ukopavati već da Mehmed - efendija dođe ponovo u podne te da povede sa sobom komisiju koja će pregledati tjelo. Komisija je došla, pregladala tijelo, rupe u zidovima te dala dozvolu da se tijelo sahrani.



27. poglavlje

Čitava mahala je pričala o onome što se desilo te tumačila, svako na svoj način. Sjedeći jednog dana u kući u Maglaju sa svojim komšijama i tugujući za majkom iznenadi ih posjeta Lazara koji je bez obzira na novu vlast donio trećinu uroda. Takođe je sa sobom donio i stvari ahmetove koje mu je dao neki čovijek da bi tako odista znali da je poginuo. Uskoro dolazi i vojnik koji ih obaviještava da je istraga počela te da treba da se pojave u vojnom sudu.



28. poglavlje

Ajšu je vijest o smrti Ahmeta veoma potresla, te u njoj probudila sjećanja na njena ašikovanja sa njim. Mehmed - efendija pošto nije mogao dovršiti poslao je Ibriša. Međutim uskoro se pronije glas da je Ibriš odveden u zatvor iako nije poznato zašto. To Mehmed - efendiji pad teško ali se nije usudio pitati za njega da ne bi sebi naudio. Četrnesti dan Ibriš bi pušten na slobodu te se sazna iz njegovih usta da mu je Đurica Anđušin postavio oružije te da je doveo vojsku koja je to pronašla. Alija je sve više vremena provodio sa Mustafom te tako polako zaboravljao za tugu.



29. poglavlje

Mehmed - efendija je redovno išao u komandu te tamo davao izjave, slušao preslušanja drugih. Uskoro se pronese i glas da je vojnik otpremljen u neku veliku kaznionu a neki rekoše da je odveden tamo na izvršenje smrtne kazne. Međutim Mehmed - efendija nije dobivao nikakvih vijesti od samih vojnika kao što je bio red. Alija sa Mustafom svakog je dana posmatrao vojnike kako se postrojavaju te kada je jedan od njih to vidjeo počeo im se javljati te ih jednom prilikom upitao da li znaju pisati, na što su oni odgovorili da znaju ali na njegovo iznjenađenje samo turski. Kako bi mogli naučiti i njihovo pismo oni im dadoše jednu knjižicu, u kojoj je vojnik ispod njihovoih slova pisao turski. Djeca su marljivo učila te sutradan su znali već dio koji im je zadao vojnik, na što im zada sve do kraja. Od tog događaja su se sastajali sve češće te provodili po čitave dane učeći te tako se veseljeći.



30. poglavlje

Jesen je već odavno pala a Mehmed - efendiji je na um palo da ogradu ok kuće u Trninama treba skloniti te posla Aliju sa još dve momka tamo, ali ih zateče stravičan prizor. Đurice, sin Anjđušin provalio u kuću te zapalio vatru i gledao kako gori. Kada je vidjeo Aliju pobjegao kroz prozor a oni se bacili na gašenje. Vatra bi ugašena a Mehmed - efendija čuvši za ovu vijest silno ga dirnu. Znao je da iza djeteta stoji dušmanin u kojeg bi mogao uperiti prst, ali bi sve to bilo uzalud. Uskoro mu u goste stigoše Avdaga i Numan - efendija koji se iznenediše jer su u čaršiji čuli kako je prodao Trnine što on prizna. Trnine kupi Ferhat, poznat kao veoma vrijedan čovijek.



31. poglavlje

Zima nastupila a Muharemaga sve više vremena provodio sa Smailagom koji je silno želio da sina oženi Ajšom ali to nikada nije spominjao. Tako jednog dana došla njegova rođaka te onako naglasila da bi Rešid, sin Smailagin bio odlična mušteija Ajši što Muharemagonica podraža ali nedade odgovora jer se bojala da Ajša sada takav pritisak nebi izdržala. Alija i Mustafa provodili po čitave dane zajedno te učili pismo kako bi nekada ispunili svoj san te tako postali zapovijednici.



32. poglavlje

Uskoro je čitava mahala čula za dvojicu dječaka koji su naučili švabino pismo. Muharemaga je odma tome stao na rep te kaznio Mustafu da više nesmije izlaziti iz kuće te da nesmije primati posjet. Dugo vremena je Mustafa bio zatvoren, a prve dane proveo u tuzi sa sestrom.



33. poglavlje

Alija je bio druge sudbine. Brat ga zajedno sa Numan - efendijom i vojnikom otpremi u Sarajevo.

Međutim iako je napuštao rodbinu i zavičaj Alija je najviše tugovao za za Mustafom koga ni jutra kada je otišao uspio je vidjeti samo kroz prozor. Mustafi uskoro bi dozvoljeno da izlazi ali se on još jedno vrijeme držao kuće te naposlijetku poče da izlazi tu pred kuću, a kasnije i u čaršiju. Kako bi ge nekako oraspoložio Muharemaga mu počinje davati nešto novca kako bi imao ako mu zatreba.



34. poglavlje

Mustafa je vratio stari mir u kuću. Hodao je najviše sa Rašidom Salihaginim koji ga je upoznao sa svim kafanama u Maglaju. Žene od Salihage su ponovo došle ali je to Muharemaginica opet izbjegla jer se bojala da ne povrijedi kćer te čekala njen znak. Mutafa sada vodio život koji niko nije naslućivao. Po danu je hodao po čaršiji a po noći se sakupljao sa društvom te kartao do zore. Jednom se vratio po noći pijan ali nemajući snage pao pred kapijom što je na njegovu sreću Ajša čula. Muharemaga je sve nemirniji jer nezna šta da radi sa kćerkom. Rašid je za njega prava prilika a Selimaga mu je najbolji prijatelj.



35. poglavlje

Uskoro je Selimaga postao nestrpljiv te je vrijeme za odgovor bilo blizu. Mustafa je sve razuzdanije živio te tako postajao odmetnik od svoje kuće.



36. poglavlje

Ajša je sve nemirnija a otac sve nesrpljiviji te u strahu da Selimaga ne svati ovo odbijanje kao uvredu.



37. poglavlje

Dolaze žene koju su otvoreno zatražile ruku Ajše i odgovor je odma potreban. Nakon razgovora sa majkom Ajša odlučuje pristati te to izjavljuje pred ženama. Ali nakon odlaska žena mati nalazi Ajšu onesviješćenu. Mustafa je završio u hapsu jer se potuka, kada ga kod kuće zatiče otac on odlazi bez glasa. Ajša je bolesna, na postelji.



38. poglavlje

Ajša je slaba te naposlijetku se sve pretvara u veliku tragediju. Ona umire a glas stiže da je Mustafa otišao preko granice. Dženaza je održana u petak a njoj je prisustvovao i Alija koji je došao na dopust. Tih trenutaka mu se pred očima vrtjela prošlost, Mustafa, Ahmet te Ajša i majka.



Mjesto i vrijeme radnje - Bosna u vrijeme okupacije Austro - Ugarske

Poruka - Dok je zemlje tj. nase domovine ima i nas.

Tema - Zivotni pu mladog Ahmeta. Dilema izmedu ljubavi prema Ajši i domovini.

Likovi - Ahmet, Ajša, Alija, mama Ahmetova, Mustafa, Muharem - aga



Ahmet - Ahmetov lik i sudbina nalazili su se razapeti između ove dvije ustaničke vojske: fizički vezan za naličje otpora i hadži Selimagu. Osim ove strane života imaoje još i ljubav tj. Ajšu. Volio ju je kao i ona njega. U ovom romanu može se vidjeti kako bi Ahmet dao sve za svoju domovinu čak i svoj sopstveni život.



Među ovim skupinama vesele čeljadi išao je stasit i tankovijat momak i kao da je izbjegavao u svakom društvu. Bio je mlad... 41 str.



Iz ovog citata možemo uočiti da je Ahmet bio jako lijep momak i da je volio jednu djevojku pod imenom Ajsa.



Ahmet je tragično završio, pogino je u boju ali čistoga i ponosnog obraza.



Ahmet i vijest o okupaciji Austrougarske vojske

U isto vrijeme kada se u Ahmetu nakon bratovog saopćenja da je Bosna data Austriji javja dilema - na jednoj strani Ajša tj. ljubav na drugoj prodata Bosna i njegov revolt prema Osmanlijama i osjećanja dužnosti da brani svoju domovinu.



Bosna poslije ulaska austrougarskih trupa

U ovom trećem dijelu data je i slika života pod okupacijom u miru, nakon prestanka brojnih događaja. Ljudi su mislili da su Austougari došli na godinu i da ce otići, poslije da će se vratiti Osmanlije. Dok su drugi mislili da su došli provjeriti muslimane. Bilo je tu raznih mišljenja ali kao što znamo da su se austrugari zadržali na prostoru BiH veoma dugo. Sve je krenulo po zlu: počele su se otvarati diskoteke trgovački centri. Sve loše po omladinu. Ljudi nisu bili zadovoljni, pa kako bi bili kada su prodani austrougarima.



Maglaj pod okupacijom

Atmosfera Maglaja pod okupacijom daje se u ovom dijelu pripovjedanja kako realistički bez nametanja idealizama. A u zadnjem dijelu nalazi se i poruka. Završetak ove glave sav je u znaku uzvišenja u smrt, jer nam je smrt u životu najbliža. Gdje god se mi okrenili pred nama je smrt.



Alija se povratio sa pokopa Ajšinog posjetio onda majcin grob, otišao je sjutri na Preslicu da vidi gdje mu je brat pao, kada se vratio u Maglaj opazio je gore lijep spomenik onim vojnicima, koji su pali na Maglaju... Bili su prekriveni zelenim busenjem.



I na kraju priče dobivamo odgovor zašto se knjiga zove Zeleno buseanje.

________________________________



Edhem Mulabdić rođen je 1862.godine u magalaju gdje završava mekteb i ruždiju. 1887. godine se upisuje na Učiteljsku školu u sarajevu koju završava 1890. godine. Nakon kratkog predavanja kao učitelj biva 1891. godine postavljen za nastavnika u novotvorenoj muslimanskoj vjeroučiteljskoj školi. Od 1899. godine do 1902. godine obavlja dužnost prefekta konvikta Učiteljske škole, a od 1902. godine pa do 1910. godine predaje na šerijatskoj sudačkoj školi. Od 1911. godine do 1917. godine bio je nadzornik osnovnih škola, a od 1917. godine do 1923. godine bio je u upravi muslimanske osnovne i Više djevojačke škole. Od 1923. godine do 1929. godine je narodni poslanik sve do 6. januara 1929. godine kada je penzionisan. Prvi književni radovi javljaju se u Bošnjaku Mehmed - bega Kapetanovića Ljubušaka gdje je od 1892. godine pa do 1894. godine bio glavni urednik. Takođe je bio urednik muslimanskih kalendara Bajraktar (1894), Mearif (1898 - 99), sekratar sarajevske čitaonice, a potom i pokretač muslimanskog časopisa Behar (1900) koga je urđivao od 1900. godine do 1906. godine. Jedan od osnivača Islamske dioničke štamaparije (1905), odbornik društva Gajret te jean od prvih urednika lista Gajret (1907). Sudjelovao u osnivanju društva Narodna uzdanica (1923), urednik kalendara i pokretač lista Novi behar (1927). Jedan od urednika lista Pravda, a pet godina je uređivao i istoimeni kalendar. Umire u sarajevu 29. januara 1954. godine.

                                       BIJELI OCNJAK_JACK LONDON