Emile Zola - Germinal

KRATKI SADRZAJ:

Okvir romana čini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva čas u utrobi zemlje a čas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni već stoljećima rade u rudniku Vore izlažući se tako mogućnosti od svakodnevne pogibelji - na koju su već oguglali. Obitelj čine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije - najstariji sin, Katarina - najstarija kći, Alzira - nešto mlađa, zatim Žanlen - jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kući jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujući pa radnici dolaze kući veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlučuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladića veoma sposobnog i priučenog za okupljanje naroda i širenja sveopćih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Međutim štrajk ne uspijeva unatoč čvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Međutim dolazi i do međusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlučni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu - tako i Maevi Alziru - već i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.

Priča je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog dečka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom - Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuče je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeća neku apatiju prema piću, no budući da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Međutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.

Na kraju se također vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesreće poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštećuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatočeno u carstvu vječne tame, zagušljivog i vrućeg prostora. Međutim tada i sam vlasnik - gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Međutim većinom su izvučeni leševi, jedino je živ Etjen - najveći pobornik štrajka koji je okončan s najgorim mogućim posljedicama - mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogućavao da kako - tako prežive uništen i trebat će godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut - radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Međutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o budućnosti kada će se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: između 18. i 19. stoljeća

Mjesto radnje: Francuska

Analiza likova:

Etjen

Inteligentan mladić, energičan i poduzetan međutim ipak se previše opija nenadanim uspjehom među ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, međutim na posljetku njegov razum sazrijeva, odlučan je u borbi za pravdu, voli Katarin - mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast čovjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.

Katarina

Hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli, odana Šavalu kojeg smatra za njenog čovjeka - zato jer: - ni druge žene nisu ništa sretnije... bijela, blijeda lica usled malokrvnosti, nejaka, bijelih lijepih zubiju, tamnih očiju sa zalenkastim odsjajem.

Otac Mae

Razuman, vrijedan, pošten i miran radnik

Maeva žena

Vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima, prava majka.

Žanlen

Vješt i snalažljiv dečko kojeg prilike čine životinjom.

Rasener

Stariji, već iskusan i vrlo razuman čovjek, poduzetan ali se ne zanosi idejama naivno poput Etjena: ...jedan debeo čovjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim osmijehom.

Šaval

Nerazborit, beskičmenjak, pun mržnje: - visok, mršav mladić od dvadeset pet godina, koščat, izrazitih crta, koji se ljutio. Riđi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim orlovskim nosom.

Opis rudnika:

Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.

Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, među potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila čeljust jame.

Emile Zola (1840 - 1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J'accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.

Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od "čiste objektivnosti", kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Terese Raquin romana koji sam naziva "književno - kirurškom autopsijom". U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. "Umjetničko djelo", smatrao je Zola, "jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta". Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije "Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.Najpoznatiji romani su mu:Trbuh Pariza,Jazbina,Nana,Germinal i Covijek i zvijer

________________________________

August Šenoa

Čuvaj se senjske ruke August Šenoa

Bilješke o piscu:

August Šenoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio književnom djelatnošću. Šenoa je s najviše uspjeha obrađivao

povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Pisao je pjesme (lirske i  epske), pripovijetke iz suvremenog života (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesničari književnosti zovu Šenoino doba.

Mjesto radnje:

Vrbnik na otoku Krku, Venecija, Senj, Orlovo Gnijezdo, Gradec (Grac)

Vrijeme radnje:

1600., 1601. i 1614. godine

Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Tema:

Borbe uskoka i Mlečana

Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Osnovna misao:

Treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je mek, pokoran i poslušan čeka ropstvo i tuđinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit će i dočekati svoju slobodu.

Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Problematika koja se obrađuje u djelu:

Povijesna zbivanja s početka 17. stoljeća kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlečana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlečana koji su ih pokušali na prijevaru otjerati iz grada. Šenoa veliča borbu svog naroda za slobodu. Knjiga poručuje da se od tuđinske vlasti može osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.

Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Kompozicija djela:

Uvod: Uskok Juriša Orlović spašava Dumu iz ruku Mletka Vittoria.

Zaplet: Mletački biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima.

Vrhunac: Uskoci vođeni Jurišom Orlovićem provaljuju u Senj i ubijaju

Rabatui Capogrossa.

Rasplet: Rabata je ubijen i Mlečani su svladani.

Završetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir.

Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Kratki sadržaj:

Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju.Austrijski general Rabata, koji služi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a građanima Senja izgon. U tome mu pomaže izdajnički biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazećoj nesreći, pa oni bježe na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naređuje smaknuće kneza Posedarića. Uskoci pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića upadaju u grad i oslobađaju ga.Sluge Mletačke Republike Rabata i Antonija Capogrossu stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedarić i mladi uskočki vojvoda Đure Daničić sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke!”

Prepričavanje jedne epizode po izboru:

Mletački gospodin Vittorio je htio oženiti krčanku Dumu. Ona se tomu protivi i po buri bježi. On je sa svojom četom lovi do rta. Duma skače junaku Juriši Orloviću u ruke, a on počne veslati prema pučini.Ljutiti

Vittorio počne viče za njima, ali uzalud. Duma je spašena.

Čuvaj se senjske ruke August Šenoa Analiza likova:

Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, žilav, “Pod kratkim čelom stajaše mu širok nos, oblo lice urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom.”, “Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bjeli vezeni ovratnjak.” “…bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava…” plemić, senjski zapovjednik, prijatelj i zaštitnik uskoka, pošten i istinoljubiv.

“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru.” – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a zauzvrat traži od Rabate spas uskoka.

General Josip Rabata je visok, jak “…nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima…”, “… pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice…”, “Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.” – carev punomoćnik, zlotvor, rastrošan, živi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlečane, naređuje ubojstvo kneza Posedarića i izgon uskoka, pod vodstvom Juriše Orlovića uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kaštelu.

Knez Martin Posedarić bio je udovac, visok, “…lice mu bijaše duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijaše kratka pristignuta.” senjski plemić, “Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom.” po naređenju Rabate odrubljena mu je glava.

Uskok Juriša Orlović bio je “…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”, “Vaša duša

ROBINSON CRUSOE _DANIEL DEFO

 Robinson Crusoe je pustolovni roman koji je napisao engleski pisac Daniel Defoe, engleski pisac, rođen 1660. godine u Londonu. Prvo se bavio trgovinom i novinarstvom, zatim je bio publicist i špijun. Kao trgovac je bankrotirao. Objavio je za života brojne eseje, projekte raznih tema o odgoju i reformi školstva, političke spise i objavljue čaki pamflete. Njegovo djelo Robinson Crusoe spada u klasike svjetske književnosti, na ideju o pisanju tog djela Defoe je došao inspiriran putopisom škotskog mornara Aleksandra Selkira, koji je bio prisiljen živjeti godinama sam na otoku Juan Fernandez.
Radnja romana smještena je u neimenovani otok u Tihom oceanu. Govori o borbi čovjeka sa prirodom, te vještini i volji čovjeka da preživi u najneizglednijim situacijama. Crusoe bježi od kuće i ukrcava se na brod koji uskoro doživljava nesreću i potapa se. Plivajući, bez ikakve nade u preživljavanje, Crusoe završava na otoku koji je naizgled nenastanjen, no obiluje vegetacijom. Sa nasukanog broda uspjeva spasiti neke potrepštine i od ostataka gradi sklonište. Na otoku je bilo i životinja i uspjeva uloviti kozu. Tijekom svojeg boravka, shvaća da mora na neki način bilježiti vrijeme inaće će poludjeti, stoga izrađuje kalendar. Dok je boravio na otoku, kroz misli su mu prolazile brojne stvari i problemi, no kasnije je shvatio da mu je život na otoku pružio život kakav je mislio da izbjegava, no život bez brige i kakav je uistinu trebao. Šuma mu je nudila mnoštvo voća stoga nije bio gladan. Odvažio se čak napraviti i čamac, no bio je pretežak da ga porine u more. No, voće i meso ubrzo mu je bilo nedovoljno pa se bacio u poljuprivredu. Izrađuje svoje oruđe koje mu je potrebno za sve. Obilazi čitav otok i počeo promatrati ptice. Preživjevši groznicu počeo se čak i moliti i obilježavati taj dan. Izradio je i manji čamac no nije s njim mogao napustiti otok jer su ga struje neprestano bacale na otok. Počeo se baviti i stočarstvom, shvatio je da koze daju mlijeko i počeo ih je uzgajati. Jednog dana u pijesku je vidio otisak ljudskog stopala što mu je dalo naslutiti da bi na otoku mogli živjeti ljudožderi i to ga je jako plašilo, a kulminiralo je kada je na obali našao ljudske ostatke i kosti. Sakrio se privremeno u spilju, no nije dugo mogao izbjegavati susret s njima. Promatrao je zaklonjen što ljudožderi rade, a nadu mu je pobudio brod na pučini. Kada je do njeg doplovio sa svojim čamcem, razočarao se kad je shvatio da je brod već nasukan i da je posada nestala, ili su je pojeli ljudožderi. No, stjecajem okolnosti, Crusoe zarobi jednog ljudoždera i s njim razvije odnos i sprijatelje se. Nazvao ga je Petko. On mu je pomagao u svakodnevnim poslovima, jer ga je upsio odviknuti od ljudskog mesa. Petko i Crusoe su uspjeli napraviti čamac kojim su zarobili brod u bitki sa gusarima i njime otplovili sa otoka.

Pisac Robinsona Crusoa, Daniel Defoe (1660. – 1731.) rodio se u Londonu. Ocevo prezime Foe promjenio je u Defoe. Bacio se najrazlicitijim poslovima: bio je trgovac, novinar, tajni agent i pisac. Pisao je mnogo, a njegovi clanci i veca djela obradjuju teme raznorodnih podrucja. Zbog jednog ostrog clanka dospio je u zatvor. Ukupno je napisao oko 500 radova.

Radnja ovog uzbudljivog romana desava se na pustom i nepoznatom otoku od 30. rujna 1659.

Likovi su Robinson, Petko i ljudozderi.

Fabula:

Robinson je oduvijek zelio otici na putovanje svijetom ali pomocu broda, sto mu roditelji nisu dozvoljavali pa je pobjegao od kuce. Dozivio je brodolom. Nastanio se na nekom otoku. Morao je sam praviti posudje, odjecu i ostale potrepstine. Tu je upoznao odbjeglog ljudozdera Petka. Postali su dobri prijatelji. Jednom su se ljudozderi vratili na otok. Tu su se borili. Tada su dosli neki ljudi i Robinson i Petko su napustili otok.

Tema ovog romana je nacin na koji Robinson prezivljava i zivi na pustom otoku bez osnovnih uvjeta za zivot.

Opis likova:

Robinson Crusoe:

Rodjen sam godine 1632., u gradu Yorku, dobroj obitelji, ali ne bas staroj, jer mi je otac, po prezimenu Kreutznaer, dosao iz Bremena i naselio se najprije u Hullu. Kako sam bio trece dijete u obitelji, i nesklon bilo kakvu poslu, u mojoj su se glavi vrlo rano stale rojiti lutalacke misli. Moj otac, vec vrlo star, potrudio se da dobijem prikladnu naobrazbu, i u kucnom odgoju i u javnoj skoli, i namijenio mi studij prava, ali mene nije privlacilo nista drugo do odlazak na more.

Petko:

Bio je pristao, lijep momak, dobro gradjen, ravnih i cvrstih ruku i nogu, ne prekrupan, visok, skladan i, po mome misljenju, star oko dvadeset i sest godina. Crte lica su mi se svidjele ne odavajuci ni okrutnost ni divljinu, nego jedino istinsku muzevnost. A opet, kao da se na tom licu odrazavala i sva ona mekoca i blagost karakteristicna za Europljanina, pogotovo kad bi se smijao. Kosa mu je bila duga i crna, i nije bila kovrcasta poput vune. Celo i visoko i siroko. Iz ociju mu sijevala velika zivahnost i bistriha. Boja koze ne crna, nego smedjasto zuta, ali ne onakve ruzne, suvise zute, odvratne nijanse kakva je u Brazilaca ili Virginijanaca i drugih americkih domorodaca, nego vise svitla mrkomaslinasta, na neki nacin privlacna, samo je to tesko opisati. Lice okruglo i puno, nos malen, ne spljosten kao u crnca. Usta lijepo oblikovana usne tanke, a zubi krasni, pravilni i bijeli poput bjelokosti.

Zanimljivi izrazi:

Pravljenje posudja:

Sad sam se bacio na istrazivanje kako naloziti vatru da ispecem nekoliko lonaca. Nisam imao pojma o loncarskim pecima, kao ni o tome kako se posude pocakljuju olovom, a olova sam imao. Slozio sam na vrhu tri siroke zdjelice i dva-tri lonca, jedan na drugi, naslagao drva oko njih, a ispod njih nagrnuo mnogo zeravice. Stalno sam dodavao drva sa strane i na vrh hrpe dok nisam vidio da su lonci u vatri sasvim pocrvenjeli i da pucaju. Kad su se usijali, ostavio sam ih da stoje u vatri pet-sest sati. Tada sam primjetio da se s jednim nesto dogadja: ne puca doduse, ali se pocinje taliti jer se pijesak, primjesan glini, od silne jari topi te bi se pretvorio u staklo da sam nastavio loziti. Stoga sam postupno stisavao vatru dok usijanost nije pocela jenjavati. Pazio sam cijlu noc da se vatra ne bi prebrzo ugasila i ujutro sam imao tri vrlo dobre, ako ne bas i lijepe, zdjelice i dva zemljana lonca, tvrdo pecena bas kako treba. Jedan je lonac bio savrseno pocakljen od rastopljena pijeska.

Pravljenje odjece:

S obzirom na sve to, trebalo je dovesti u red ono nesto krpa sto sam ih tada zvao odjecom. Izderao sam sve prsluke, pa sam tada morao pokusati da napravim nekakve haljetke od onih morskih kabanica i drugog materijala. Prihvatio sam se krojenja, ili bolje reci krparenja, jer je rezultat moga rada bio jadan i zalostan. Ipak sam nekako skrpao dva-tri nova prsluka te se nadam da cu ih dugo nositi. Sasio sam i kratke hlace, ili gace, ali bolje da o tome zasad sutim jer je izrada bila sazaljenja vrijedna.

Dojam koji je ova knjiga ostavila na meni je taj da je tesko zivjeti bez osnovnih uvjeta za zivot i bez prijatelja. Najgore je biti sam i nemati s kim razgovarati: «Na to mi on izgovori nekoliko rijeci, i makar ih nisam razumio, slusao sam ih s uzitkom:bio je to prvi ljudski glas osim moga vlastitog, sto su ga moje usi cule u ovih dvadeset i pet godina».

GALEB-JONATHAN LIVINGSTON

Galeb Jonathan Livingston fantastični je i personificirani roman koji je napisao američki pisac Richard Bach. Smatra se najsuvremenijim piscem američke književnosti toga doba, čije se djelo uspoređuje sa značajem Maloga princa. Po zanimanju bio je vojni pilot, no ubrzo se upoznao njegov književni dar, kada je objavio djelo Galeb Jonathan Livingston. Djelo je vrlo senzualno, opisuje se ljubav prema slobodi i visinama, navode se mnoge simbolične i metaforične paralele sa poimanjem života. Temeljna misao djela navodi nemogućnost i nespremnost većine da razumju i prihvate one koji misle drugačije ili originalno. 
Galeb po imenu Jonathan Livingston živio je blizu obale nedaleko od ribarskog mjesta, na kojem su ribari bacali nepotreban ulov. Naizgled običan galeb unutar jata, Jonathan to nije bio, na roditeljske težnje da bude kao i ostali i da se fokusira na hranu, on ih je ignorirao, njegov jedini ideal bio je kako naučiti letjeti bolje od ostalih. Stoga je bio mršav, a zbog svojeg avanturističkog duha, znao je imati i nesreće. Jednog dana uspio je oboriti rekord brzine leta od 396 km/h. Pobjedonosno se spustio u jato i na opće iznenađenje, očekujući pohvale, biva izgrđen od vođe jata i protjeran zauvijek. To Jonathana nije omelo da nastavi slijediti svoj životni cilj, letio je daleko i sreo se sa drugim entuzijastima kao što je bio i on. Pridružio se njima i naučio mnoge zanimljive koncepte ne samo o letenju nego i o životu. Zapravo se na preneseni način želi reći čitatelju da sve njegove granice postoje samo u njegovom umu. Nakon nekog vremena odlazi iz toga jata kako bi se pridružio drugima i prenio svoje znanje svima onima koji ga imaju nasljediti. Prvi učenik bio mu je Fletcher Lynd koji je ubrzo naučio sve što je Jonathan znao. Tako se sa njim i šestoricom drugih pokazao svome starom jatu. Ubrzo, nakon malo odbaciavnja, pridružile su mu se tisuće drugih sljedbenika. Poanta čitave priče je da lov na savršenstvo i znanje traje neprestano i nikada ne završava. Fletcher Lynd ovladava kontrolom vremena i prostora, Jonathan mu prepušta vodstvo jata, a on sam odlazi u potragu za novim jatima kojima će predati svoja znanja i vještine.

Daniel Defoe Robinson Crusoe-Daniel Defoe

Pisac Robinsona Crusoa, Daniel Defoe (1660. – 1731.) rodio se u Londonu. Ocevo prezime Foe promjenio je u Defoe. Bacio se najrazlicitijim poslovima: bio je trgovac, novinar, tajni agent i pisac. Pisao je mnogo, a njegovi clanci i veca djela obradjuju teme raznorodnih podrucja. Zbog jednog ostrog clanka dospio je u zatvor. Ukupno je napisao oko 500 radova.

Radnja ovog uzbudljivog romana desava se na pustom i nepoznatom otoku od 30. rujna 1659.

Likovi su Robinson, Petko i ljudozderi.

Fabula:

Robinson je oduvijek zelio otici na putovanje svijetom ali pomocu broda, sto mu roditelji nisu dozvoljavali pa je pobjegao od kuce. Dozivio je brodolom. Nastanio se na nekom otoku. Morao je sam praviti posudje, odjecu i ostale potrepstine. Tu je upoznao odbjeglog ljudozdera Petka. Postali su dobri prijatelji. Jednom su se ljudozderi vratili na otok. Tu su se borili. Tada su dosli neki ljudi i Robinson i Petko su napustili otok.

Tema ovog romana je nacin na koji Robinson prezivljava i zivi na pustom otoku bez osnovnih uvjeta za zivot.

Opis likova:

Robinson Crusoe:

Rodjen sam godine 1632., u gradu Yorku, dobroj obitelji, ali ne bas staroj, jer mi je otac, po prezimenu Kreutznaer, dosao iz Bremena i naselio se najprije u Hullu. Kako sam bio trece dijete u obitelji, i nesklon bilo kakvu poslu, u mojoj su se glavi vrlo rano stale rojiti lutalacke misli. Moj otac, vec vrlo star, potrudio se da dobijem prikladnu naobrazbu, i u kucnom odgoju i u javnoj skoli, i namijenio mi studij prava, ali mene nije privlacilo nista drugo do odlazak na more.

Petko:

Bio je pristao, lijep momak, dobro gradjen, ravnih i cvrstih ruku i nogu, ne prekrupan, visok, skladan i, po mome misljenju, star oko dvadeset i sest godina. Crte lica su mi se svidjele ne odavajuci ni okrutnost ni divljinu, nego jedino istinsku muzevnost. A opet, kao da se na tom licu odrazavala i sva ona mekoca i blagost karakteristicna za Europljanina, pogotovo kad bi se smijao. Kosa mu je bila duga i crna, i nije bila kovrcasta poput vune. Celo i visoko i siroko. Iz ociju mu sijevala velika zivahnost i bistriha. Boja koze ne crna, nego smedjasto zuta, ali ne onakve ruzne, suvise zute, odvratne nijanse kakva je u Brazilaca ili Virginijanaca i drugih americkih domorodaca, nego vise svitla mrkomaslinasta, na neki nacin privlacna, samo je to tesko opisati. Lice okruglo i puno, nos malen, ne spljosten kao u crnca. Usta lijepo oblikovana usne tanke, a zubi krasni, pravilni i bijeli poput bjelokosti.

Zanimljivi izrazi:

Pravljenje posudja:

Sad sam se bacio na istrazivanje kako naloziti vatru da ispecem nekoliko lonaca. Nisam imao pojma o loncarskim pecima, kao ni o tome kako se posude pocakljuju olovom, a olova sam imao. Slozio sam na vrhu tri siroke zdjelice i dva-tri lonca, jedan na drugi, naslagao drva oko njih, a ispod njih nagrnuo mnogo zeravice. Stalno sam dodavao drva sa strane i na vrh hrpe dok nisam vidio da su lonci u vatri sasvim pocrvenjeli i da pucaju. Kad su se usijali, ostavio sam ih da stoje u vatri pet-sest sati. Tada sam primjetio da se s jednim nesto dogadja: ne puca doduse, ali se pocinje taliti jer se pijesak, primjesan glini, od silne jari topi te bi se pretvorio u staklo da sam nastavio loziti. Stoga sam postupno stisavao vatru dok usijanost nije pocela jenjavati. Pazio sam cijlu noc da se vatra ne bi prebrzo ugasila i ujutro sam imao tri vrlo dobre, ako ne bas i lijepe, zdjelice i dva zemljana lonca, tvrdo pecena bas kako treba. Jedan je lonac bio savrseno pocakljen od rastopljena pijeska.

Pravljenje odjece:

S obzirom na sve to, trebalo je dovesti u red ono nesto krpa sto sam ih tada zvao odjecom. Izderao sam sve prsluke, pa sam tada morao pokusati da napravim nekakve haljetke od onih morskih kabanica i drugog materijala. Prihvatio sam se krojenja, ili bolje reci krparenja, jer je rezultat moga rada bio jadan i zalostan. Ipak sam nekako skrpao dva-tri nova prsluka te se nadam da cu ih dugo nositi. Sasio sam i kratke hlace, ili gace, ali bolje da o tome zasad sutim jer je izrada bila sazaljenja vrijedna.

Dojam koji je ova knjiga ostavila na meni je taj da je tesko zivjeti bez osnovnih uvjeta za zivot i bez prijatelja. Najgore je biti sam i nemati s kim razgovarati: «Na to mi on izgovori nekoliko rijeci, i makar ih nisam razumio, slusao sam ih s uzitkom:bio je to prvi ljudski glas osim moga vlastitog, sto su ga moje usi cule u ovih dvadeset i pet godina».

PAKAO-DANTE ALEGHIERI

Bilješke o piscu

Dante se rodio između druge polovice svibnja i prve polovice lipnja 1265. u Firecni koja se zbog središnjeg položaja na Apeninskom poluotoku, političke autonomnosti i velike gospodarske moći ubrajala u najznačajnije talijanske gradove onog doba, dok su njezine veze s čitavom Europom i djelovima Azije bile dobro razvijene. Potjecao je iz osiromašene plemičke obitelji. Mladi Dante je učio retoriku, vještinu govorništva i pisanja na latinskom, vjerojatno u tada poznatog književnika s enciklopedijskim znanjem Brunetta Latinija, ali kao pisac zapravo se oblikovao samostalno svladavši pjesničko umjeće čitanjem provansalske lirike, pjesnika na talijanskom jeziku i nadasve Vergilija kojeg je smatrao svojim učiteljem.Uz to se zanimao i za glazbu, crtanje i ples, za ratne vještine i pravo. Po očevoj želji se oženi s djevojkom iz ogranka moćne obitelji Donati. Kratko se bavio politikom no pokazao je iznad svega čvrst značaj, nepristranost i zalaganje za slobodu rodnog grada. Dante je bio na strani gvelfa, a poslije podjele na strani Bijelih gvelfa. Francuzi su, tjekom Danteovog boravka u Rimu, zauzeli Firencu i predali je Crnim gvelfima. Iduće godine je Dante optužen zbog prijevara i prijestupa. Bio je osuđen na trajni progon i na kaznu prema kojoj bi trebao biti živ spaljen padne li u njihove ruke jer im se nije htio predati.Dante je u progonstvu ostao do smrti poslije neuspješnog pokušaja da se vrati u Firencu s naoružanim prognanicima i njihvim saveznicima. Umro je u Ravenni između 13. i 14. rujna 1321.

Sadržaj

3. pjevanje

Dante i Vergilije uđu u predvorje pakla gdje Dante spazi iznad vrata natpis:

"Kroz nas se ide u grad sviju muka,

kroz nas se ide gdje se vječno plače,

kroz nas se ide do propala puka.

Pravda nam tvorca višnjega potače;

božanska svemoć, mudrost, sve što znade,

i prva ljubav graditi nas zače.

Što god stvorenja prije nas imade,

vječno je, pa smo i mi vječna vijeka;

tko uđe, nek se kani svake nade."

Dante čuje vriskove boli duša koje ne pripadaju niti paklu niti raju. Danteu su te duše nebitne te iako ih prepoznaje ne imenuje ih. Kada dođu do rijeke dočeka ih Haront koji se ljuti jer je Dante živa duša no Vergilije ga uspjeva smiriti upozoravajući ga na Božju volju.

5. pjevanje

Dante i Vergilije se spuštaju u drugi krug koji je manji od prvog kruga no zato ima više plača i tuge. Na pragu stoji Minos koji ispituje koje je grjehe duša počinila. On sudi dušama tako da savije rep na tijelu toliko puta koliko stupnjeva duša treba pasti. I Minos je počeo vikati na Dantea, ali je opet Vergilije prekinuo viku. Dante i Vergilije nastavljaju put u drugi krug. U drugom krugu su bili grešni ljubavnici, među kojima su i Didona, Kleopatra, Paris, Ahilej, Tristan i Semiramida. Grešni ljubavnici su kažnjeni beskonačnom i besprekidnom olujom kako nikada ne bi imali mira. Dante je sreo Paola i Francescu čija priča je ganula Paola što je Dantea toliko potreslo da se onesvjestio.

33. pjevanje

Dante susreće kneza Ugolina kojeg je nadbiskup Ruggeri zatočio u kulu s dva sina i dva unuka te ih ostavio da umru od gladi. Ugolino je u paklu grizao zatiljak Ruggerija. Pošto je Ugolino prožet mržnjom Dante ne suosjeća s njim zato mu Ugolino napominje:

"O tvrd si ako još ti bol ne zada

miso na slutnju što me tada smuti;

a kad ćeš plakat ako nećeš sada?

Dante ide dalje te dolazi do djela zvanog Ptolomeja gdje je "povlastica" da izdajice gostiju upadaju prije nego umru. Tamo susreće Alberiga koji ga moli da mu skine led s očiju kako bi mogao slobodno zaplakati. Alberigo se da bi se osvetio rođaku, pretvarao da želi pomirbu pozvavši ga na gozbu. Na kraju gozbe uputio je poziv slugama što je bio unaprijed dogovoreni znak za ubojstvo. Alberigo imenuje i dušu do sebe. Branca d'Oria, moćni genoveški plemić, bio je oženio kćer Michela Zanchea, koji se obogatio prijevarom te ga je kako bi se domogao njegova blaga pozvao na ručak zajedno s drugom svojtom i na kraju sve pobio.

Karakterizacija likova

Dante

Čitavo djelo je alegorijiski napisano, tako da je i Dante u samom djelu alegorija za čovječanstvo. On putuje Paklom kao čovjek koji mora shvatiti stvarnu prirodu grijeha. Kako je ovo njegov prvi kontakt sa onima koji su opravdano u Paklu prokleti i kažnjeni, lako je zaveden u suosjećanje za te duše na početku. Kako Dante nastavlja putovanje, naučit će prirodu grijeha i zlih duša, i njegovo ponašanje prema njima će se promijeniti.

Tako u 5. pjevanju, gdje Dante dolazi do 2. kruga gdje su bludnici, preljubnici, susreće Francescu i Paola. To dvoje ljubavnika se voli i u Paklu i nakon što Francesca ispriča Danteu njihovu tragičnu priču, Dante izražava suosjećanje prema njima. Francesca prepoznaje Danteovo suosjećanje i svojom pričom toliko raztuži Paola da se Dante na kraju onesvijesti samo gledajući Paola. Tu je simbolizirana veličina Danteovog neuspjeha da prepozna i prezire grijeh, no kasnije ga knez Ugolino nije uspio navesti na suosjećanje.

Vergilije

Rimski pjesnik (70.g.- 9.g.p.n.e.). On boravi u 1. krugu Pakla, Limbu. Tamo susreće Dantea i prikazuje mu se u obliku sjene. Postaje mu vođa kroz Pakao i Čistilište. U Paklu simbolizira razum i ljudsku mudrost. Ima ulogu da nauči Dantea prirodu grijeha, te kako da prepozna i prezire grijeh.

Dojam

Djelo mi se dopada jer je pisac pisao veoma kratko, no ipak je prepuno metafora. Pošto je pisano u stihovima djelo se brzo čita ako se razumiju pojmovi i za svaki slučaj imamo objašnjenja koja su zauzela mjesta više nego samo djelo. Kao što je Dostojevski rekao: "Pametni ljudi govore kratko." Najviše me iznenadilo da ne samo da je u tako sažetom djelu opisao pakao i još krugove unutar pakla nego je još pričao priču iz života nekih ljudi iz svakog kruga. Najviše mi se dopalo upravo to umjeće Dantea da puno kaže s malo riječi.

Struktura:

Strofe su sastavljene od tri jedanesterca. Prvi stih se rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

JADI MLADOG VERTERA-  Johann Wolfganag Goethe

BILJEŠKA O PISCU

            Johann Wolfganag Goethe

            Najveći Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjeće iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik)

            U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.

            Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug.

            Napisao je: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.

Podatke našao: U knjizi "Patnje mladog Werthera”, izdavačko poduzeće "Vjesnik", Zagreb, 1963. godine

2 TEZA : KRATAK SADRŽAJ

            Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu.

            Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

           

3 TEZA : O DJELU

            Djelo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podjeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podjeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.

4. TEZA: ZAKLJUČAK

            Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast.

            Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”