Kratak sadržaj
Radnja se vrti oko sedam djevojaka i tri mladića koji odluče pobjeći iz grada koji je zahvaćen kugom na obližnje imanje. Prethodno se sastaju jednog utorka u crkvi Santa Maria Novella te se dogovaraju da će se posvetiti radostima i zabavi bez obzira na teško stanje koje vlada u gradu. Tako oni odluče otići izvan grada.
Djevojke imaju između osamnaest i dvadeset i osam godina, dok su svi mladići stariji od dvadeset i pet.
Njihova imena su: Filomena, Elissa, Pampinea, Emilija, Neifile, Fiametta, Lauretta, Filostrato, Dioneo, Panfilo.
U srijedu su krenuli na put sa svojim slugama, prema dvorcu koji se nalazi izvan Firence, na obroncima brežuljaka. Tamo su ostali dva tjedna, ali pripovijedali su priče deset dana jer dva su puta preskočili petak i subotu.
Razloge zbog kojih nisu pripovijedali tih dana iznijela je jedna od djevojaka na kraju drugog dana. Naime, petak su preskočili jer je to bio dan muke Isusa Krista pa su smatrali da je bolje provesti ga u molitvi, dok su subotu preskočili jer je ona bila dana kada je Djevica Marija imala običaj prati kosu da bi isprala svu prljavštinu što se nakupila na njoj tijekom tjedna. Tako su i oni taj dan proveli u čast njoj, u postu i pripremi za nedjelju.
Vrijeme provode pričajući priče da bi se zabavili i razonodili te da bi ono brže prošlo. Priče pričaju tako da je svatko od njih jednoga dana kralj ili kraljice te ta osoba ima pravo odrediti temu i toga određenog dana ispričati priču na izabranu temu.
Svakoga dana ispričano je po deset pripovijesti (svatko iz skupine svaki dan ispriča po jednu priču), što znači da je u deset dana ispričano 100 novela.
Teme o kojima pričaju raznolike su, ali sve su povezane istim principom, a to je slobodni renesansni duh. One su otvorene, osuđuju predrasude i glupost te su kritične. Glorificiraju hrabrost, mudrost i poduzetnost.
Kroz sve priče dominiraju dva glavna problema kao što su mudrost ili inteligencija i ljubav. No, isto tako možemo uočiti raznovrsne teme kao što su sreća koja može biti prevrtljiva, a toj temi priča se drugi dan.
Zatim o ostvarenju ljubavnih želja o kojima pričaju treći dan te o tragičnim i tužnim životnim pričama koje su ispričane četvrti dan. Peti dan tema je bila o ljubavi, njezinoj snazi i kako ona može pobijediti sve i završiti sretno, dok su šesti dan pričali o tome koliko odgovaranje može biti domišljato i duhovito. Sedmi dan tema je bila o ženskim podvalama, o njihovoj mudrosti i snalažljivosti, a osmi dan rugali su se ljudskoj gluposti, ljudima koja su opterećeni predrasudama i ljubomorom. Devetog dana nemaju određene teme pa svatko priča o čemu god hoće. Deseti dan bio je rezerviran za priču o plemenitosti, velikim djelima i postupcima.
Svim pričama zajedničko je to da počinju odabirom i najavom teme, nakon toga se priča ispriča te se izvodi zaključak i pouka. Također, svima je zajedničko, ma kakao one bile ispričane i koja im je poruka na kraju, da veličaju nesmetani renesansni duh, slobodu, pravo svakoga na sreću, duhovnu i tjelesnu slobodu te otvoreno i nesputano iskazivanje emocija. Cijelom novelom vlada duh mladosti i živosti, radoznalost i radost promatranja.
Likovi: Filomena, Elissa, Pampinea, Emilija, Neifile, Fiametta, Lauretta, Filostrato, Dioneo, Panfilo.
Analiza likova
Kroz veliki broj likova i njihovih priča autor nam daje svoje morale poruke i mišljenja o temama iz vremena u kojem je živio. Djevojke i mladići pričaju svoje priče, daju mišljenja o njima te tako, kroz brojnost likova i događaja karakterizacija likova pada u drugi plan. U prvom planu ipak su moralne poruke, koje su i, smatra autor, bitne za radnju. Autoru nije bio bitan opisa likova već ono što su oni prenijeli.
Velik broj likova Boccaccio je uzeo iz svih društvenih slojeva, a oni čine raznovrsnost u shvaćanju života i problema.
Likovi su prikazani raznoliko, jednako kritički i živopisno, a tako su prikazani svi, kraljevi i prosjaci, varalice i čestiti ljudi, seljaci, vitezovi i plemići, sluge, svećenici, pape, ali i kuhari i umjetnici. Svi se oni kroz priče redaju pomalo u ozbiljnim, a pomalo u šaljivim situacijama.
Bilješka o autoru
Giovanni Boccaccio talijanski je književnik koji je svoja djela pisao u doba renesanse i koji je ostao zapamćen kao trubadur, književnik svjetskog glasa te veliki umjetnik.
Rodio se 16. lipnja 1313. godine u Parizu u nezakonitoj vezi trgovca iz Firence Boccaccia i francuske plemkinje.
Njegov otac Boccaccio de Chelina vjenčao se s Margheritom del Mardoli nakon čega ga je odveo u Firencu gdje je planirao da nastavi njegov posao vezan uz trgovinu.
Iz tog razloga poslao ga je 1325. godine na školovanje u Napulj kako bi dobio sva znanja vezana za trgovinu i bankarstvo. Prošlo je šest godina koliko je nagovarao oca da mu financira studiranje kanonskog prava.
Unatoč njegovim početnim željama Giovanni je počeo sve više vjerovati kako je stvoren za pjesnika, pa se tako polako počeo sve više baviti pjesmama.
Odbija očev prijedlog za školovanjem, napušta studij prava te uživa u mondenom i kulturnom životu, a sve više ga zanima i umjetnost. Zaljubi se u Mariju Akvinsku, nezakonitu kćer kralja Roberta. U isto vrijeme počinje se baviti književnošću te tako iznevjeri sva očeva očekivanja.
Život u Napulju ostavio je velik utjecaj na Boccaccia kada se mogao osjetiti utjecaj dvora s kojim je Giovanni bio povezan, zahvaljujući najviše vezama koje je njegov otac imao s poznatom kućom Bardi koja se bavila financijama.
1340. godine otac mu je doživio financijski slom, a to znači i kraj njegova lagodnog života jer ga otac više nije mogao financirati. Morao se vratiti u Firencu gdje je odmah kada je stigao stupio u diplomatsku službu. Za cijelo vrijeme rada, nije se prestao baviti niti književnošću te postaje priznati i ugledni književnik.
Tridesetih godina 14. stoljeća Giovanni je postao otac dvoje vanbračne djece, a deset godina kasnije još jednog djeteta.
Prva njegova djela nastala su u Firenci, a to su: pustolovno-ljubavni roman u prozi “Filocolo” i romani u stihovima “Teseida” i “Filostrato”. Inspiraciju za djela dobio je zahvaljujući ženi koju je kasnije u svojim pjesmama nazvao Fiammetta.
Objavio je spjevove “Ninfale fiesolano”, “Ninfale d’ Ameto”, ljubavni roman “Elegija gospe Fiammette” i brojna znanstvena djela na latinskom jeziku. Također, njegovo oduševljenje Danteom je bilo golemo pa je odlučio napisati njegovu biografiju i komentar na 17 pjevanja “Božanstvene komedije”.
Sredinom stoljeća u Italiji se pojavila kuga od koje je umro i njegov otac. To ga je potaklo da napiše djelo “Dekameron” po kojem je postao najviše poznat. “Dekameron” je zbirka od čak stotinu novela, a one su prožete humanizmom i optimizmom.
U posljednjoj fazi stvaranja Giovanni Boccaccio se posvetio pisanju djela na latinskom jeziku kada se mogao osjetiti duh humanizma. Tada je više djelovao kao učenjak nego kao umjetnik.
Napisao je anegdotske zbirke “De claris mulieribus” i “De casibus virorum illustrium”. Objavio je i knjige “De genealogiis deorum gentilium” gdje se antička mitologija objašnjava u simboličkom, povijesnom i moralnom smislu.
Kroz njegova djela moglo se osjetiti divljenje prema Danteu, a tome idu u prilog i prvih sedamnaest pjevanja iz djela koji se odnosi na Pakao.
1362. godine proživljavao je duhovnu krizu te čak razmišljao i o tome da se odrekne pisanja. Sve češće je razmišljao o smrti te se povukao u sebe. Umro je 1375. godine u Certaldu
Vrsta djela: zbirka novela koji čini 100 novela
Vrijeme radnje: 1348. godina
Mjesto radnje: Firenca
Tema djela: Opuštene priče mladih o raznim temama za vrijeme kuge u Firenci.
Ideja djela: Svatko ima pravo na sreću i slobodu, na otvoreno i nesputano iskazivanje emocija. Autor kroz priče mladih otkriva i svoje mišljenje o temama o kojima oni pričaju. Često se ruga tadašnjem životu, primitivizmu i “malom čovjeku”. Ne valja slijediti tuđi život i živjeti po tuđim pravilima. Svatko ima pravo svoj život živjeti onako kako on to želi.
Nema komentara:
Objavi komentar