Kratak sadržaj
Orfej je bio sin tračkog kralja i riječnog boga Eagara, a majka mu je bila muza Kaliope. Imao je prekrasan glas, zbog kojeg je bio nenadmašan pjevač, a kada bi uz njega zasvirao i liru koju mu je poklonio Apolon, sve oko njega bi se raspametilo i dolazilo da ga sluša – i ribe, ptice, zvjeri, pa čak i drveće i stijene bi slušale te divne zvukove. Iako je zbog svog dara mogao imati bilo koju nimfu, njegovo srce osvojila je Euridika. Nju je nježno volio i ubrzo mu je postala žena. Činilo se da njihovoj sreći neće biti kraja, a ipak, sreća je bila prekratka. Jednom se Euridika šetala livadom, prekrasna među ostalim nimfama, kad ju je za petu ugrizla otrovna zmija. Bilo je to tek nedavno nakon svadbe, Euridika je bila još mlada, ali to je nije spasilo od smrti. Srušila se pored svojih prijateljica, koje su stale naricati i jecati, toliko da je plač odjekivao brdima i dolinama. S njima je plakao i Orfej, koju je bol pretočio u najtužnije pjesme, pa su zbog njegova jada tugovale sve životinje, ptice, jeleni i košute. Ipak, ništa od toga nije moglo vratiti njegovu voljenu.
U toj boli i bespomoćnosti, Orfej se dosjeti kako bi mogao povratiti svoju suprugu. Odlučio je sam poći u podzemlje i zamoliti mračne vladare smrti da vrate Euridiku u život. Orfej se spusti do vrata podzemnog svijeta i dođe do Tenara. Prođe pokraj sjena pokojnika i stane pred prijestolje velikog i blijedog Hada, pored kojeg je stajala njegova žena, jednako stroga i strašna. Kako bi se umilio bogovima, Orfej uzme svoju liru i zapjeva molbu bogovima. U pjesmi je ispričao svoju strašnu sudbinu i sudbinu njegove prerano preminule žene. Nije došao ni zbog čega drugog nego da ih zamoli da mu vrate ženu, jer on bez nje ne može živjeti, ma koliko to dugo i jako pokušavao. Za kraj je rekao, ako mu ne mogu vratiti ženu u život, neka uzmu njega u smrt, kako bi bar tako bili zajedno.
Tada su tim brdima jurile i tračke žene, koje su slavile Dioniza. Mrzile su pjevača jer su znale da Orfej prezire sve žene osim svoje pokojne supruge. Sve navale na njega, bacajući kamenje i psujući ga. U početku su zvijeri čuvale pjevača i njegovo pjevanje, ali kako mu je glas slabio, tako su i zvijeri posustajale. Na kraju jedan kamen pogodi pjevača u sljepoočnicu, pa on padne za travu. Kroz usta mu je izletjela duša poput pjesme. Ubilačke žene su otišle, a cijeli šumski svijet, zajedno s nimfama obučenim u crno, počeo se skupljati oko Orfeja. Svi su plakali za njim i dostojno ga pokopali, samo su mu liru i glavu bacili u morske valove. Ljudi s otoka Lezba su Orfejevu glavu pokopali, a liru objesili u hram. Zato kažu da čak i slavuji na tom otoku ljepše pjevaju, a sam otok izrodio je toliko divnih pjesnika i pjevača.
Orfejeva duša otišla u podzemni svijet, gdje je ponovo srelo svoju Euridiku. Zajedno su zauvijek boravili na poljanama Elizija, zagrljeni i nerazdvojni.
Analiza likova
Orfej – bio je polu-bog, sin riječnog boga Eagara i muze Kaliope. Bio je božanski pjevač kojem je Apolon izradio liru. Uz nju je pjevao tako moćno i lijepo, da bi cijeli živi i neživi svijet zastao da ga sluša. Od svega na svijetu najviše je volio svoju ženu Euridiku, koja je rano umrla. Orfej ju je najprije pokušavao preboljeti, a kada mu to nije uspijevalo, odlučio je spustiti se u podzemni svijet i zamoliti bogove da mu vrate ženu. Ovaj čin dokazuje ne samo veličinu njegove ljubavi, već i hrabrost. Bio je domišljat jer je znao kako potaknuti samilost bogova, a to je svojim najvećim talentom – pjesmom. Ipak, njegova ljubav i nedostatak vjere učinili su da je po drugi puta ostao bez voljene. Njegova tuga bila je duboka, ali ipak ograničena. Nakon smrti, Orfej se pridružio Euridici i oni su zauvijek ostali zajedno na poljanama drugog života.
Had – poglavar podzemnog carstva, koji je sa ženom Perzefonom, kraljicom mrtvih, odlučio pokazati milost Orfeju. Ipak, ta milost imala je uvjet koji Orfej nije ispunio. Nakon toga, Had više nije htio popuštati živom Orfeju. Nije imao sluha za njegovo drugo zapomaganje. Ipak, nakon Orfejeve smrti, dopustio je da se ujedini sa svojom voljenom.
Vrsta djela: grčka mitološka priča
Mjesto radnje: šuma Trakija, otoko Lezb, podzemno carstvo
Vrijeme radnje: mitološko doba
Tema djela: ljubavna priča Orfeja i Euridike, njezina smrt i Orfejevo spašavanje neprežaljene supruge
Bilješka o autoru
Gustav Schwab rođen je 1792. godine u Stuttgartu u Njemačkoj, a bio je njemački izdavač, književnik i pastor. Napisao je brojne putopise, pjesme i spise.
Vrijeme provedeno na studiju iskoristio je za produbljivanje svoga znanja o književnosti pa je s prijateljima osnovao književni klub te se tako družio s pjesnicima. Nakon studija radio je kao profesor u gimnaziji te kao protestantski župnik.
Najviše je volio književnost starog Rima i Grčke te pjesništvo Njemačke. Njegova najpoznatija djela su: “Njemačka pučka knjiga” i “Najljepše priče klasične starine”.
“Najljepše priče klasične starine” zasnovane su na legendama, mitovima i antičkim pričama. Sastoje se od tri dijela i spadaju pod zbirke pripovijetki. Ovo djelo uvršteno je u lektire u mnogim državama te je prevedeno na brojne jezike. Djelo je autentično bez obzira na autorovu malu doradu.
U djelu “Njemačka pučka knjiga” donio nam je zbirku njemačkih izreka i narodnih priča izvorno kako su nastale.
Gustav Schwab umro je 4. studenog 1850. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar