PROCES-FRANC KAFKA

Bilješke o piscu:

Franz Kafka (Prag, 3.8.1883. - 3.6.1924.), austrijski književnik,

podrijetlom iz imućne obitelji praškog židova. Radio je kao činovnik

osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju,

Francusku i Švicarsku. Umro je od tuberkuloze grla.

Njegova djela: “Betrachtung”, “Die Verwandlung”, “In der Strafkolonie”,

“Ein Landarzt”, “Ein Hungerkuenstler”, “Der Prozess”, “Das Schloss”,

“Amerika”, “Beim Bau der Chinesischen Mauer”, “Gesammelte Schriften”,

“Gesammelte Werke”, “Tagebuecher”, “Briefe an Milena”.

Proces

Franz Kafka je bio samokritičan pisac i strog prema samome sebi,

što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji

broj djela s kojima je on bio koliko toliko zadovoljan, te da je nakon

njegove smrti pronađeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

“Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom

 (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u

 uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma,

 tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano,

 a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih.

 Pisma koja ti ne budu htjeli dati neka ih bar pošteno spale.

 Tvoj Franz Kafka.”

Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom

zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima

moderne književnosti.

Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje

očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog

čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u

koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim

prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog

straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu

glavu.

“Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada.

 Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa,

 ja ću vam osobno pomoći.”

Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:

“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo

 loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti

 svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog

 kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom

 shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj

 događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da

 obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”

Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični

događaji pa se često ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u

snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i

vjerodostojni.

“Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.

 - Ne smijete otići jer ste uhapšeni. - Tako se nekako i meni čini - Reče Kafka. - Ali zašto? - Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se

u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na

vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju

govorim.”

Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta.

To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto

naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u

kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji.

Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim

svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji,

nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim

potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji

nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samsa

na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca za svoje bližnje prestaje

biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da

nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef Kafka je otuđen, osuđen zbog

nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da

zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na

kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito

nije vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio

u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u

svojim djelima predviđao ono što će nekoliko godina kasnije potresti

čovječanstvo.

Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na

bezbroj načina budući da raspleta u njegovim djelima obično nema,

a nisu dana ni neka objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako

bi se shvatila, ali uzalud.

Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo

pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama,

za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo

 utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među

 obučenima.”