četvrtak, 9. veljače 2017.

Hasanaginica

Vrsta dela: narodna balada
Vreme radnje: 17. vek
Mesto radnje: Imotska krajna
Kratak sadržaj
Hasanaginica započinje svojim najpoznatijim stihovima
„Šta se to b’jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’su labudovi?
Da je sneg, već bi otkopnio,
labudovi već bi poletjelo.
Nit’ je snijeg nit’ su labudovi,
Nego šator age Hasan-age.“
Hasan-aga je bio ranjen i ležao je u svojim šatorima na gori, ali nisu ga bolele samo rane od ranjavanja, već i ljutnja jer su ga u njegovoj nesreći oblišle i majka i sestra, ali njegova ljubav, Hasanaginica, nije ni jednom došla. On misli da je to zbog „stida“.
Nakon što se Hasan-aga oporavio, poručio je svojoj vernoj ženi da ga ne čeka u njegovom dvoru, ni s njegovom porodicom, kada se vrati kući. Hasanaginica je dobila poruku i pročitavši je, činilo joj se da ne razume ni reči. Iz strašne misli ovog zahteva trgnula ju je jeka konja, za koju je mislila da znači dolazak nenog muža. Jadna je počela da beži, ali su za njom potrčale njene dve ćerke i molile je da im se vrati. Rekle su da to ne dolazi njihov otac Hasanaga, već Pintorović-beg, brat Hasanaginice. Hasanaginica se vratila i bacila bratu oko vrata, govoreći mu kakva ju je velika sramota zaposela – muž je šalje daleko od njenih petero dece.
Beg nije ništa odgovorio, samo je posegnuo u svoje džepove i sestri dao knjigu oprošćenja. S njom može da se vrati majci. Hasanaginica je proučila knjigu, pa poljubila u čelo svoja dva sina i dve rumene kćerke. Najteže se odvojila od najmlađeg sina koji je još uvek bio u koljevci. Od njega nikako nije mogla da se odvoji, pa ju je njen brat uzeo za ruku i jedva odveo od sina, poseo je na konja pored sebe i odjahao prema svom belom dvoru.
Kod rodbine je Hasanaginica provela kratko vreme, niti jednu celu nedelju. Kako je bila žena iz dobre porodice i na dobrom glasu, odmah su počeli da je „prose sa svih strana“. Među proscima je najuporniji bio jedan imotski kadija. Hasanaginica je molila brata da je ne udaje za nikoga, jer će srce da joj pukne dok bude gledala svoju decu kako postaju siročad bez majke. Ali njenog brata nije bilo briga, pa je odlučio da sestru oženi za kadiju. Hasanaginica je onda zamolila brata da kadiji bar napiše pismo u kojem će da zamoli da Hasanaginica dođe u svatove pokrivena duvakom, kako ne bi mogla da vidi svoje siročiće dok bude prolazila pored dvora age Hasan-age.
Na dan udaje, Hasanaginicu su pokupili svatovi i krenuli s njom prema kadijinom dvorcu. Ali kada su prolazili pored agina dvora, izađu iz nje dve agine ćerke, a pred njima dva sina, pa pozovu svoju majku da se vrati doma, da joj daju jesti: „Vrati nam se, mila majki naša,
da mi tebi užinati damo!“
Kada je Hasanaginica to čula, kaže bratu da joj ostavi konja s darovima da njima daruje svoje sirote kćerke. On joj ostavi konja, pa je Hasanaginica darivala svoju decu – sinovima je dala pozlaćene nazve, a kćerkama čohu. Najmlađem sinu poslala je haljine.
Hasan-aga je sve to gledao i onda dozvao svoja dva sina i kćerike. Rekao im je nek dođu k ocu, kada se njihova majka kamenog srca neće da smiluje nad njima.
Hasanaginica je to čula, pa se od boli koju joj je zadao tim nepravednim, lažnim rečima srušila na zemlju i umrla – „s dušom rastavila“.
Likovi: Hasanaginica, Hasan-aga, beg Pintorović, imotski kadija, deca Hasanaginice

Nema komentara:

Objavi komentar